Kako se ruski medvjed u Armeniji pretvorio u plišanog medu

Svjetski mediji proteklih su dana puni izvještaja, analiza i nagađanja o tome u kojem se geopolitičkom smjeru kreće Armenija i je li u sadašnjim okolnostima uopće moguće da dođe do potpunog zaokreta Jerevana prema zapadu, odnosno prema Bruxellesu i Washingtonu. Jasno se može uočiti iz izjava armenijskog vodstva i nekih njegovih praktičnih postupaka, posebno u domenu vanjske politike i sigurnosti, da je vlada premijera Nikola Pašinjana duboko razočarana ponašanjem Moskve. 

Jerevan je ogorčen nemogućnošću, ili pak namjernim odsustvom volje Rusije da ovoj kavkaskoj državi, ruskom historijskom savezniku, i kako se to obično u međunarodnom diskursu spominje, najstarijoj kršćanskoj državi na svijetu, koja je poražena u najnovijem ratu s Azerbejdžanom, pruži očekivanu zaštitu. U najmanju ruku, to se očekivalo od Moskve, s obzirom na članstvo Armenije u regionalnoj asocijaciji CSTO, sigurnosnom kolektivnom tijelu nekolicine zemalja koje su pristale da budu u ruskoj sigurnosnoj orbiti. 

Kako navode međunarodni mediji, dolazak stotinjak američkih vojnika s lahkim naoružanjem na zajedničku vježbu mirovnih snaga u Armeniju dobrano je naljutio ruski režim, koji je decenijama važio kao jedini formalno vezan sigurnosni garant ovoj bivšoj sovjetskoj republici. Desetodnevna vježba, koja je nedavno počela, uključuje 85 američkih i 175 armenskih vojnika i formalno ima za cilj pripremiti armenske jedinice za učešće u međunarodnim mirovnim misijama. Riječ je o minijaturnoj vojnoj vježbi, koja u drugačijim okolnostima ne bi uopće privukla pažnju javnosti, ali ju je rusko ministarstvo vanjskih poslova ocijenilo “neprijateljskim aktom” koji se usudio poduzeti tradicionalni saveznik Rusije. 

Međutim, nije riječ samo o vojnoj vježbi, već o nizu sinhroniziranih poteza koji imaju itekako važan simbolični značaj, a kojim armenske vlasti Moskvi očigledno žele poslati signal da postoji alternativa za sigurnosnu poziciju Armenije – koja je, prema ocjeni premijera ove države, prilično narušena – i da je ona na zapadu a ne na istoku. Armenija je nedavno prvi put poslala humanitarnu pomoć Ukrajini, a njen parlament uskoro bi trebao ratificirati Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda, što znači da bi Armenija bila obavezna uhapsiti ruskog predsjednika Vladimira Putina ako bi ruski lider kojim slučajem ušao na njenu teritoriju. Naravno, Rusija sve vrijeme na Armeniju gleda kao na svoje vlastito dvorište. 

U Armeniji živi velika ruska zajednica, a u Rusiji armenska, koja ima znatan finansijski utjecaj u Moskvi. Jedan od najbogatijih armenijskih poslovnih ljudi, ili kako ih se obično na zapadu naziva oligarsima, Ruben Vartanian, donedavno je obavljao važnu funkciju de facto šefa vlade separatističke oblasti Nagorno-Karabah u Azerbejdžanu koju je Armenija donedavno držala pod okupacijom pune tri decenije a čije je trupe Azerbejdžan porazio u ratu 2020. godine oslobodivši veliki dio okupiranih teritorija. Intervencijom Rusije rat je zaustavljen i Baku još nije uspostavio potpuni suverenitet na oslobođenoj teritoriji, ali je postigao znatan uspjeh. Baku nije u potpunosti ostvario svoje ciljeve zbog prisustva ruskih mirovnih snaga, postavljenih kao tampon zona između dvije zaraćene strane u cilju sprečavanja eventualnih prekršaja rata i kršenja prava nad civilnim stanovništvom. 

Tokom protekle godine, u vrijeme dok traju diplomatski pregovori o konačnom rješenju spora – potpisivanju trajnog mirovnog ugovora, kojim bi se riješilo i pitanje armenske nacionalne manjine i njenih prava u Azerbejdžanu nakon azerbejdžanske vojne pobjede – vlasti u Bakuu poduzele su niz poteza kojim idu ka uspostavi pune kontrole nad svojim teritorijem. Jedan od tih poteza jeste osiguranje granice prema Armeniji kako pobunjenicima u Karabahu, koji ovu okupiranu samoproglašenu oblast Azerbejdžana nazivaju Artsakh, ne bi moglo pristizati naoružanje. Zapravo, nakon što su ruske mirovne snage odustale od kontrole Lačinskog koridora, uskog pojasa u brdima na granici dviju država, širokog samo nekoliko kilometara, ostavljenog između Armenije i Azerbejdžana iz humanitarnih razloga, a kojim se odvijala komunikacija iz Armenije sa stanovnicima armenske nacionalnosti u Azerbejdžanu, azerbejdžanske snage sigurnosti uspostavile su svoje kontrolne punktove u cilju sprečavanja krijumčarenja oružja i ljudi, posebno zbog prebacivanja oružanih formacija u Karabah iz Armenije. 

 Potezi Bakua, kojim je praktično reducirana, ako ne i u potpunosti marginalizirana uloga i mandat ruskih mirovnih snaga, izazvali su veliko nezadovoljstvo ne samo u Jerevanu nego u i zapadnim prijestolnicama, posebno u Parizu i Washingtonu. Zabrinutost UN-a i organizacija za ljudska prava, koja se proteklih mjeseci može primijetiti u globalnom diskursu, otišla je tako daleko da su kritičari politike Azerbejdžana vlasti ove zemlje osudili da želi provesti, kako se obično navodi, genocid izgladnjivanjem armenske populacije, njih 120.000 koliko ih se nalazi u Karabahu.

Vlasti Azerbejdžana, očigledno je, nastoje izbjeći svaki mogući scenarij u kojem bi bile optužene za etničko čišćenje Armena ili eventualno kršenje njihovih prava. Ono što je važno kazati jeste činjenica da se, barem prema zvaničnim izjavama premijera Armenije, Pašinjana, Jerevan zvanično morao odreći prava na teritorij Karabaha, da je pitanje Armena u Azerbejdžanu suverena stvar Bakua, ali Vlada u Jerevanu, očigledno, nije zadovoljna odsustvom jasnog plana o tome kako će biti uređen status Armena u Nagorno Karabahu. Baku tvrdi da će Armenima, kao građanima Azerbejdžana, biti zagarantirana sva ljudska i građanska prava, uključujući i manjinska prava koja se podrazumijevaju, ali da se ni u kom slučaju ne može govoriti o pravu na teritorijalnu autonomiju, posebno danas nakon što je armenski separatistički projekt u Karabahu doživio poraz.

Situacija u regiji prilično je usijana i tako će biti sve dok se ne postigne konačno diplomatsko rješenje spora oko Karabaha. Naravno, ne treba gubiti iz vida činjenicu da je Armenija vojno poražena, da je nesposobna za vođenje ozbiljnijeg rata u datim okolnostima, budući je regionalni balans snaga uveliko na strani Azerbejdžana zahvaljujući vojnoj podršci Republike Türkiye, ali isto tako zbog odsustva kapaciteta ali i političke volje Moskve da kontinuirano pruža podršku Armeniji u projektu koji je propao, a posebno s obzirom na činjenicu da je međunarodno pravo na strani Azerbejdžana. 

 Najnovije koketiranje Armenije s novim međunarodnim partnerima potaknuto je njenom frustracijom što Rusija nije bila u stanju ili nije namjerno željela da je brani od napada susjednog Azerbejdžana. Stoga je u Jerevanu pokrenuto pitanje o sposobnosti Rusije da zadrži svoj utjecaj i kontrolu u zemljama regije općenito, a u svijetlu sukoba u široj regiji Južnog Kavkaza. Predsjednik Vlade Armenije Nikol Pašinjan, u opsežnom intervjuu talijanskom listu La Republica, otvoreno je rekao da njegova zemlja jede “gorke plodove” zbog “strateške greške” povjeravanja Rusiji gotovo isključive odgovornosti za odbranu svoje zemlje. Sigurnosna arhitektura Armenije potpuno je bila vezana za Rusiju. Zbog vođenja rata protiv Ukrajine Rusiji danas treba oružje. Čak i da to želi, Ruska Federacija ne može zadovoljiti potrebe Armenije, kazao je Pašinjan. 

Otkako je Pašinjan došao na vlast 2018. godine na poleđini armenske “baršunaste revolucije” – izljeva gnjeva protiv dugotrajne korupcije i klijentelizma u ovoj bivšoj sovjetskoj republici – njegova zemlja suočava se s rastućim tenzijama s Azerbejdžanom. Rat koji je Azerbejdžan inicirao u jesen 2020. godine u cilju oslobađanja svojih okupiranih teritorija, a koji je trajao 44 dana, potvrdio je vojnu inferiornost Armenije.

Azerbejdžan, naoružan dronovima i borbenim avionima F-16, koje je osigurala Türkiye, ostvario je trijumfalnu vojnu pobjedu nad Armenijom. Azerbejdžan je oslobodio trećinu teritorije Nagorno-Karabaha. Rusija je, kako bi sačuvala svoj kredibilitet vodeće sile u regiji, s tradicionalno najvećim utjecajem na Kavkazu, pomogla u okončanju rata, iniciravši pregovore o prekidu vatre. Sporazumom je dogovoreno raspoređivanje 2.000 ruskih mirovnih snaga u Nagorno Karabahu. Zadaća ruskih trupa bila je da štite i kontroliraju Lačinski koridor, jedinu prohodnu putnu komunikaciju koja ovu planinsku azerbejdžansku regiju povezuje s Armenijom.

Ruske mirovne snage, pak, nisu spriječile azerbejdžanske trupe da uspostave vojni kontrolni punkt duž ovog koridora. Nesposobnost ili nespremnost Rusije da vojno intervenira u korist Armenije potaknula je vladajuće krugove u Jerevanu na pomisao da su “izdani od majke Rusije”.

Analitičarka Marie Dumoulin, direktorica programa za širu Evropu pri Evropskom vijeću za vanjske odnose (ECFR), smatra da odsustvo ruske intervencije u korist Armenije, koja bi u potpunosti zadovoljila interese Jerevana, uopće nije primarno uzrokovano opterećenošću Rusije vojnim angažmanom u Ukrajini, već je to ustvari posljedica namjerne i strateške odluke ruskog predsjednika Putina, koji je pokušao balansirati odnose Moskve s Jereveanom i Bakuom, i zadržati ekvidistancu prema objema državama, što je očigledno bilo nemoguće postići.

Zapravo, zbog kalkulacija o tome šta su ruski trenutni interesi i shvatanja značaja nezamjenjive strateške uloge Türkiye za Moskvu, Putin je bio prinuđen žrtvovati Armeniju. Učinio je to isključivo iz vlastitih vitalnih nacionalnih interesa a na štetu historijskog, tradicionalnog i kulturološkog pravoslavnog bratstva Rusije i Armenije. Naravno, to nije ništa novo, velike sile to redovno čine. Amerika je, samo prije dvije godine, žrtvovala Afganistan, nakon dvadeset godina okupacije i projekta pokušaja izgradnje prozapadne države u Centralno-Srednjoj Aziji. Uobičajeni je to dio realpolitike, i u skladu je s maksimom kako “veliki i moćni rade ono što žele dok mali pritom trpe ono što moraju”. Treba podsjetiti i na to da je Vladimir Putin proteklih godina uspostavio bliske odnose a predsjednikom Azerbejdžana Ilhamom Alijevim, čiji je otac, bivši predsjednik Heidar Aliyev, važio kao šef KGB-a u Azerbejdžanu u vrijeme SSSR-a.

 S druge strane, premijer Armenije Nikol Pašinjan nikada nije imao dobre odnose s Putinom. Pašinjan, posebno na zapadu, uživa demokratski, reformistički i antikorupcijski ugled. Armenija pod njegovom vlašću zauzela je kurs u skladu s liberalnom zapadnom demokratskom ideologijom. S druge strane, lider Azerbejdžana državnik je čvrste ruke, bogat čovjek koji dolazi iz vladajuće političke dinastije naftom obdarene države. To, naravno, ne treba pogrešno shvatiti, jer se uopće ne radi o nepopularnom državniku kojeg je postavila neka strana sila ili koji je na vlasti mimo popularne volje naroda. Naprotiv, Alijev je izuzetno popularan bez obzira na to što Azerbejdžan ne upražnjava zapadni oblik liberalne demokracije.

 Iako se geografski nalazi u predvorju Rusije, te unatoč prisustvu ruskih vojnih baza u zemlji, Armenija je jedna od država u kojoj je Evropska unija razvojnu pomoć duže od decenije koristila kao polugu za širenje zapadne moći i utjecaja. Evropska unija doprinosila je s približno 60 posto od ukupne strane pomoći Armeniji posljednjih godina, kao što je činila u Gruziji, Moldaviji i Ukrajini. Uprkos tome, Armenija nikad nije isticala da svoju budućnost vidi u Evropskoj uniji, iako su njeni lideri često naglašavali da njihova država s Unijom dijeli zajedničke vrijednosti. Drugim riječima, Armeniji je bilo stalo da ima pozitivan imidž na Zapadu, kao dio balansiranja zbog svoje sigurnosne ovisnosti o Rusiji, tako da je, zbog slabog unutrašnjeg legitimiteta, režimu u Jerevanu bio potreban snažan vanjski legitimitet i potpora na zapadu.

Tome je najviše doprinosila snaga, bogatstvo i utjecaj armenske dijaspore, koja je, ne računajući Rusiju, najsnažnija u Francuskoj, SAD-u i Australiji. Armenija je dugo kategorizirana kao druga najsiromašnija zemlja u široj evropskoj regiji. Zapadna pomoć usmjeravana je ka projektima i u cilju promoviranja modernizacije i poticanja reformi. Zbog velikih infrastrukturnih projekata, koji nisu implementirani, više od 150 miliona eura vrijednosti neiskorištenih sredstava Evropske unije zamrznuto je posljednjih godina, a pomoć je kanalizirana ka resorima koji neizbježno imaju političke konotacije.

Kada je riječ o percepcijama o Armeniji na zapadu, posebno u kontekstu oružanih sukoba s Azerbejdžanom oko Karabaha, prevladavalo je gledište da je savez Armenije s Rusijom bio primarno motiviran turskim faktorom u bilo kojem scenariju sukoba. Međutim, protokom vremena, Azerbejdžan je, zahvaljujući blagodatima energenata i usponom turske vojne industrije, te savezom između dvije države, kako se obično govori jednom narodu u dvije države, uspio modernizirati svoje oružane snage i u konačnici vojno poraziti Armeniju.

Kada su doživjeli katastrofalni poraz od Azerbejdžana, Armenci su počeli ozbiljno propitivati vrijednost i isplativost saveza s Rusijom. Percepcija Rusije u Jerevanu drastično se promijenila. Posebno im je bilo teško prihvatiti činjenicu da je dio naoružanja i vojne opreme koje je koristila azerbejdžanska strana, Azerbejdžanu zapravo isporučila Rusija. Gomile demonstranata počele su se okupljati ispred ruske ambasade u Jerevanu. Armenci su bili zaprepašteni činjenicom da njihovi vojnici nisu bili adekvatno opremljeni, jer je novac dodijeljen vojsci proćerdan zbog korupcijskih malverzacija.

Područje Južnog Kavkaza zona je u kojoj tri ozbiljne sile – Rusija, Türkiye i Islamska Republika Iran – imaju svoje vitalne interese, koji prestaju biti komplementarni a sve više prerastaju u odnose ozbiljnog nadmetanja, moguće i konflikta. Nakon poraza Armenije i jačanja strateškog saveza Ankare i Bakua, a posebno zbog bliskosti Izraela i Azerbejdžana, reduciranja uloge Moskve i potencijalnog okretanja Jerevana ka Zapadu, Iran smatra da su njegovi interesi narušeni i već neko vrijeme pokušava povratiti svoj utjecaj na Južnom Kavkazu. Iran je krajem prošle godine održao velike vojne vježbe u blizini granice s Azerbejdžanom. Treba ih posmatrati kao izraz rastuće nelagode unutar Islamske Republike prema onome što ona vidi kao pogoršanje geopolitičke situacije na Južnom Kavkazu sa stanovišta iranskih interesa. Ratne igre su se održavale duž rijeke Aras, koja dijeli Iran od Azerbejdžana. Tri male države u regiji – Armenija, Azerbejdžan i Gruzija – okružene su moćnijom i mnogoljudnijom trijadom susjeda – Rusijom, Turskom i Iranom, od kojih svaka zemlja ima svoj interes i regiju vidi iz ugla svojih strateških ciljeva.

 Nakon drugog rata u Nagorno Karabahu 2020. godine, moć Irana u regiji se smanjila, a moć Turske povećala. Ankara je izašla kao glavni pobjednik zbog svoje krucijalne vojne podrške vojnom trijumfu Azerbejdžana. Iranu ne odgovara pretjerano slaba Armenija, jer bi, sa stanovišta nekih stratega u Teheranu, ohrabren pobjedom, Azerbejdžan mogao početi ispoljavati i šire teritorijalne aspiracije mimo oslobađanja Karabaha. Islamska Republika, stoga, ima razloga za diplomatsko preoblikovanje situacije u skladu sa svojim legitimnim nacionalnim interesima. Iran vjeruje da je Türkiye usmjerila pogled na Kaspijsko more i dalje u Srednju Aziju, posebno plinom bogati Turkmenistan. Osim toga, geopolitički i sigurnosni stratezi u Iranu, boje se da bi ovu osnaženu ulogu Ankare Zapad mogao pokušati instrumentalizirati za svoje ciljeve, budući je Türkiye moćna članica NATO-a. Taj rizik dodatna je nelagodnost za Iran, koji ozbiljno strahuje od mogućnosti da se duž njegovih sjevernih granica uspostavi obruč moćnih savezničkih turskijskih država pod vodstvom Ankare, što bi moglo biti pozitivno dočekanu u Washingtonu i Londonu.

Uslijed nezainteresiranosti Rusije za Armeniju i uz potencijalni izlazak Rusije s Kavkaza, Iran se boji da bi Armenija mogla biti prisiljena pristati na uvjete Bakua i ustupiti teritorij Azerbejdžanu za izgradnju koridora istok–zapad, kroz svoju najjužniju provinciju Syunik. To bi moglo blokirati pristup Irana prema sjeveru ka Armeniji i Gruziji.

Ova bojazan najbolje objašnjava oštre izjave zvaničnika Irana kako Teheran neće dopustiti bilo kakve promjene granica država južnog Kavkaza. Iranski ministar vanjskih poslova Hossein Amir-Abdollahian isticao je da Iran neće dozvoliti blokadu svoje vezne rute s Armenijom. Amir-Abdollahian otvorio je osobno krajem oktobra 2022. godine novi konzulat Irana u Kopanu, centru armenske regije Syunik, na jugu države. Iran priznaje Nagorno Karabah kao suvereni teritorij Azerbejdžana, ali se zalaže za održavanja općeg teritorijalnog statusa quo u regijo.

Pojas Syunik predstavlja jedini put Irana ka južnom Kavkazu. Gubitak ove veze izolirao bi Iran, učinio bi ga ovisnim o dobroj volji Ankare i Bakua, koje danas imaju moćniju geopolitičku poziciju. U slučaju izgradnje koridora od Bakua do Türkiye, preko azerbejdžanske eksklave, Iran bi izgubio i svoj utjecaj nad Azerbejdžanom. Baku je primoran koristiti iranske tranzitne rute da bi stigao do svoje eksklave Nakhčivan. Čak je i vrhovni vođa Irana ajatolah Ali Khamnei izrazio nezadovoljstvo potencijalnim azerbejdžanskim transportnim koridorom kroz armensku teritoriju ako bi bio na štetu Teherana i isključio njegovu zemlju.

Prema tome, nedavni potezi Irana moraju se sagledati unutar ove šire geoekonomske dinamike. Iran više ne može računati na Rusiju jer je Kremlju danas Türkiye potrebnija no ikada ranije. Moskvi je važna neutralnost Ankare u ratu Rusije protiv Ukrajine. Ovaj rezon Moskve objašnjava rusku toleranciju prema potezima Ankare uključujući i niz poteza usmjerenih ka jačanju pozicije Türkiye u širem području Srednje Azije.