U književnim djelima svoje počasno mjesto zauzima tema bolesti (i epidemije), te posredstvom tekstova Giovannija Boccaccia, Daniela Defoea, Franza Kafke, Joséa Saramaga itd. dobivamo uvid u dramu ljudskog ponašanja u kriznim situacijama. Prijeteća pandemija, kojoj smo svjedoci u sadašnjosti, izaziva strah, a njegove manifestacije najbolji su pokazatelj kako se čovjek odnosi prema nepoznatom i kako se (ne) suočava s mogućom smrću. Naša stvarnost obilježena je virusom korona te o njoj pripovijeda i Milena Letić, kao i mnogi drugi autori, a čovjekova krhkost i nemoć uslijed epidemije očito postaje zahvalna književna tema.
U romanu Rasipanje semena ne govori se samo o pandemiji virusa korona, već se kritički zahvata šira slika haotične današnjice, čovjekova otuđenost, egoizam, nebriga za druge (posebno naznačen problem migranata). Pandemija virusa korona jeste stanje nesreće koje zadesi čovjeka, ali ga i nagna na promišljanje i o vremenu prošlom i o onome što trenutno preživljava pa se već na početku romana teži pronaći smisao u općem besmislu Svijeta u kojem je život pretvoren u noćnu moru. Međutim, zahvaljujući uspomenama, sjećanjima i suočavanju sa sobom, likove ovog romana virus korona ne vodi u pesimizam, očajavanje i odustajanje, smisao se pronalazi u potrazi za istinom i u preuzimanju odgovornosti za svoje postupke.
Roman Rasipanje semena svojevrsni je put kroz vrijeme, u vrijeme bivše Jugoslavije pa do odlaska u Njemačku glavnog protagoniste Milivoja, oko koga se plete radnja središnjeg dijela romana. Ovo je priča o strahu, gubitku, ambicijama, ljubavi, propuštenim prilikama, priča o zločinu i priča o suočavanju sa sobom i s prošlošću.
Rasipanje semena Milene Letić jeste provokativna odbrana slobode izražavanja i kreativnog duha kada svijet život pretvara u krletku i kada je “jedina dostupnost sadašnjost. U njoj se valjalo suočavati sa sobom”. (Letić 2021: 7) Ova priča ističe se kao nešto nesvakidašnje jer sadrži u sebi skoro nespojive priče iz i o prošlosti i sadašnjosti, ruši tabue i prikazuje neuljepšanu sliku društva, izdvajajući nekoliko tragičnih sudbina, prikazujući ljudske živote ogoljene od laži i obmana, bez lažnog sjaja i raskoša. Širok je spektar tema koje se nastoje “obraditi” u ovom romanu, počevši od suočavanja s virusom o kojem se ne zna ništa i trenutka potpunog lockdowna kada ljudi ostaju “zarobljeni” u kućama, dok na ulici vlada skoro apokaliptična atmosfera. U toj zarobljenosti, ili “novoj normalnosti” i “novoj stvarnosti”, u vremenu kada život prelazi u online, čovjek ostaje sam i suočen sa sobom i tada počinje njegovo preispitivanje i suočavanje s onim što jeste ili što je propustio biti. Romanom pratimo nekoliko priča i nekoliko ljudskih sudbina, ali sve je fokusirano oko glavnih protagonista Milivoja i Marije, dvoje ljudi koje je nekada povezivala ljubav i čije se priče nadopunjavaju.
Spontano i “pritisnuto” paraliziranjem svijeta i izolacijom s početka pandemije virusa korona, ovaj roman ulazi u najmračnije dijelove ljudske prirode i pred nas postavlja egzistencijalne dvojbe. Vraća nas i u najstrašnije zločine koje je počinio (ne)čovjek u Drugom svjetskom ratu pa taj tok pratimo sve do devedesetih godina i strahota kroz koje je prošla Bosna i ljudi koji u njoj žive. Roman ima i elemente psihološke drame (unutrašnje), istražuje toksičnog muškarca (onog koji je sklon prevari) i potisnuta osjećanja koja pred sami kraj života dolaze na površinu, što se najbolje vidi iz Marijinog pisma Milivoju, u kojem se postavljaju pitanja kojih se on pribojavao.
(...) U nadi da ćeš dugo živeti zdrav i srećan u svojim nemirima, dok sanjaš mir i tišinu šuma koje si ostavio iza leđa, želim da, na trenutak, zastaneš i setiš se koliko bi nam lepo bilo da si sakupio snagu za razlikovanje istine od laži, života od smrti; da si mogao da preuzmeš odgovornost i prigrliš ljubav. Samo jedan život smo imali; Milivoje, zašto smo ga izgubili? (Letić 2021: 136-37)
Riječi koje godinama nisu izgovorene, a koje su sadržane u pismo dodatno pojačavaju dojam praznine u kojemu borave likovi. Njihove želje, nade, snovi, razočarenja i paralizovani životu koji je protekao u iščekivanju riječi koje bi mogle riješiti sve nesporazume. Propitivanjem međuljudskih odnosa, i prijateljskih i rodbinskih (kroz priču o braći Milivoju i Milošu), zatim kroz priču o ljubavi (Milivoj – Greta, Milivoj – Marija) istražuju se njihovi karakteri, ljubavne nedoumice, odanost, ogorčenost i razmimoilaženja. Suštinski gledano, ovaj roman govori o osobama koje su svaka na svoj način pretrpjele gubitak i koje u konačnici rješavaju nesporazume i sa sobom i s drugima. Milivoj i Marija umorni su od životnih utrka, ličnih nedaća i više nemaju ni volje ni energije. Roman donosi i ljubavnu priču između dvoje ljudi različitog temperamenta i životne filozofije koji su emotivno osuđeni jedno na drugo, iako se sudbina igra s njima i ne dozvoljava im da ostvare ljubav. Istodobno tragaju za vlastitim identitetom i pripadnošću, Milivoj je siromašni Balkanac koji je otišao na rad u Njemačku, dodvoravajući se šefu nacisti, te i sam podliježe veličanju Hitlera, jer, kako kaže njegov šef, “istinski lojalan Nemac ne sme da sumnja u Hitlerova postignuća” (Letić 2021: 28). Milivoj želi postati Nijemac i šefa je vidio kao nekoga koji će ga kao takvog verificirati, uprkos nesuglasicama i svađama sa suprugom Gretom oko njemačke nacističke prošlosti. Greta je znala da “nije dovoljno dobiti državljanstvo da bi se postalo Nemcem... (...) Nemci, časni i pošteni građani Nemačke, nisu bili kao Hitler i ne moraju da čitaju njegove knjige”. (Letić 2021: 34, 36) Milivoj je dobio državljanstvo, godinama kasnije postao poduzetnik, a razmimoilaženja s Gretom postala su sve veća i dublja, do konačnog kraja. Tako Milivoj ostaje “zarobljen” u društvu u kojem postaje najgora moguća verzija samog sebe, a sve zbog kratkotrajnih zadovoljstava i materijalne dobiti.
S druge strane je Marija, njegova ljubav iz mladosti, žena koja je na strani Istine, koju u Srbiji smatraju “domaćim plaćenikom i izdajnikom” i na njenom primjeru najbolje se definira odnos sadašnjosti prema prošlosti i taj nepremostivi jaz koji se treba prekoračiti da bi društvo bilo zdravo, istinski sretno i uspješno. Marija javno govori o zločinima onih koji su komšijama stavljali “bele trake, da ih označavaju, da ih čine nepoželjnim”, ali i o zločinima koji se danas dešavaju u Srbiji, zemlji u kojoj postoji “industrijska mašina za mlevenje kostiju i mesa. Od samlevenog ljudskog mesa pravili su ćevape. Neko je naručivao ćevape od ljudskog mesa”. (Letić 2021: 150, 151) I treće zlo o kojem se govori jeste korona i otvaranje beogradskog Sajma, ne za knjige nego za oboljele, za doček novih pacijenata, u državi u kojoj se vlast “vreba” i “priželjkuje” nove pacijente i u kojoj mediji igraju najvažniju ulogu. Upravo je njima posvećeno posebno mjesto u romanu, oni su zlo današnjice koje se utrkuje kako će i na koji način što bolje i direktnije prikazati slike užasa i zločina jer se da “zaključiti da je novinarskoj profesiji etika zabranjena”. (Letić 2021: 152)
Rasipanje semena Milene Letić jeste roman o tome kako nas naši izbori definiraju i na koji se način suočavamo, odnosno kako se razotkrivaju najveći problemi i pojedinca i kolektiva. U ovom romanu autorica, preplićući prošlost i sadašnjost, razotkriva bolesti jedne ere, osuđuje i govori o izgubljenim i ranjenim dijelovima ljudskog bića.
