Kako su Amerikanci stvarali „banana republike“

Pablo Neruda je napisao da je Bog, nakon što ga je stvorio, podijelio svijet velikim američkim multinacionalnim kompanijama. "Fruit Company rezervirao je najsočniju, središnju obalu moje zemlje, slatki struk Amerike." I istina je da se United Fruit u Sjedinjenim Američkiom Državama stoljećima ponašao prema mnogim zemljama Latinske Amerike kao da mu ih je sam Bog dao da s njima radi šta god želi. Da bi uzgojila svoje žuto zlato, bananu, ta se firma nije ustručavala prijetiti, maltretirati i ubijati. A ako bi se vlada pobunila protiv toga, vlada bi bila promijenjena.

Danas je banana najpopularnije voće na svijetu i svake se godine potroši 100.000 miliona komada i teško je sjetiti se da je to, ne tako davno, bila egzotična i nepoznata delicija većem dijelu planete, proizvod koji je u Sjedinjenim Državama bio dostupan samo najbogatijima. Moguće je da bi tako i ostalo da nije bilo poslovne pronicljivosti mladog Newyorčanina po imenu Minor Cooper Keith.

Godine 1873. Keith je gradio željezničku prugu u Kostariki i počeo uzgajati banane duž željezničke pruge kako bi prehranio svoje radnike. Nije mu trebalo dugo da shvati da je to tropsko voće koje je tu jeftino a kojek se vrijkednost višestruko umnožila kada je stiglo do pristaništa u New Yorku ili New Orleansu.

Deset godina kasnije, već je pregovarao s vladom Kostarike o ustupanju 325.000 hektara djevičanskog zemljišta i 20-godišnjem oslobađanju od poreza. Također se oženio nećakinjom predsjednika zemlje. Godine 1899. godine, Keith je osnovao United Fruit zajedno s nekolicinom drugih poduzetnika.

Firma, koja će u Latinskoj Americi biti poznata kao "hobotnica" po brojnim pipcima, započela je s poslom u Kostariki, Jamajci i Panami, no ubrzo je stigla i do Hondurasa i Gvatemale, a kasnije i do Kolumbije, Ekvadora, Kube i Dominikanske Republike.

United Fruit uzeo je hiljade i hiljade hektara plantaža, ponekad i besplatno. Početkom 1930-ih kontrolirao je 90% svjetskog tržišta banana. S obzirom na to da je njegov zvjezdani proizvod bio kvarljiv, od svog osnivanja na usluzi mu je bilo 50 brodova, poznatih kao „velika bijela flota“, koji su prevozili banane. U sljedećim desetljećima nastavio je širiti flotu.

Od početka je osnovni dio posla bio držanje pod kontrolom vlada zemalja Latinske Amerike u kojima su banane rasle. Već 1911. godine Sam Zemurray, tridesetogodišnjak koji je tek stigao u Honduras i koji će završiti kao predsjednik United Fruita, organizirao je ekspediciju plaćenika kako bi svrgnuo predsjednika Miguela Dávilu nakon što mu je ovaj odbio dati određene pogodnosti.

Čak i kada United Fruit nije uspio da podmiti vlastodršce ili prisili nekoga da izvede puč, znao je da gotovo uvijek može računati na podršku američke vlade. Na primjer, 1928. godine 25.000 kolumbijskih radnika stupilo je u štrajk zahtijevajući neka osnovna poboljšanja uslova rada. Mjesec dana kasnije, Washington je vladi Bogote zaprijetio vojnom intervencijom. Tada su kolumbijske vlasti naredile vojsci da puca na štrajkače u takozvanom "masakru na plantažama banana".

Zbog toga je kompanija ulagala ogroman novac u PR. Četrdesetih je godina multinacionalka angažirala Edwarda Bernaysa, poznatog kao "oca odnosa s javnošću". Bernays je bio nećak Sigmunda Freuda koji je kao dijete emigrirao iz Beča u Sjedinjene Države i upotrijebio nauku svog ujaka o ljudskom umu kako bi usavršio tehnike oglašavanja. Za vrijeme boravka u United Fruitu, najuspješniji proizvod koji je promovirao bio je puč u Srednjoj Americi.

Godine 1951. Jacobo Árbenz bio je demokratski izabran za predsjednika Gvatemale. Predsjednik planira agrarnu reformu. Njegova je vlada odobrila izvlaštenje dobrog dijela zemljišta koje je multinacionalka obrađivala i obećala ga nadoknaditi prema vrijednosti koju je firma dala u svojim poreznim prijavama. United Fruit tražio je mnogo više i imao je podršku vlade Sjedinjenih Država.

Bernays je osmislio kampanju da Árbenza označi komunistom i tvrdio da je njegova zemljišna reforma "sastavljena u Moskvi". United Fruit platio je putovanja u Gvatemalu za novinare iz glavnih medija i "organizirao" lažna svjedočenja o bombama, komunističkim neredima i sovjetskim savjetnicima. Također je distribuirao anonimna izvještaje o "komunističkoj opasnosti u Gvatemali" centrima moći u Washingtonu.

Puč će se dogoditi 1954. U operaciji nazvanoj PBSUCCESS, friško formkirana CIA finansira obuku male pučističke vojske pod komandom pukovnika Carlosa Castilla Armasa u Nikaragvi. Kad puč uspije i Árbenz ode u progonstvo, novi predsjednik Castillo otkazuje sve reforme koje su naštetile United Fruitu.

U Gvatemali je CIA organizirala puč dok je njezin direktor bio Allen Dulles, a američki ministar vanjskih poslova koji je osudio izvlaštenje tvrtke bio je njegov brat John Foster Dulles. Obojica su radili kao savjetnici u multinacionalnoj kompaniji za banane.

Ironično, taj veliki uspjeh za United Fruit označio je početak njegovog pada. Samo nekoliko dana nakon puča, američko Ministarstvo pravosuđa službeno je optužilo firmu za kršenje antitrustovskih zakona.

To je prvi korak na dugom pravosudnom putu koji će dovesti kompaniju do raspada i napuštanja nekih svojih plantaža u Latinskoj Americi, usredotočujući se više na distribucijski posao. Međutim, nije se odrekla nekih od starih poroka.

U januaru 1959. Fidel Castro pobjednički je ušao u Havanu. Mala grupa revolucionara okončala je diktaturu Batiste, dobrog prijatelja vlade Sjedinjenih Država koji je nekoliko puta posjetio 8.000 hektara koje je United Fruit imao na Kubi.

Novi čelnik također je dobro poznavao firmu. Ángel Castro, Fidelov otac, emigrant iz Španije, radio je za United Fruit. Komunistička vlada odlučila je nacionalizirati sva njihova dobra. Dvije godine kasnije, firma je stavila dva broda iz svoje "velike bijele flote" u službu CIA-e zbog pokušaja invazije na Kubu u propaloj operaciji u Zaljevu svinja. Sporazumom su tajno upravljali državni odvjetnik Robert Kennedy, predsjednikov brat i neki od rukovodilaca kompanije.

United Fruit imao je problema sa sudovima, štrajkovima i bolestima koje pogađaju njegove banane, a povrh svega, više nije bio sposoban ni organizirati uspješan puč. Firma počinje gubiti novac i ulazi u ’70-e pod novim imenom (United Brands) i gubi prvu poziciju u prodaji banana u Sjedinjenim Državama. Ogromna kriza vrhunac je doživjela trećeg februara 1975.

U osam ujutro, predsjednik United Brandsa, Eli Black, s aktovkom u ruci razbija prozor svoje kancelarije u New Yorku i baca se s 44. kata.

Samo dva mjeseca nakon Blakove smrti, vlasti su optužile United Brands da su platili milion dolara mita predsjedniku Hondurasa, Oswaldu Lópezu Arellanu kako bi zaustavili povećanje poreza za firmu. kandal je izazvao novi vojni puč u Hondurasu, a United Brands na kraju su se izjasnili krivim i priznali da su platili mito.

United Fruit je još uvijek živ, premda se od kasnih osamdesetih službeno naziva Chiquita Brands, uzimajući ime poznatog crtića koji je njihove banane učinio poznatima. Otkako je prije dvadeset godina izašao iz bankrota, multinacionalka je pokušala izgraditi drugačiju sliku. Međutim, jopš uvijek su svježi tragovi prošlosti.

Godine 2007. Chiquita se izjasnila krivim za finansiranje krajnje desne kolumbijske paravojne grupe, Ujedinjene snage samoodfbrane Kolumbije. Firma je priznala da im je dala najmanje 1,7 miliona između 1996. i 2004. godine kako bi dobila "zaštitu" za svoje plantaže i zaposlenike.

Godinama je ova vrsta varanja i zlostavljanja bila svakodnevica United Fruit-a: nasilje, podmićivanje, iskorištavanje, intervencionizam,.. Njezin je način poslovanja tu firmu činio oličenjem imperijalizma za milione Latinoamerikanaca. Chiquitina plava naljepnica bila je sinonim za dominaciju u nekolicini zemalja koje su nazivane "banana republikama“.