Bolje je da se nalazimo

među progonjenima

nego među progoniteljima

(Talmud)

 

            Godine 1559. papa Pavao Četvrti osnovao je „Index Librorum Prohibitorum“ – popis knjiga koje je katolički moral zabranjivao kao blasfemne ili profane, godine 1933. u Münchenu „sveti“ fašist Hitler spalio je Thomasa Manna i sve pisce čija su djela bila nedostupna niskom obrazovanju budućeg „kralja Europe“, a godine 1976. komunističke vlasti su u gradu soli spalile knjigu Esada Ćimića „Čovjek na raskršću“.

            Ima knjiga koje je čitao samo plamen.

            Spaljivanje knjiga tek je priprema za spaljivanje ljudi.

            Knjige pale i pismeni i nepismeni.

            Učitelj zatrovan ideologijom poslušnosti i koječim još drugim doveo je svoje učenike i oko plamena učio ih plesati kozaračko kolo. Bjesomučno je uzvikivao svoje bahato i arbitrarno odlučivanje, pjevao junačke i svečane pjesme, svoje slavoljublje pretvarao u vrlinu. Od vlasti je tražio: pisca bezuvjetno i neodgodivo objesiti što prije; neprikosnoveno, jer je svaka njegova riječ razlog za jedan i još jedan konop.

            Toga dana gorjela je čitava Bosna zajedno s vječnim supatnikom Hercegovinom. Je li se zbog toga od stida itko počešao po stražnjici? Kakva ti je duša iznutra, takvo ti je lice izvana – prokomentirala je čaršija koja je, po običaju, izgledala dremljivo, umorno i usporeno. Višenacionalna složenost je šutjela iz viših razloga i ciljeva. Što se može, i knjige imaju različite životne putanje. Malo je poznata radoznalost: je li napisana iz razočaranja ili ponosa, iz revolta, koristi ili ideala, nužde ili uvjerenja. Lokalnom pjesniku nije bilo teško u birtiji uzviknuti: „Velikim piscima domovina je svijet.“

            Na komunističkom dvoru disperzirala se zabrinutost: hoće li se umnožiti podjele na nacionalnoj osnovi? Hoće li netrpeljivost podivljati? Podložni intelektualci su učestalo tražili prijem. Vođa, kao što je poznato, ne mrzi misleće, samo ih prezire. Zapravo, tajno ih se plaši. Pati od nedoraslosti. Iz njega izranja zgužvana, teško odgonetljiva, neurotična ličnost. Rado je objašnjavao da nije za politikantske intervencije.

            Netko iz njegova stožera je tajno uzvratio:

            „Kada čovjek ništa drugo ne priznaje osim sebe, i sebe prestane osjećati.“

            Vođa se ponosio totalitarnim sustavom u kojem je sve podređeno sveprisutnoj vladajućoj ideologiji i njenom svetom instrumentu – miliciji. Od podložnih je zahtijevao da mu se ne nameću njegovi samozvani predstavnici, bili oni političari, sociolozi, romanopisci ili pjesnici.

            Lažni destruktivni stoicizam.

            Protiv spaljene knjige komitet je pozvao istomišljenike.

            Bio je to miting bez naroda. Povijesni izabranik je gnjevno pripovijedao o povijesnim ozlojeđenjima.

            Sotonska ideologija je protiv čovjeka činila sve što je bilo u njenoj moći. Mesijansko pijemonteštvo jedva se razlikovalo od suparničkih spasiteljstava. Zloguke konotacije su i pisca spaljene knjige svrstavale u okružje zlomisaonih, vampirskih, ozloglašenih, kolebljivih, podlih, neumolnih, svakakvih, ali i astralnih, spoznajnih, životodajnih, kojekakvih.

            „Prefrigan, znaš, premazan svačim. Proš'o je on komunističku školu. Izgurao je sve one koji su bili na putu, poizguravao ih i progurao se. Naboj spontanosti.“

            Posredstvom republičkog vođe, boljševičko jednoumlje brže-bolje okruži se svojim sastavnicama. Na sastanku su bili nazočni: partijska država, državni kapitalizam, kolektivizacija, nacionalizacija, ideologizacija svekolikog javnog života, a njih su predstavljali svi oni što nasiljem zemaljsku povijest spajaju s nebesnom historijom. Savjetovanje je održano u velikj dvorani urešenoj sovjetsko-boljševičkom socrealističkom heraldikom prenatrpanom simbolima religioznog odnosa prema komunističkoj ideji. Na dnevnom redu jedina točka: kako piscu odrubiti glavu. Među propalim poštarima, partijskim kuririma, nedoučenim kuharima i kojekakvim bivšim lumpenproleterima, sad velevažnim uzmožnicima, bila je zapažena grupica polupoznatih profesora koji se pozivom nagrađuju zato što su na vrijeme došli do viših oblika mitološke svijesti. Svi oni povijesnu budućnost osjećaju kao strašnu u svojoj nepoznatosti, neshvatljivosti, neupoznatosti.

            Gdje je granica našeg strpljenja i trpljenja?

            Nanijeli su piscu teško breme boli kojim ga je sudbina tada naprtila. Dakako, propast pisca intelektualne vokacije bio je njihov cilj, a ne moralno ozdravljenje od razornih posljedica boljševičkog jednoumlja.

            „Gomila osjeća i želi, snažno osjeća i snažno želi“, veli Gustave le Bon u knjizi „Psihologija gomila“. Gomila nema vremena za razmišljanje. Lako joj je nametnuti svoju misao i volju. Autoritet je gomili trava za smirenje. A vođa uživa kad je zatvoren u okvirima republičke intelektualne verbalističke ideologije.

Čast je u Bosni biti moralni apsolut. Kontrolirati iracionalno, nesvjesno, sugerirano, to je njegova dužnost. Inače, on uživa kad je u stanju uznemirenosti i raspojasanosti strasti. Umjesto da zagospodare sobom, pojedini republički vođe više vole maltretirati pisce i intelektualce i male ljude ubijati bez dokaza. Oni su čeda države, a kao što je poznato: socijalistička država je uvijek u pravu. Tako počinje hipnotička histerija gomile koju je njen vođa podvrgao dirigiranoj autosugestiji. Isto tako je opće poznato da put kretanja nazad ima mnogo privlačnosti. Ko god svijetli unutar narodne svijesti, taj je spreman za vladanje. Ne traži se prirodna sposobnost za Dobro. Valjano misliti ne mora biti u službi moralnog principa. Spoznanje istine ne mora biti ni u kakvoj vezi sa srećom.

            Sarajevo je odavno znalo da će zvekani zauzeti sve pozicije, da će zgrabiti sav novac, a onda će htjeti vlast, i dobit će je. U tome je njihovo mudroslovlje. Neprestano sklapati savez s njima, zar to ne završava pogubno? Ko gura nekakvu ideju, mora prihvatiti svačiju podršku, pa i podršku budale. Život je, naime, takav, prepun prljavštine. Zaludno je dnevno pet puta se prati. Tupoglavac, uz pomoć vlasti, začas dobije izgled pametara. Ne smeta što njegovi prijedlozi nisu nikakve nove i avangardne misli, nego najobičnije lupetanje, pa opet dižemo ruku odobravanja. Tikvane valja pustiti da govore. Njihova je glupost kozmička sila protiv koje se malošto može poduzeti.

Za došljačka trabunjanja imamo visok prag tolerancije. To je zato što nemamo razvijena natjecanja. Tamo zvekani nemaju nikakva izgleda. Zrak nije zagađen zadahom kretenizma. Drugdje su neznalice naprosto marginalci, egzotika, predmet sprdnje ili sažaljenja. S lijeve i desne obale Miljacke oni sjede u svim važnim odborima, drže katedre, daju mišljenje o svemu i svačemu. Strast za lovom i divljačka djela gomile potječu iz istoga vrela. O sudbini naroda ne odlučuju vladalačka vijeća, već duša gomila. Ta duša nema druge podobnosti osim razaračke. Nije je lako prepoznati. Sama riječ GOMILA predočuje skup pojedinaca i ništa više. I bez nekog vidljivog nagomilavanja, da, i bez njega, pod dojmom izvjesnih utjecaja čak cijeli narod može postati gomilom. Izabranici gomile primaju fantastične mirovine, oni što rade, ne rade ništa i u birtijama uz meku šljivku neugodna mirisa nezanimljivo pričaju dosadne veteranske priče. Zar proizvodnja nije prvo i osnovno određenje, a ne hajdučija i razbojnička slava.

            Već na početku stoljeća budući atentatori smatrali su da bi se Bosna morala spojiti s kraljevinom Srbijom, a Hercegovina s Crnom Gorom. Eto štiva za gotovane u točionicama. U središtu je bio ideološki zanos, politički sektarizam, vjerski plus nacionalni fanatizam, komunistički lopovluk, razvikana samoupravna uravnilovka, avnojevsko bratstvo i jedinstvo, grabež s jedne strane i rast siromaštva s druge, politička korist da se starim ulicama i stvarima nadijevaju nova imena...

            Što se može, veliki faktor revolucije naroda nije nikad bila istina, već zabluda. U gomilama su neznalice i zavidnici oslobođeni od osjećaja svoje ništetnosti i svoje nemoći.

            Zakon suprotnosti bi kadikad posjetio i Miljacku s jedne i druge strane. O tome se pričalo u džematima, mahalama, sokacima: heroj kojemu je gomila sinoć klicala sutradan će biti izložen ruglu ako ga je zadesio neuspjeh. Prestiž koji je neuspjehom uništen naglo iščezava. Naime, autor spaljene knjige se gomilama jako zamjerio, jer one nikad nisu žeđale za istinom.

            U međuvremenu se nametalo neograničeno nasilje. Bilo je ideološki ozakonjenih žrtava o kojima se nije smjelo javno besjediti. Žrtve despotske svemoći svojom nakaznošću sve bezobzirnije bodu oči istinoljubaca. Radi se prije svega o čistkama političkih grupa i potencijalnih suparnika. Na djelu su elementi političkog ludila. Kako pružiti otpor ludilu i vlasti, kako ludilu u vlasti? To je bar jasno: podaničkom odanošću, jer građani žive bez sudske zaštite. Sudovi su bili malo pravni, a još manje pravedni. Dirigirani sudski procesi vjerskim zanesenjacima vrijeđali su osjećaje svih građana dobre volje. Intelektualce već bijahu rastjerali. Vođa je mislio da je njegova racionalna aktivnost povezana s božanstvom. O njemu i ludilu nitko se nije usudio prosloviti. Govorio je: „S mojom moći ja mogu da stvaram svakakva čudesa.“ Umjesto da ga to gane, uplaši, potrese..., narod se poigravao svojom vlastitom lakovjernošću. „Sve morate trpjeti u ime poslušnosti meni, mojim ljudima i mome narodu“, besjedio je bh. vođa prepečenicom kvaseći grlo. Nikome nije ni palo na um da se odupre samovolji čelnika. Ako itko na svijetu, Bosna je ogrezla u pokornosti. Vjerojatno je pokornost kriva za sve promašaje u guslinom trbuhu.

            I tako, živjeli smo u izopačenom, bolesnom, iscjepkanom, izmasakriranom vremenu. Bili smo žrtve svakovrsnih tjeskoba zbog svijesti o neslobodi i posvemašnjoj ugroženosti. Kao da smo živjeli starost svijeta. Unizivali su nas do ništavila na raznim gubilištima. I sada kao da hrlimo apsolutnoj neegzistenciji. Peku nas očne duplje pune upitnog nemira. Prolazimo stazama velikih iskušenja i ispaštanja jer se nismo valjano suprotstavili paranoidnim samozvancima, životnim autsajderima i marginalcima što postaju gospodari života i smrti, a zapravo mračno slijede nagon vlastitog, makar i najmizernijeg opstanka.

            Nazirao se mrak srednjeg vijeka. Vizualna asocijacija na to vrijeme: duga, duga mračna noć osvijetljena samo lomačama na kojima gore vještice i heretici, a naročito mislioci.

            Misliti bijaše opasnije nego krasti i ubijati. (...) Izlokanu društvenu stvarnost prosuđivali su mjerom vlastite moralne mizerije. Alkoholom su bili svjedoci ponižavajućeg duhovnog striptiza. Od bivšeg brijača i drvodjelje do postolara i kožara, svi. Teško je kad neko ko nije svoj gospodar hoće drugima gospodariti. Samosvladavanje od zle moći, zar je to njima bilo moguće? Kad robovi zla ljudima ne daju slobodu, znači da je ni sami nemaju za sebe.

            A takozvani radni narod? Loše plaćeni statist, ništa vide.

            U modi nije bio rad, nego prezir prema nesvojima, dominirajući mit s istrebljivanjem poniženih ili poraženih, a najčešće potčinjavanje diviniziranom vođi koji je emotivnim nabojem i gorljivošću prizivao raznorazne neprijatelje JU bratstva i jedinstva pred kamerama sarajevske televizije. Pritom se pozivao na plaćeni aparat jedne potrgane, sa svih strana nagrižene zemlje. Bošnjačka svijest sustavno je udaljavana od mitskog razumijevanja sebe i svojih nakana. Svakome je bilo jasno da je ona bila usidrena uglavnom u opća, nadvremena i nadnacionalna načela moralnosti. Uzgajan je sindrom osjećaja manje vrijednosti i nedostatak identiteta. Između demokrata i autokrata nije bilo moguće sporazumijevati se. Prema prvima, neobrazovan čovjek, zvao se on komunist ili kako mu drago, ne može biti slobodan; a prema drugima, oni što se izdaju za demokrate nisu ništa drugo nego obični malograđani. Svakome je moralo biti jasno da borci za ljudska prava ne traže slobodu, nego slobodu samovolje. Oni su uvijek i prije svega slobodni i ni po koju cijenu ne pristaju biti korisni. Kasarnsko-komitetska interpretacija slobode: potpuna sloboda nastaje onog trena kad čovjek postane slobodan od svega. On apsolutno ničim ne raspolaže, čak ni s proizvodima svoga rada.

            Humanistički credo univerzalnog življenja u slobodi i blagostanju počiva na ozakonjenom nasilju. Ivo Andrić i Meša Selimović ispisali su mnoge stranice o apsurdu vladavine nasilja. Nažalost, temelji razložnom i logičnom nisu i neće uskoro biti jako čvrsti. Jer svi koji misle drukčije, za bh vođu su neprijatelji naroda i države. Na primjedbu da je svaka osoba u sebi ispunjeno biće, biće koje posjeduje autonomne vrijednosti, vođa se obrecljivo osvrnuo i zapovjedio: „Ne filozofiraj!“ Uslijedio je građaninov strah da narod ne može dalje. „Postupati samo na temelju administrativnih odredaba - bez sudske odluke – znači mogućnost gaženja prava, samovolje i nasilja. Umjesto da vladar pomaže ljudima, on se dao na traženje neprijatelja i tamo gdje ga nema.“ Uslijedila je psovka. Građanin se brže-bolje zagubio u vrevi. Otpuhnuo je i sebi u bradu prišapnuo da je narod jaka kobila. Ludilo nasilja narod svladava na hiljade načina. Na primjer. U jednom smjeru nosi se kamen, istovaruje, potom utovaruje i opet nosi na polazišnu postaju. Tako se ostvaruje diskurzivno prožimanje realnog i nedefiniranog, jer se, prema zakonu fizike, masa odnekud uvijek prelijeva u nešto. Nije li se i ranije bosanska politika najčešće pretakala iz praznog u šuplje?

Zagreb, prosinac '98.