Napad na ustavno-pravni sistem i teritorijalnu cjelovitost Bosne i Hercegovine počinje s politizacijom problema regionalizacije Bosne i Hercegovine koji se postavio u toku procesa raspada Jugoslavije. Osnivanje takozvanih, najprije srpskih autonomnih oblasti, a potom i hrvatskih zajednica na prostoru SR Bosne i Hercegovine je omogućilo da nove političke elite dobiju na slobodno raspolaganje državne materijalne resurse u širokom rasponu - od prirodnih resursa, preko industrijskih kapaciteta, pa do različitih vidova tercijarnih djelatnosti, koje su koristile u privatne i lične svrhe, za popravljanje vlastitog materijalnog-ekonomskog položaja, socijalnog statusa i stjecanje pozicije moć.
Osnivanje ovakvih teritorijalnih cjelina je imalo zadatak razbijanja bosanskohercegovačke državnosti i teritorijalnog integriteta, a ne zaštitu stanovništva određene nacionalnosti (u ovom slučaju bosanskohercegovačkih Hrvata) od napada JNA i različitih paramilitarnih skupina, budući da ni Hrvatska, kao ni Bosna i Hercegovina nisu sasvim uspjele zaštititi civilno stanovništvo koje je u trenutku kada se osniva HZHB već mjesecima izloženo ratnim strahotama.
Projekat osnivanja hrvatskih zajednica je u Novom listu najavio tadašnji predsjednik HDZ BiH, Stjepan Kljuić, sredinom oktobra 1991. godine, tako da su teze koje se pokušavaju proturati kroz Večernji list, a koje je u „svojoj knjizi“ ranije iznio Mate Arlović neutemeljene.
Naime, centar krize, uzrok i razlog izbijanja rata, ubijanja i razaranja, ne leži u tadašnjem Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, koje je kroz različite međurepubličke dogovore i sastanke nastojalo izbjeći rat te ponuditi adekvatnu zamjenu za kompromisno rješenje državno-političkog uređenaj iz 1974. godine koje je Srbija, predvođena Miloševićem – odbacila.
Interpretirati čin osnivanja Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne u skladu sa formalnim sadržajem osnivačkih dokumenata prema kojima je ta tvorevina za cilj imala borbu za demokratske ideale, težila traženju mira i tolerancije, poštivanje kulturnih prava i slično, je apsurdno i ne odgovara politici koja se provodila „na terenu“.
Isto tako ne stoji teza da bez osnivanja ovakvih paradržavnih tvorevina, između ostalih i HZ HB, te aktivnog učešća isključivo hrvatskog stanovništva u njenom osamostaljivanju ne bi danas bilo ni Bosne i Hercegovine, odnosno da ona ne bi bila međunarodno priznata kao samostalna i neovisna država. Uloga koju su Hrvati imali u procesu osamostaljivanja i tobožnjih zasluga za samostalnost Bosne i Hercegovne je jednostavno – predimenzionirana, tako što se prešućuje mogućnost da bi zbog bojkota referenduma građana srpske nacionalnosti, te u slučaju istog takvog bojkota građana BiH hrvatske nacionalnosti - Bosna i Hercegovina ostala u sastavu Jugoslavije, čime bi bosanskohercegovački Hrvati bili od 'matice' odvojeni malo debljom granicom nego što je to u slučaju osamostaljenja i državne nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Odnosno – izlazak hrvatskog stanovništva na referendum, nije bio isključivo glasanje za samostalnu BiH, već u prvom redu glasanje protiv Jugoslavije.
Na sastanku delegacije Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine sa predsjednikom Republike Hrvatske Franjom Tuđmanom održanog 27. decembra 1991. godine je otvoreno razgovarano o budućnosti Bosne i Hercegovine, a javno su iskazane pretenzije za mogućim raspadom i političkim dijeljenjem Bosne i Hercegovine po isključivo nacionalnom ključu. Tuđman je vjerovao da će se međunarodnim priznanjem Hrvatske kriza u Jugoslaviji prenijeti u Bosnu i Hercegovinu, što se naposljetku pokazalo tačnim.
Sastanak je važan iz više razloga. Govori o tijesnoj povezanosti i nadređenosti političkog vrha Hrvatske političkoj partiji u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj demokratskoj zajednici, što je vidljivo kroz političko uklanjanje tadašnjeg predsjednika HDZ BiH, Stjepana Kljuića iz vodstva stranke. Dalje su na sastanku direktno izneseni konkretni politički planovi koje je uz tadašnji hrvatski vrh imao i dio članova, naročito grupa okupljena oko Mate Bobana, iz Hrvatske demokratske zajednice u vezi s priključivanjem dijelova Bosne i Hercegovine Republici Hrvatskoj, te način na koji se namjerava to izvršiti, a time i do kraja paralizirati svaki oblik parlamentarnog djelovanja institucija Bosne i Hercegovine, Skupštine i Predsjedništva.
Tuđman je zaključio da ''sa perspektivom suverenosti Bosne i Hercegovine nema nekakvih izgleda''. Pored ovoga na vidjelo, nimalo nevažno, posrednim putem izlaze stavovi predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Alije Izetbegovića u vezi rata u Hrvatskoj i njegovo nastojanje i zalaganje za zaustavljnje istog.
Ne treba ispustiti iz vida ni riječi predsjednika Hrvatske sa istog sastanka: ''[...] i u svezi s time kakvo ćemo stanovište zauzeti glede hrvatskog dijela Bosne i Hercegovine. [...] O podjeli je riječ. [...]'' Na koje Mate Boban odgovara: ''Vama je svima poznato da odnedavna na prostoru Bosne i Hercegovine postoji i jedna druga alternativa, bolje reći jedan slijed kontinuiteta politike Hrvatske demokratske zajednice, hrvatskog naroda uopće, dakle da egzistira nešto novo što se zove Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i Hrvatska zajednica Posavina na sjeveru Bosne.
U tom smislu postavljeno je da je to jedan okvir za izraz političke volje hrvatskog naroda, koju je na najoptimalniji način izrazila Hrvatska demokratska zajednica kojoj je narod povjerio sto posto vođenje, i to utemeljenje tih hrvatskih zajednica koje su dakle prostorno političko, kulturno, gospodarstveno određenje hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i za slučaj da Bosna i Hercegovina ostane nezavisna država, [...] onda bi taj prostor u kojem živi otprilike 650 tisuća Hrvata, taj prostor bi dakle o onim međunarodno priznatim metodama stvar elaborirao na način da se taj prostor proglasi nezavisnim hrvatskim prostorom i priključi državi Hrvatskoj ali u onom vremenu i u onom trenutku kada to Hrvatsko vrhovništvo koje je i do sad naš narod apsolutno dao povjerenje vođenja, odluči da je taj trenutak i to vrijeme nastupilo. [...]''
Na sastanku je tog 27. decembra 1991. godine Ignac Koštroman kao tajnik HZHB pročitao zaključke sa sjednice Predsjedništva HZHB, članova HDZ BiH, zastupnika u Skupštini BiH ''sa terena Herceg-Bosne'', koja je održana nekoliko dana prije (23. 12. 1991.), te kaže: '' […] 2. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna još jednom potvrđuje volju cjelokupnog hrvatskog naroda Herceg-Bosne izražene 18. studenog 1991. godine u Grudama, donoseći povijesnu odluku o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, koja predstavlja pravnu podlogu za ulazak ovih teritorija u Republiku Hrvatsku. 3. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna daje puni legitimitet gospodinu dr. Franji Tuđmanu, kao predsjedniku Republike Hrvatske i predsjedniku Hrvatske demokratske zajednice da zastupa interese Hrvatske zajednice Herceg-Bosna kod međunarodnih čimbenika, kao i kod međustranačkih i međurepubličkih dogovaranja o utvrđivanju konačnih granica Republike Hrvatske.
Hrvatska zajednica Herceg-Bosna daje preporuku Hrvatskoj demokratskoj zajednici Bosanska Posavina da donese ovakvu istu odluku za svoju zajednicu. U pogledu lokalnih teritorijalnih dogovaranja i dalje ostaju ovlašteni za pregovore čelnici Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, koji se u globalnim pregovorima daju na pomoć i raspolaganje predsjedniku gospodinu dr. Franji Tuđmanu. [...] U slučaju eventualno, opstanka samostalne Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatska zajednica Herceg-Bosna bi mogla prema BiH imati samo neki oblik konfederativnog ili kantonskog povezivanja, ali nikada više neće dopustiti da hrvatski narod bude u ropskom i podređenom položaju prema drugim narodima. [...]
Naši zastupnici u Skupštini BiH s teritorije Herceg-Bosne su dužni slijediti upute Herceg-Bosne. Nalaže se našim zastupnicima u saveznim organima da se bez odlaganja, povuku iz tih organa, jer za hrvatski narod Jugoslavija je bila samo grobnica hrvatskog naroda, čiji su okovi napokon zbačeni i nikada više nitko nema pravo da nam te okove vraća i održava. [...] Naši zastupnici u Skupštini BiH više ne mogu djelovati dok je na čelu te Skupštine veliko-Srbin Momčilo Krajišnik. [...]'' Da bi Božo Raić nastavio sa tumačenjem ''programske deklaracije'' prema kojoj je tadašnji hrvatski politički vrh zastupao i podržavao koncept suverene Bosne i Hercegovine do onog trenutka ''kada ona bude napadnuta, i kad njen teritorij počnu drugi rastakati, a ne mi prvi, - mi onda znamo što je naše povijesno pravo.''
U svojoj je ustavnopravnoj analizi nastanka i djelovanja HZHB Ciril Ribičič, profesor ustavnog prava i izvrstan poznavatelj geneze jugoslavenskih ustavnih uređenja, kojeg je Arlović koristio kao literaturu, pokazao da je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna trebala postati zajednica Hrvata koji žive u Bosni i Hercegovini, a ne zajednica stanovnika bez obzira na nacionalnu pripadnost, sa teritorija 30 općina (koje su je sačinjavale). Ustav SR BiH je omogućavao da se formira zajednica općina kao društveno-politička zajednica, a amandmanom XLII iz 1989. godine se dopuštalo udruživanje općina u zajednice radi ostvarivanja boljeg društveno-ekonomsko razvoja građana.
Ribičič govori o tome kako je ''predodžba koju čovjek stvori na podlozi normativne građe u velikoj suprotnosti sa svjedočenjima o djelovanju Herceg-Bosne'' te da su oni ''koji su smatrali da treba Bosnu i Hercegovinu podjeliti već krajem 1991. godine počeli (su) s institucionalnom integracijom Herceg-Bosne u Hrvatsku, ali su se s druge strane zalagali za to da se javno podržava suverenost Bosne i Hercegovine, a tajno radi na njenom priključenju Hrvatskoj.''
Ustavni sud Bosne i Hercegovine je poništio Odluku o osnivanju Hrvatske zajednice Herceg-Bosne koja je donesena 18. studenog 1991. godine buduću da do uspostave HZHB nije došlo dogovorom između skupština općina kako to predviđa Ustav, kao što ne predviđa ni formiranje zajednica općina samo jednog naroda. HZHB je polazila od koncepta mononacionalne hrvatske zajednice u kojoj se nisu jamčila nikakva posebna individualna ili kolektivna manjinska prava osobama koje nisu hrvatske nacionalnosti. Isto tako je mononacionalni i sastav sudionika koji su donijeli Odluku o uspostavi HZHB, sastav Predsjedništva (koje bilo zakonodavno, najviše centralno tijelo, imenovalo je izvršnu i upravnu vlast) je i mononacionalan i monopartijski dok je sastav općina koje su ušle u sastav Zajednice bio višenacionalan.
Stanovništvo na prostoru HZHB koje nije hrvatske nacionalnosti je postalo građanstvo drugog reda i nije bilo zastupljeno u vrhovnim tijelima Zajednice, a obaveze za svo stanovništvo su bile iste. Donošenjem odluka kao što su ona o formiranju vojne komponente (Hrvatskog vijeća obrane) te uredba o oružanim snagama su ukazivale na to da je HZHB imala intencije da postane državna zajednica. U suprotnosti sa Ustavnim odredbama Bosne i Hercegovine bilo je i formiranje posebnog, izmještenog odjeljenja Odjeljenja Vrhovnog suda BiH na teritoriji Zajednice.
Da se radi o pokušaju uspostavljanja samostalne državne svjedoči i formiranje Gospodarske komore, potom i javnih preduzeća, uvođenje hrvatskog jezika i latiničnog pisma kao službenih, hrvatski dinar je postao platežno sredstvo, a donesena je i uredba o grbu, zastavi, pečatima i ostalim simbolima (prikrivene) državnosti. Brojnim propisima koje je Predsjedništvo Zajednice donijelo, bila je stvorena široka mreža tijela i institucija, što ukazuje na ambiciju stvaranja državne zajednice koja je trebala biti u jednom trenutku i politički izdvojena iz Bosne i Hercegovine, a koja je na svom teritoriju i prema stanovništvu u izvanrednim okolnostima obavljala funkcije suverene i djelotvorne vlasti. Odluka o uspostavi HZHB ne spominje ni Ustav Republike Bosne i Hercegovine, ni njene zakone i propise, na njih se nisu pozivali. Ova se Zajednica postupno nametala kao državna vlast koja je istisnula suverenu vlast BiH.
HZHB nije nikad bila međunarodno priznata, ona nema diplomatska predstavništva i nije članica međunarodnih organizacija. U HZHB nije nikad bilo parlamentarnih i predsjedničkih izbora. Zajednica je bila u sastavu i pod ustavnim i pravnim sistemom R BiH, a provodila je državnu politiku Republike Hrvatske. No, „glede i unatoč“ možemo reći da razlog osnivanja i uspostave HZHB nije sasvim jasan. Ili jeste?
