Taj je 28. juni jedan od najznačajnijih datuma u modernoj historiji svijeta. Tog 28. juna 1914. godine Gavrilo Princip ispalio je u Sarajevu metke ka vozilu u kojem su bili austrougarski prestolonasljednik Franz Ferdinand i njegova supruga Sophie, metke koji će poslužiti kao povod za početak Prvog svjetskog rata.
Pet godina poslije, 28. juna 1919. godine, u Dvorani ogledala pariške palače Versailles potpisan je Versajski ugovor, mirovni ugovor između savezničkih zemalja i Njemačke kojim je službeno završen Prvi svjetski rat. Ugovor je stupio na snagu 10. januara 1920. Savezničke zemlje sastale su se na Pariškoj mirovnoj konferenciji kako bi dogovorile uslove mira s Njemačkom i bivšom Austro-Ugarskom, sada podijeljenom na Mađarsku i Austriju. Razgovori o uslovima mira započeli su 18. januara 1919, a ugovor je predstavljen Njemačkoj u maju 1919. kao jedina mogućnost budući da bi njegovo odbijanje impliciralo nastavak neprijateljstava.
Njemačka delegacija i vlada smatrale su Ugovor diktatom, posebno je iritantna bila zapovijed, ugrađena u Ugovor, o krivici i odgovornosti Njemačke za početak rata. Ugovorom je uspostavljena komisija za određivanje iznosa odštete koji Njemačka treba platiti. Godine 1921. komisija je ove popravke procijenila na 33 milijarde dolara, što je iznos koji su mnogi ekonomisti smatrali pretjeranim.
Da bi se razumjelo kako su nastale ove i druge slične odredbe Versajskog ugovora, potrebno se vratiti koju godinu unazad, prije nego što je potpisan. To što je Princip povukao okidač kod sarajevske Latinske ćuprije bio je tek povod, stvari su ka ratu vodile mnogo ranije. Reakcije evropskih zvaničnika na vijest o smrti velikog vojvode u Sarajevu bile su isprva mlake. Francuski predsjednik Raymond Poincaré primio je vijest dok je bio na trkalištu s članovima diplomatskog kora. Osim austrijskog ambasadora, ostali su nastavili nesmetano uživati u Grand Prixu.
Wilhelm II saznao je za zločin na svojoj jahti: trebao je učestvovati u regati, ali se odlučio odmah vratiti u Berlin “kako bi uzeo stvari u svoje ruke i sačuvao mir u Evropi”. On je opravdavao odmazdu Austro-Ugarske prema Beogradu, a Srbi su vijest dočekali s mješavinom straha i hrabrosti. Računali su da se mogu osloniti na moćnog prijatelja, Rusiju cara Nikolaja II, a koja je kao zemlja kroz historiju bila solidarna sa svojom srpskom “malom braćom” i općenito s pravoslavnim slavenskim državama, a protiv dominacije Austro-Ugarskog carstva na Balkanu. S tim u vezi, ruski ambasador u Beču bio je jasan, razgovarajući sa svojim britanskim kolegom, kada je izjavio da bi “izolirani sukob bio nemoguć: Rusija bi bila prisiljena uzeti oružje u odbranu Srbije. O ovome ne može biti sumnje”.
“Ako neko pod nogom ima otrovnog poskoka, zgnječi mu glavu, ne očekuje smrtonosni ugriz”, izjavio je otvoreno 30. juna navečer ratoborni načelnik štaba Austro-Ugarske vojske, Franz Conrad von Hötzendorf. “Šta ako nas Rusija napadne, a Njemačka nas ostavi na cjedilu?”, usprotivio se premijer Kraljevine Mađarske István Tisza. Bila je to osnovana sumnja pa je Kaiser četvrtog jula iz Beča primio dva dokumenta: carevo pismo te dugi i sumorni izvještaj o pogoršanju balkanske situacije i “nepomirljivim” odnosima sa Srbijom. Nakon toga je Austriji dao “bjanko ček”: odgovorio je Franji Josipu, gurao ga da krene naprijed i uvjeravao ga da će, ako Rusija intervenira, Njemačka biti uz njega. No upozorio ga je da požuri: Rusko carstvo, smatrao je, još se nije oporavilo od poraza koji mu je nanio Japan (1905) i neće intervenirati. Bila je to prva velika pogrešna procjena julske krize.
Kako su dani prolazili bilo je sve jasnije da je rat neizbježan, no Austro-Ugarska se za pohod pripremala nezamislivo sporo, posebno jer je vojska u julu bila na općem odmoru radi žetve. Konačno, 19. jula ultimatum Srbiji ugledao je svjetlo dana. “Najoštriji dokument koji je jedna država ikada uputila drugoj državi”, kako je to definirao britanski ministar vanjskih poslova Edward Gray. Ukupno deset tačaka, koje treba prihvatiti bez rezerve.
Četiri dana poslije, austrijski ambasador u Beogradu Wladimir Giesl von Gieslingen uručio je dokument i započeo odbrojavanje: tražio je tačno 48 sati za odgovor. Upravo tog 23. jula lord David Lloyd George izjavio je u britanskom parlamentu da neće biti problema da se sve regulira “nekim zdravim i promišljenim oblikom arbitraže”, jer su odnosi s Njemačkom bili “najbolji posljednjih godina”.
Međutim, postavljanje posljednjih figura na velikoj šahovskoj ploči već je bilo pri kraju. Dana 21. jula ruski car Nikolaj II pozdravio je francuskog predsjednika Poincaréa uz melodiju Marseljeze, koji ga je uvjerio da će Francuska poštivati obaveze iz sporazuma ako Njemačka napadne svog saveznika. S druge strane, ohrabren ruskim obećanjima, srpski premijer Pašić dostavio je odgovor austrijskom ambasadoru 25. jula, tik pred istek ultimatuma.
Dokument, ispisan rukom jer se u posljednjem trenutku pisaći stroj pokvario, više se doimao kao grubi nacrt nego kao službeni diplomatski odgovor. Njegov je sadržaj, međutim, bio vrlo oprezan: kalibrirana mješavina odobrenja, djelimičnih izmjena i odbijanja da se Austriji dopusti sudjelovanje u istragama o napadačima i represiji nad srpskim nacionalizmom. Nije bilo dovoljno: austrijska ambasada iste je večeri napustila Beograd. Stvari su se počele zaoštravati 28. jula, nakon Kaiserovog povratka s odmora. Wilhelm je tek tada pročitao srpski odgovor na austrijski ultimatum. Austrija je tog istog dana objavila rat Srbiji, a poslijepodne 30. jula car je naredio opću mobilizaciju.
Drugog augusta, kada je istekao ultimatum Belgiji, njemačke trupe već su napale Luksemburg. Dan poslije Njemačka je objavila rat Francuskoj, koja je dva dana ranije započela mobilizaciju. “Ako napadnete Belgiju, to će biti rat”, bio je engleski ultimatum Nijemcima četvrtog augusta, ali Kaiserove su trupe već prešle belgijsku granicu sedam sati ranije. Počeo je Veliki rat, rat u kojem su jedni na druge krenuli bliski rođaci, krvni srodnici. Njemački Kaiser, ruski car, austrougarski car i engleski kralj.
Četiri godine kasnije, Njemačka je 11. novembra 1918. potpisala primirje sa savezničkim silama Antante, čime je okončan sukob koji je ostavio deset miliona žrtava na bojnom polju. Dana 18. januara 1919. godine u palači Versailles zemlje pobjednice (SAD, Velika Britanija, Francuska i Italija) otvorile su rad mirovne konferencije za prekrajanje političke karte Starog kontinenta i reguliranje odnosa s poraženima. Uslovi koji su nametnuti Nijemcima, koje se smatralo isključivim krivcima za rat, bili su pretjerano teški i zapravo su pripremili teren za uspon nacizma i za novi sukob između sila.
Od prvih sastanaka čelnici vlada pobjedničkih naroda, američki predsjednik Woodrow Wilson i premijeri Georges Clemenceau, David Lloyd George i Vittorio Emanuele Orlando, poznati kao “velika četvorka”, morali su se suočiti sa složenim problemima koji su zahtijevali hitno rješavanje i novo uspostavljanje globalne geopolitičke ravnoteže. U samo četiri godine rata promijenjena je karta Evrope raspadom četiri višenacionalna carstva: ruskog, njemačkog, austrougarskog i osmanskog. U isto vrijeme, rasplamsala se želja za nezavisnošću među različitim nacijama na kontinentu i u kolonijama.
Stoga je pri određivanju granica bilo potrebno uzeti u obzir nova načela narodnog suvereniteta i međunarodne pravde na koje su se pozivale same vlade Antante u posljednjoj fazi sukoba, na temelju Wilsonovih “četrnaest tačaka”, niza rezolucija objavljenih pred američkim Senatom u januaru 1918. Američki predsjednik ciljao je na svojevrsni “mir bez pobjednika” temeljen na načelu samoodređenja naroda, čime je rat dobio ideološki karakter. Osim toga, Wilson je pozvao na smanjenje naoružanja, obnovu slobode plovidbe, ukidanje tajne diplomatije i osnivanje novog međunarodnog tijela: Lige naroda.
Njemačka, u kojoj je 1919. godine krhka Weimarska republika preuzela vlast od Reicha Wilhelma II, smatrana je prvenstveno odgovornom za katastrofe rata. Stoga su joj sile pobjednice nametnule vrlo teške mirovne uslove, što je crno na bijelo zapisano u Versajskom ugovoru, potpisanom 28. juna 1919. (ali nikad ratificiranom od Sjedinjenih Američkih Država, koje, uz to, nisu ni ušle u Ligu naroda).
Sve se dešavalo u impresivnoj Dvorani ogledala palače Versailles. Potpise su učesnici počeli stavljati tek nekoliko minuta nakon zakazanog termina, u tri sata poslijepodne. Nakon četrdeset minuta sve je završeno pa je domaćin, francuski premijer Georges Clemenceau, proglasio kako su “potpisani uslovi mira između saveznika i Njemačke”. Malo je ko tada mogao zamisliti da mir neće biti vječan i da je sadržaj mirovnog sporazuma tempirana bomba koja će ga na kraju raznijeti.
Cijeli scenarij nije bio nimalo slučajan, već pomno zamišljen kao neka vrsta francuske osvete Nijemcima. Naime, prije gotovo pola stoljeća, na kraju Francusko-pruskog rata, na poniženje Francuza u toj je istoj prostoriji proglašeno Njemačko carstvo, koje je ujedinilo dobar dio germanskih država i na čijem je čelu od tada bio pruski kralj. Stoga je ceremonija iz 1919. godine, održana u prostoru koji je otjelovio francusku moć iz vremena Luja XIV, odisala aromom osvete i poniženja. Nešto slično dogodilo se i s drugim sporazumima nametnutim poraženima, koji su dobili nazive po drugim obližnjim mjestima: Saint-Germain za Austriju, Trianon za Mađarsku, Neuilly za Bugarsku i Sèvres za Osmansko carstvo.
Tekst sporazuma bio je nemilosrdan prema Njemačkoj, zemlji gubitnici. U dugim članovima (440 tačaka) jasno je istaknuta apsolutna i isključiva odgovornost Njemačke kao uzročnika rata i svih razaranja koja je on sa sobom nosio. Tako u članu 231. stoji: “Savezničke i pridružene vlade izjavljuju, a Njemačka priznaje, da su Njemačka i njezini saveznici odgovorni za prouzročenu svu štetu i gubitke koje su pretrpjele savezničke vlade i njihovi narodi kao posljedicu rata, koji im je nametnut agresijom Njemačke i njezinih saveznika. Slijedom toga, njemačka je država bila dužna finansijski nadoknaditi pobjednicima...”
Ali neki nisu bili sigurni da će Njemačka moći platiti onoliko koliko je određeno da bude cijena rata. Među njima je bio i Britanac John Maynard Keynes, kojeg se danas smatra najvažnijim ekonomistom 20. stoljeća, koji je na kraju rata otišao kao delegat Ministarstva finansija Velike Britanije na Parišku mirovnu konferenciju, a prije toga je radio na sadržaju budućeg Versajskog ugovora. Keynesov kritički stav je zanemaren i on je mjesec prije potpisivanja Ugovora dao ostavku na članstvo u britanskoj delegaciji.
“Ako namjerno ciljamo osiromašiti Srednju Evropu, osveta, usuđujem se predviđati, neće dugo čekati. Tada ništa neće moći dugo odgoditi taj konačni građanski rat [...] koji će uništiti, ko god pobijedio, civilizaciju i napredak naše generacije”, predvidio je Keynes u svojoj knjizi Ekonomske posljedice mira 1919.
Teritorijalni aspekti Versajskog ugovora također bi bili od velike važnosti: oni su promijenili kartu Evrope na dotada neviđen način, ali su također promijenili status značajnog njemačkog kolonijalnog carstva u ostatku svijeta. Na Starom kontinentu Njemačkoj je oduzeto gotovo 100.000 kvadratnih kilometara teritorije (od prijeratnih nešto više od 500.000).
Jedan od prvih odjeljaka ugovora bio je posvećen “granicama Njemačke”; najznačajnija promjena bila je vraćanje Francuskoj regije Alsace-Lorraine, sjever Schleswig Holsteina pripao je Danskoj nakon plebiscita; većina regije Istočne Pruske dodijeljena je Poljskoj, a neki gradovi Belgiji. Kada su u pitanju Čehoslovačka, Austrija i Luksemburg, vraćene su granice kakve su bile do početka rata 1914. Osim toga, nekoliko važnih teritorija ostalo je pod međunarodnom upravom, bogata industrijska regija Saarland predata je francuskoj na upravljanje i eksploataciju, a baltički lučki gradovi Danzig i Memel ostavljeni su kao slobodni gradovi pod poljskom upravom.
Poljska je dobila izlaz na Baltičko more kroz “Danziški koridor” koji je omogućio pristup istoimenom slobodnom gradu, naseljenom znatnom njemačkom manjinom. Hitlerovo polaganje prava na ovaj dio teritorija 1939. godine bio je izgovor za njemačku invaziju na Poljsku, okidač za Drugi svjetski rat. Na vojnom planu, Njemačka je morala obustaviti obaveznu vojnu službu, smanjiti vojsku na 100 hiljada pripadnika, odreći se zračnih snaga, smanjiti mornaricu i demilitarizirati regiju Raina.
U inozemstvu, njemačko kolonijalno carstvo potpuno je nestalo. Njihovi su veliki posjedi u Africi podijeljeni. Najveći od njih bila je Njemačka istočna Afrika, koja je dodijeljena Ujedinjenom Kraljevstvu na području poznatom kao Tanganyika (današnja Tanzanija), Belgija je dobila na upravljanje današnju Ruandi-Burundi, Jugozapadna Afrika (danas Namibija) postala je dijelom Južnoafričke unije, konsolidacije britanskih kolonija na jugu kontinenta iz koje će kasnije nastati Južnoafrička Republika. Druge dvije važne kolonije na crnom kontinentu koje su preraspodijeljene po mandatima bile su Togoland (Velika Britanija) i Kamerun (Francuska). Njemačku Novu Gvineju preuzeli su Australci.
Ipak, najznačajnija teritorijalna modifikacija nije imala nikakve veze s Njemačkom, već s nekoć moćnim Osmanskim carstvom, koje se raspalo. Umjesto njega nastao je čitav niz protektorata praktično iz ničega i s granicama doslovno iscrtanim šestarom i linijarom. To je dovelo do stvaranja entiteta poput Sirije, Iraka, Libana i Palestine, pod francuskom ili engleskom upravom, koji će nakon osamostaljenja kasnije iznjedriti države koje su i dan danas u krizi.
Poslijeratno nezadovoljstvo zahvatilo je i Italiju. Prema Londonskom paktu (1915) Italija je trebala sebi pripojiti neka područja raspadnutog Habsburškog carstva: Trentino, Južni Tirol, Julijsku krajinu, Istru, dio Dalmacije i nekoliko jadranskih otoka. Na pariškom sastanku Vittorio Emanuele Orlando i ministar vanjskih poslova Sidney Sonnino, pozivajući se na načelo samoodređenja naroda, također su tražili da im se doda lučki grad Fiume (Rijeka), naseljen s više od 25 hiljada Talijana, ali su se tome usprotivile Sjedinjene Američke Države.
S druge strane, upravo na temelju načela samoodređenja, Italija bi se morala odreći teritorija istočnog Jadrana, uglavnom naseljenih slavenskim narodima, priznajući njihovu pripadnost novostvorenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. U aprilu 1919. Italija je napustila pregovarački sto u znak protesta, ali taj teatralni gest, međutim, nije imao učinka.
Taj neuspjeh označio je kraj Orlandove vlade, koja je podnijela ostavku sredinom juna. Rođen je mit o “osakaćenoj pobjedi”, izraz koji je skovao pisac Gabriele D’annunzio, kojeg je Benito Mussolini s velikom vještinom koristio tokom svog uspona na vlast. Slično kao što je to činio Hitler, koji je napadao mirovne sporazume i tako raspirivao njemački duh osvete.
Versajski ugovor konačno je potpisan 28. juna 1919. godine, slučajno na isti datum kada su pet godina ranije odjeknuli pucnjevi u Sarajevu. Bio je zamišljen da izbjegne druge ratove u budućnosti, postao je snažna propagandna tema za fašizam i nacizam, a dva desetljeća poslije bio je među ključnim razlozima koji su potakli Drugi svjetski rat.
