Potpuno je nevjerovatno ali Nebojša Vukanović ponekad zna biti lucidan. Nažalost, zna u tim rijetkim trenucima biti i u pravu.

“Kad vidim kako glasaju lideri Bošnjaka, i bošnjačkih stranaka, vidim da mi Srbi nismo najgori. Što više Dodik govori da hodže arlauču, da vrijeđa, da nisu Bošnjaci nego muslimani oni ga više podržavaju'', zaključio je, vrlo tačno, zastupnik u Narodnoj Skupštini manjeg bosanskohercegovačkog entiteta. A uz Vukanovićevu tvrdnju treba dodati i kako bošnjačkim političarima PR odnedavno rade hrvatski državni mediji i samozvane analitičarke koje dane provode škrabajući po društvenim mrežama.

HINA je danas tako spavanje Elmedina Konakovića u Dodikovom reketu u Aleksandrovcu (onog nesretnog potetuha, načelnika Ilidže koji se ničim izazvan ugurao na parket nisu spominjali) nazvala, ni manje ni više nego nastavkom ping-pong diplomacije. Događaja poznatog u historiji koji je doveo do otopljavanja odnosa SAD i Kine.

Konakovićev odlazak gazdi Igokee i vjernom finansijeru beogradskog Partizana na noge, tamo gdje hodža “ne arlauče” jednostavno zato što je Dodik rođen tamo gdje džamije nema, uslijedio je samo koji sat nakon velikosrpskog skupa u banjalučkom Boriku gdje se zdušno navijalo za fudbalsku reprezentaciju Srbije i glasno čitalo sa usana riječi selektora Dragana Stojkovića.     

HINA sastanak “dvojica političara iz BiH koji dijele strast prema košarci” pozdravlja a Konakovića naziva jednim od “čelnika bošnjačko-građanskog bloka” (opa!) koji je odlučio “osobnim primjerom poslati poruku pomirenja i suradnje otišavši na košarkašku utakmicu u Laktaše, pokraj Banje Luke, na nedjeljnu utakmicu ABA lige između lokalne Igokee i makedonskog MZT Skoplje”.

HINA također dodaje da je Konaković na svom Facebook profilu komentirao odlazak u Laktaše, napisavši da je došlo vrijeme za smirivanje napetosti u zemlji, jer je svaka nova svađa među političarima samo doprinosila da svake godine iz BiH ode toliko ljudi koliko živi u jednom od njenih većih gradova.

Slatke Konakovićeve riječi, ugodne ušima iz Ambasade, sladunjave poput spomenara kakve osnovnoškolske djevojčice, izazvale su valunge oduševljenja i euforično lupetanje po tastaturi kod Ivane Marić, koju neki nazivaju analitičarkom. Šta Marićka analizira, nejasno je ali je raspalila sa svih pomagala, što laptopa što tableta što mobitela, po svima kojima se baš ne sviđa Konakovićev rukoljub u nekadašnjem Alexanderhofu.    

Kako izgleda ta sinkronizirana akcija Ivane Marić sa hrvatskim medijima? Njene su misli teško prohodne, pa da ih nekako probamo svariti.

Ukratko, sve je Ivani Marić i HINI super samo nek' nema mrskog Bakira Izetbegovića i još mrže SDA. Jer su Izetbegović a i onaj Željko Komšić izazivali međunacionalne tenzije svađama sa Dodikom i Čovićem i zato nam je ovako loše. “U prethodnih 8 godina smo vidjeli kako nam ide, tj. kako nam ništa ne ide, kada se koalicioni partneri neprekidno gađaju otrovnim strelicama. Od rata na ovamo, nikada nam nije bilo gore”, tvrdi Marićka koja ne dolazi sebi u sarajevskom SCC-u od toga koliko joj ne valja.  

“Pošto nas put sukoba vodi u ponor, Osmorka je odlučila da krene putem povjerenja i poštovanja, pa da vidimo gdje će nas to odvesti”, dodaje Marićka i onda poentira: “Nekako mislim da ćemo svi imati koristi od normalizacije odnosa sa Čovićem i Dodikom. A još više se nadam da će nekad proraditi i pravna država pa da oni više neće imati priliku da pregovaraju o bilo čemu. Za sada protiv njih nemamo dovoljne dokaze za presudu, a ne smijemo zaboraviti da je Dodik dobio 300 hiljada glasova, a Čovićevi oko 150 hiljada. I Tihić je imao normalan odnos sa Dodikom i Čovićem i uspjevali su se dogovoriti o raznim stvarima i to bez da su im stranci zavrtali ruke.”

Dovoljne dokaze za presudu? Bez da su im stranci zavrtali ruke? Dobro, znamo da je nepismena. Ali je vrlo zanimljiv kraj Marićkinog statusa. Stranci Dodiku u ta doba nisu zavrtali ruke jer je on njihov politički nus-proizvod i igrao je kako mu oni kažu. Kasnije se malo oteo kontroli. Čoviću, pak, jesu itekako, jer da nisu ne bi bio smjenjivan sa najviših državnih dužnosti.

A to što je SDA dobila skoro 300 hiljada glasova se po Marićki smije zaboraviti, to je nebitno. "Hajde, vrijeme je da se krene", što bi rekao Goran Bare. I to „putem povjerenja“.

A to po Marićki znači pristati na sve ono što Dodik i Čović hoće. Svesti Bošnjake na amorfnu masu koju će ambasade i različiti štiftunzi oblikovati po svojoj volji poput glinamola, polovinu ih rastjerati da izigravaju hamale po zapadnim zemljama a one koji ostanu potpuno “fortizirati”. Napraviti od njih zombije koji će se vječno ispričavati za Kazane, biti vječno na listama kao Ostali, vječno se stidjeti nanine šamije, vječno obilježavati godišnjicu Igmanskog marša i vječno odbijati nazvati u Sarajevu ulicu po Mustafi Hajrulahoviću.

Baviti se, zahvaljujući dobro smišljenoj medijskoj strategiji ispiranja mozga i raspirivanja crnila, samo tramvajskom prugom i diplomom zaboravljajući da su u ovoj zemlji nekada postojali Aluminij, Soko, Bobar banka, ukrajinska ikona... Potpuno nesvjesni da takav put pomirenja kakav im se servira ovih dana vodi samo u otcjepljenje, nove entitete, palestinizaciju i nestanak. Nesvjesni da će "kojovići" uvijek glasati za "čavare" kad god zatreba i zaspati nakon toga bez ikakvih problema. 

Oni koji takav put propagiraju vrlo dobro znaju šta rade.

Pitanje je znaju li, na kojem su kilometru, kamo idu oni koji su donedavno glumili Majstor Boba vozikajući se bagerom po poplavljenoj Ilidži pa im je sada itekako zabremedet kada ih laktaški kabadahija posadi uz teren dvorane u kojoj igra klub iz entiteta kojeg Košarkaški savez Srbije u zvaničnim aktima naziva državom.