Na pravoslavni Božić 1945. godine Modriča s okolinom je pala u džehenem. Zavidni vojnim uljezima iz Srbije, koji su se udomaćili na tom prostoru, a koga su držali svojim, ustaše iz Odžaka i šire Posavine krenuli su da ih protjeraju. Krenuli su nabijeni snagom i prkosom. Plašeći se novog klanja i ubijanja, stanovništvo grada se otisnulo u zbjegove, svako u sela gdje mu žive sunarodnjaci.

      U Tarevce su se slegle stotine modričkih Muslimana. Kako je selo već bilo prenapučeno srbijanskom vojskom i muslimanskim muhadžirima, tako se nove izbjeglice nisu mogle raskomotiti, nego su stajale ili čučale po budžacima tijesnih seoskih kuća, naslanjale na zidove ili na stvari koje su sa sobom donijeli. Nije se imalo gdje leći i opružiti pa su noću kunjali stojeći ili naslonjeni jedni na druge. Napolje niko nije mogao od velike studeni. Snijeg je kućama dopirao do prozora a mraz ljudima ledio dah.

      U zbjegu građani provedoše sedam dana, koliko su trajale i danonoćne borbe između ustaša i četnika. Unutrašnji sukob ovih dosadašnjih saveznika i vjernih pratilaca okupatora mještane potače na razmišljanje: «Nije li pukla tikva među njima? Dok im je, zajedno s Nijemcima, išlo na frontovima, bili su skupa i sarađivali su; kad više ne ide već gube rat, razilaze se i međusobno tuku». Za sve ovo vrijeme ljudi, zbijeni u memljive baze i podrume, nisu udahnuli svježeg zraka niti su se napili čiste vode. Starije i slabije osobe gubile su svijest a bolesne i ranjene umirale.

      Četnici su u bici uspjeli da se održe. Pri povlačenju ustaše su zapalili grad. Sad su se Modričani mogli vratiti, ali nisu više imali u što. Kuće su im do temelja sagorjele. Svuda se širio zapah paleži, smrad uginulih životinja i pobijenih ljudi. Sokaci i avlije bjehu puni leševa i nepokretnih ranjenika. Među izginulim vojnicima i jedne i druge strane, bjehu i leševi civila. To su tijela ihtijara i starica koji pred sukob nisu stigli da se sklone. Neki leševi bjehu raskomadani a drugi posve ugljenisani. Snijeg bješe prošaran čađu, pepelom i krvlju.

      Broj ranjenika srpske nacionalne vojske se povećao pa je i mjesna čitaonica pretvorena u bolnicu. Nedostajalo joj je svega. Vojni štab je selu povisio namet. Formirao je Ravnogorski odbor koji će povećati potraživanja od mještana. Na čelo postaviše pređašnjeg odbornika – opet Jusufa Begovića. Vrijeme boravka vojske se odužilo pa su se težaci savijali pod teretom obaveza a sumornu zbilju je dopunjavalo stalno prisustvo smrti. Mezarluci su se crnili od svježih humki. U jednom danu se kopalo čak po nekoliko mezarova. Vojska je to zamjećivala pa je stišavala svoju osionost, ne iz sažaljenja prema ljudima već zato što su joj oni trebali. Ona je živjela na račun njihovih života. A čovjeku je u prirodi da bude popustljiv prema onome od koga zavisi.

      Da bi vojska pokazala svoje bolje lice, Štab je oficiru Račiću naredio da sa svojom kulturnom ekipom, «Đačkim bataljonom», počne izvoditi priredbe očekujući da će im mještani prisustvovati. Sale nije bilo, ali se iskusni oficir snašao. Ranjene i bolesne vojnike iz prizemlja školske bolnice premjestio je, za ovu priliku, u bolnicu čitaonice i prizemlje škole «uredio» za salu. Priredba je oglašena u svim domaćinstvima. Gledat će je i vrhovni komandant Mihailović sa oficirima štaba pa se seljacima ukazala «čast» da izravno vide generala i da sjede s njim. Selo je veliko, više hiljada duša, pa se strahovalo da mnogi mještani neće imati mjesta na priredbi. Pokazalo se da je bojazan bila nepotrebna. Iz sela su došli samo oni «po službenoj dužnosti» i nekolicina pijanica i skitnica koji nisu ni imali krov nad glavom. General je od odbornika Begovića zatražio objašnjenje za ovo.

      - Ko je mogao doći, došao je, gospodine. Ženama je vjerski zakon da se ne pojavljuju pred nepoznatim muškarcima a muškarci su starci, ođuturumili, oboljeli ili oguglali na sve. Jedva na noge ustaju.

      General se namrštio, ali nije prijetio. Rekao je oficiru neka program počne. Hor je otpjevao Ravnogorsku himnu, zatim pjesmu «Oj, Srbijo» a u nastavku su se smjenjivali skečevi u kojima se rugalo komunistima zbog njihovog bezvjerstva i partizanima zbog njihove nemoći u borbi s njima, srpskom nacionalnom vojskom.

      Životareći u okrilju četništva, seljaci nisu ni mogli dokučiti pune i vjerodostojne informacije o svojoj oslobodilačkoj vojsci. Četnici su u mjesnom mektebu imali radio-stanicu i otuda slali vijesti koje su im bile po volji. Seljacima je ostajalo da im vjeruju ili ne vjeruju. A onda, u jeku četničkog hvalisanja kako su neuništivi, u selo tajnim kanalom skojevci dopremiše i smjestiše svoj radio-prijemnik. Pomogao im je mujezin koji je aparat sakrio u džamiju. Krišom je slušao vijesti Slobodne Jugoslavije, zatim Moskve, Londona... vatreno ih saopštavao klanjačima a ovi ih pronijeli kroz selo. Začas su svi znali da je još prije tri mjeseca oslobođen Beograd, da je Crvena armija probila sremski front i goni Nijemce prema zapadu, da su se Amerikanci iskrcali u Normandiji, da se jedinice srpske i hrvatske nacionalne vojske - četnici, ustaše i domobrani – predaju oslobodilačkoj vojsci – partizanima – ili da bježe iz zemlje zajedno s okupatorima. Osvježeni u svojim klonulim dušama, mještani, oni odvažniji, nisu više šutili kad im se govorilo da su partizani uništeni.

      - Zašto ste onda ovdje? - pitali su četnike, čak i njihove oficire.

      - Ako su borbe završene i partizani potučeni, zašto se ne vratite svojim kućama?

      Vojnici nisu odgovarali.

      Rasplet je nastupio s vihorom koji je kroz selo pronio crnogorske četnike a za njima preostale sandžačke i hercegovačke izdajnike. U nezaustavljivom bijegu ove jedinice su zastale samo da predahnu. Zahtjev svog vrhovnog komandanta da zajedno nastave borbu, glatko su odbili. Žurili su prema Sloveniji i Zapadu kao spasu. Na te zapadne granice zemlje sa ostacima svoje poražene vojske već su bili stigli svi visoki srpski komandanti: Đujić, Jevđević, Ljotić... General Mihailović se više nego ikad zamislio nad sudbinom: svi mu oficiri brži od njega! A još kad mu kuriri dojaviše da je oslobodilačka vojska prešla Majevicu i kreće na Vučjak i Trebavu, u trenu je skovao zapovijest: pokret!

      Bješe početak marta i snjegovi se počeli topiti. Stao se topiti i led s duša mještana. Sa pritajenim zadovoljstvom, koje je potiskivalo fizičku i duhovnu slabost, izvršavali su posljednja četnička naređenja. Spremali su zaprege, uprezali konje i volove, utovarali ranjenike i bolesnike u kola, njihovu vojnu opremu, vreće s hranom... Oficir Račić je seoskom odboru proslijedio spisak živežnih namirnica koje odmah mora obezbijediti vojsci za put. Neizvršenje povlači najoštriju vojnu kaznu a selu spaljivanje. Odbornicima se kosa dizala dok su čitali: dvije tone mesa, četiri tone kukuruza, dvije tone krompira, tona graha, tona...

      - Ovolike količine ne može odmah skupiti cijela Posavina! - uzviknuo je Vejsil Muratbegović.

      - Možda mogu ja - odlučno je kazao Jusuf Begović. - Zatražit ću da mi da četrdeset osam sati. Lično ću mu dopremiti robu na mjesto koje naznači.

      - Ti si lud! - ponovo je uzviknuo Vejsil.

      - Jesam, ali se i u ludilu đahkad nešto korisno napravi.

      Dobio je od komandanta traženo vrijeme. Zaputio se u Odžak, pravo u štab tamošnjih legionara. Pošto ga je saslušao, stožernik je izdvojio nekoliko satnija s najboljim oružjem, teškim mitraljezima i automatima, koje je četnicima poslao na ispraćaj. U kratkom, ali ljutom okršaju, četnici su natjerani na Bosnu i jedva se domogli druge obale.

      To im je bio konačan rastanak s Posavinom.

      Samo koji dan poslije njih u selo su hrupili Nijemci s tri prazna kamiona. I oni su tražili hranu. Ponudili su za nju tri vreće kuna. Vreću novca za svaki kamion.

      - Pokušat ću i njih namiriti - rekao je odbornik Begović svojim drugovima. - Potrebno je samo da pred njima potvrđujete ono što budem govorio.

       A govorio je:

      - Gospodo, legionari znaju da ste ovdje. Pouzdano znamo da su vam namjestili busiju. Kane vas u povratku pobiti a hranu i vozila zaplijeniti. Nije li pametnije da ih mi iz odbora obavijestimo kako se vraćate praznih kola? Propustit će vas i sačuvat ćete oboje: i glave i kamione.

      Nijemci «savjet» prihvatiše.

      Borbe na jugoslavenskim prostorima su se proređivale. Fašističke snage sila osovine su potiskivane sa svih okupiranih teritorija kontinenta i tjerane onamo odakle su se i pojavile. Pa ni tamo nisu imale mira. Saveznici su im postojbinu gađali odasvud: s kopna, mora i iz zraka. Sa istoka ih je stiskala sovjetska armija a sa ostalih strana anglo-američke snage. Petog marta je američka vojska ušla u Keln (Köln). Čekao se čas kada će vinovnici rata priznati poraz. Ostalo im je da iz okruženja, naročito s Balkana, izvuku svoje zaostale trupe kako ne bi bile potpuno uništene. Italijanski partizani su kod mjesta Donga, na jezeru Komo, uhapsili fašističkog vođu Benita Musolinija i strijeljali ga.

      Dana 6. aprila jedinice narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije oslobodile su Sarajevo.

      Vjekovne težnje i želje Bosanaca i Hercegovaca, njihove neprekidne idejne borbe, nakon okončanog oslobodilačkog rata i nastale revolucije, ostvarene su ove godine i zemlja je postala svoja, slobodna, s vlastitim suverenitetom, s tim što je neke svoje nadležnosti prenijela na Federaciju, onoliko koliko su to učinile i ostale republike u Jugoslaviji.

      Sarajevo je ponovo postalo glavni bosanskohercegovački grad. Slobodu je dočekao porušen. Ostao je bez šestine svojih stanovnika, bez trećine stanova, bez komunikacija i privrednih objekata, bez škola i zdravstvenih ustanova, bez išta, osim sa mnoštvom gladne, gole i bose sirotinje, bolesnika, invalida, muhadžira... Uz svojih 85 hiljada stanovnika trebao je pružiti selameta više od dvadeset hiljada ljudi izbjeglim iz poharanih mjesta Podrinja, onima koji su izbjegli četničko nasilje i klanje.

      Oduševljenje slobodom, protkano parolama i pjesmom, brzo je zamijenjeno brigom kako se hraniti, odijevati, obuvati, liječiti... Mogućnosti za to bjehu posve skromne, potrebe ogromne. Uz to, grad se obavezao da će zbrinuti i dvije hiljade ratne siročadi, više nego što su to mogla učiniti druga mjesta u republici. Narodna vlast je najsiromašnijim građanima besplatno dijelila hljeb. Provodila je snabdijevanje na potrošačke kartice.

      I iz unutrašnjosti zemlje, gdje je bilo nešto hrane, teško se ona dopremala jer ni jedna željeznička pruga nije bila čitava. Porušeni bjehu i svi željeznički i putni mostovi. Prvi direktni voz iz Bosanskog Broda stigao je ovamo tek 2. avgusta. Sredinom maja prispjele su prve pošiljke pomoći od administracije Ujedinjenih nacija za pomoć i obnovu (UNRRA).

      Grad se gušio u blatu i prašini. Imao je tek nekoliko pokockanih ulica, dok su sve ostale ležale pod lošim makadamom U vrijeme kiša bjehu pune kaljuga a u suho doba pokrivene debelim slojem prašine. Gradski narodni odbor je odmah pokrenuo radove na njihovom asfaltiranju.

      Svi građani radno sposobni, osobito mladi, digli su se na obnovu grada pjevajući složno: «Zorom rano naša pjesma zvoni, idu naši radni bataljoni».

      Nastavljala se borba za oslobađanje ostalih gradova i sela.

      U Tarevce više nije kročio ni jedan neprijateljski vojnik. Nije imao vremena. Petnaestog aprila, nakon duge četiri godine, u selu je prvi put osvanulo mirno, mirisavo jutro i ljudi u zraku osjetiše proljeće. Toplinu dana dopuni i slobodarska pjesma oslobodilačke vojske, koja u centru sela razvi svoj crveni bajrak a koncem aprila seljani s radija čuše da su snage nacizma kapitulirale u sjevernoj Italiji, Austriji, Koruškoj i Štajerskoj a devetog maja da je feldmaršal Kajtel u Berlinu potpisao kapitulaciju Njemačke.

                                               *

Devetog aprila Halid Kajtaz dođe s listom «Oslobođenja» svome drugu Aliji Izetbegoviću i započe razgovor s turobnom bojom u glasu.

      - Jadna li nam je, Alija, naša sloboda - reče.

      - Šta ima? - upita ovaj.

      - Evo se Rodoljub Čolaković, srpski i komunistički tribun, javno oglašava s gledanjem na Muslimane. Ono što smo loše slušali, a što nije bilo potvrđeno, sada se doslovce javno obznanjuje kao nužna potreba. Čuj: «U Bosni i Hercegovini, kao što je poznato, žive dvije nacije: Srbi i Hrvati, i muslimani koji su nesumnjivo slovenske rase. Njima će se dati mogućnost da se mirnim, evolutivnim putem, nacionalno opredijele». Kad ovo kaže on, predsjednik bosanskohercegovačke vlade, onda tako misle svi koji su s njim.

      Sumorni osjećaj prijeđe mu i na druga koji reče:

      - U oslobodilačkom ratu im je trebalo muslimanskih boraca i u proklamacijama su nas izjednačavali sa sobom, a sad, eto, pošto smo se odazvali i dali nebrojene žrtve, kad je rat završen, sve vraćaju na staro. Možemo vjerovati i rahmetli Husagi Čišiću, istaknutom muslimanskom prvaku koji nas je pozivao u narodnooslobodilački pokret, kad je govorio da mu je maršal Tito obećao priznavanje bošnjačke nacije, a koji se, eto, sada predomislio iz određenih njemu poznatih razloga.

      - Time je veća obaveza nas Mladih Muslimana - nastavio je Kajtaz - da upućujemo svoj narod neka se ne miri s nepravdom i neka ne odustaje od dalje borbe za mjesto koje mu pripada, od cilja da bude ravnopravan. U Kraljevini su nam oduzimali i ime i identitet a i sada, eto, ostajemo, po njima, jednako nesvjesna, nacionalno nedozrela i neopredijeljena masa koju određuje samo religija, a i nju treba potiskivati dok ne nestane.

      - Da, naše svanuće se ponovo odlaže u nedogled - potvrdio je jetko Alija Izetbegović. - Moramo se jače približavati Bogu da bi nam pomogao izaći iz mraka i ostati vezani za svoje korijene.

     Tri dana kasnije Sarajlije su se skupili na veličanstveni manifestacioni zbor želeći da čuju svoje heroje i predstavnike nove vlasti. Među njima, s ponosom, opaziše i junake Muslimane, Avdu Humu, Pašagu Mandžića i Hasana Brkića. Svi su govorili kratko, ali odvažno, jezgrovito i jasno, i sve ih je narod prekidao oduševljenim uzvicima i posipao hvalisavim riječima.

         A kad je Avdo Humo, pored ostalog, kazao: «... Na ovom mjestu ja moram da istaknem ulogu, naročito u Bosni i Hercegovini, koju je odigrao slobodarski srpski narod. Slobodarski srpski narod je prvi pružio bratsku slobodarsku ruku ostalim narodima Bosne i Hercegovine. Srpski narod je svojim vlastitim snagama uništio svoje izdajnike, četnike Draže Mihailovića. Ali srpski narod nije ostao sam u svojoj borbi...» mladi Kajtaz je taknuo druga pored sebe i diskretno kazao:

         - Ču li, Alija: srpska borba?! A i mi smo, ko biva, kasnije malo pripucali.

         - Kad su pozivali narod na ustanak - uzvratio je tiho Alija Izetbegović - što su prešućivali da uz nju ide i revolucija, da hoće zemlju bez kralja i srpske dominacije, pa bi vidjeli bi li se Srbi odazvali i čak bili prvi u ustanku. Srbi jesu odmah krenuli u borbu, ali «za kralja i otadžbinu», zemlju i poredak onakav kakav jeste, a čim su nazreli cjelovitu ideju komunista, izdali su partizane i ostali ono što i jesu – četnici, srpska nacionalna vojska, te još u službi okupatora. Srbi pristalice revolucije, kojih zaista ima puno, nisu postizali značajne rezultate dok uz borbu i revoluciju nisu stali i ostali naši narodi.

                                               *

      Posljednji vihor rata opuhao je imanje Smailbegovićevih. Pri svom povlačenju jedna od posljednjih njemačkih jedinica, u kojoj bjehu i Čerkezi, zarobljenici sa istočnog fronta, svratila je na ovo imanje s nakanom da pokupi i odveze sva pokretna dobra. Ako se vraća bez pobjede, neka se vrati makar s plijenom. A ova su dobra ponovo na okupu povratom stoke iz sêla u kojima je tokom rata bila na čuvanju i vraćanjem mehanizacije iz podzemne baze, nakon što je najavljeno da je mir na pragu i da se oslobodilačka vojska očekuje svaki čas. Proljetna sjetva se počela vršiti kao u mirno doba. Muža krava i isporuka mlijeka je bila u zamahu. Vojska se pojavila s desetinom kamiona koje je odmah rasporedila na kuću, štale, šupe, hambare, koševe... Vlasnike imanja, zajedno s porodicama, i radnike koji su se zatekli na poslu slučili su u prizemlje kuće i držali na oku i nišanu, a zadržali jedino muškarce sposobne za utovar robe. Vlasnicima su naredili da se ne opiru a radnicima da brzo prazne sve prostore i da robu smještaju u kamione. Tahir, po dobi četvrti sin bukovčanke Hane Begović, je odbio da to čini. Narednik je, bez razmišljanja, otkočio mašinku i sručio na njega čitav rafal. Ostalim radnicima, ako su i pomišljali na neposluh, smjesta se ugasila volja da učine ono što i Tahir. Tijelo smjelog mladića je ostalo ležati, a oni su požurili da izvrše naređenja vojske. Jedni su iz kuće, kroz vrata i prozore, iznosili i utovarali namještaj te vrijedno pokućstvo, drugi su iz štala izvodili stoku, razvrstavajući i raspoređujući krave, telad, volove, bikove, konje... Treći su iz koševa, podruma i hambara iznosili vreće žita, četvrti su utovarali bale sijena, peti poljoprivredne mašine, alat... Nosio je ko je šta stigao.

      Začas se pokaza da nemaju dovoljno kamiona. Polovinu njih su popunili samo kravama. Dosjetiše se da manjak vozila nadomjeste domaćim zaprežnim kolima. Vratiše konje s kamiona i upregnuše ih u kola te i njih natovariše. Sve vrijeme dvorištem se orilo glasanje uznemirenih životinja koje su muklo krkljale, rzale, frktale i mnoštvo smiješanih zvukova nastalih iz oštrih pokreta kopita, nozdrva, rogova... Prostor se ispunio parom i prašinom kroz koju su se ljudi i životinje, tjerani u brz pokret, teško raspoznavali.

      Pošto se ispraznio i posljednji budžak, oficir naredi pokret. Vojnici koji su dotad vlasnike držali na nišanima, pristupiše ženama i zapovijediše da sa sebe skinu zlatni nakit. Kad ga dobiše, strpaše ga u džepove. Ne propustiše da ga poskidaju i sa djevojčica. Niko, ni muškarci ni žene, a gled njih ni djeca ne pokazaše pred njima svoje emocije. Gledali su vojnike spokojno, što je ove zbunjivalo. Poražavao ih je mir koji je zračio s njihovih ponosnih lica.

      Ali nakon odlaska vojske taj mir je promijenio težinu. Paralisao im je misli. Zbog toga nisu žurili da se pokrenu i raziđu. Nisu imali razloga za to. Zajednički udes ih je zadržao na okupu. Strah od vojske je minuo, ali strašnija od pušaka bješe pustoš koju su osjećali oko sebe. Pritom im se nametala nemušta misao: šta sad?

      Teret gubitka ih tače do srži kad se pomoli služavka Božica sa zavežljajem. Pokupila je svoje stvari i spremila se otići. Došla je kazati samo «zbogom». Više im nije ni trebalo jer su razlog pogađali: «Što ću vam kad više nemate krava. Praznoj kući ste i sami suvišni». Ona, sirota, tog časa je vidjela njihovo siromaštvo većim od svog!

      Ni napolju ne bješe nikoga. Radnici su odnijeli svog ustrijeljenog druga i ni jedan se nije vratio.

      Ujutru, za doručak, Aiše-hanuma je ipak iznijela djeci po šolju mlijeka. Nije zaspala dok nije smislila kome će se zorom pomoliti na vrata. Proći kroz budno selo s lončićem u ruci, izgledalo joj je ravno prolasku prosjakinje. Uz to, ne može otvoriti bilo čiju kapiju. Naposljetku je izabrala Džehvu Kadićevu. Bila je begovićka, i begova je unuka! Pred nju je mogla stati.

                                               *

      Od pretprošle godine, nakon što mu se poslodavac Ademaga Mešić preselio u Zagreb, Muhidin Muho Begović je više vremena provodio u Tesliću nego u Tešnju. Nalazio se uz porodicu. Bio je potreban unucima, osobito mladom Ejubu, ratnom invalidu u kolicima. A od prošle godine, s jeseni, kako je grad trajno oslobođen i život mještana krenuo mirnijim tokom, Muho se priklonio radu kuhinje muslimanskog dobrotvornog društva «Merhamet», za koji je cijepao drva, prao kazane, istovarao vreće i, uz to, pomagao čaršijskom imamu i muteveliji u organizovanju vakufa i vjerskog života džematlija. Nemajući vlastitih prihoda, hranio se na «Merhametovom» kazanu. Kako njemu tako i njegovim unucima davali su dnevno po jedan obrok. Najčešće to bješe kevčija rijetke čorbe od krompira ili kupusa, pa ipak je Muho bio zadovoljan. Ademaga Mešić je svom rođaku s Jelaha ostavio u amanet da Muhi povremeno daje sud mlijeka, čime će nadomjestiti manjak hrane.

         O sebi Muho nije razmišljao. Jedina želja mu bješe dočekati povratak iz rata sina Aziza koji će nastaviti staranje o djeci, a za sebe, samog, ne želi ništa. Može i da umre, svejedno je prezasićen životom. «Ma ne životom, patnjom», umio bi prostodušno reći.

     Jedne prilike u mesdžidu na tren je vidio lice starije žene koja je upravo odatle odlazila. Izlazeći na ulicu, naglo je spustila peču pa mu je u očima ostao samo nejasan obris njenog lica. Ipak, dovoljno da pomisli kako ga je nekad vidio. Upitao je imama, jer se vraćala od njega, poznaje li tu ženu.

     - Jah - odgovorio je imam - ali iz mladosti jer je ovdje odrastala. Bolje sam joj poznavao rahmetli oca, piljara sa Stenjaka.

     - Belćim joj, efendija, pamtiš i ime?

     - Jah, to je Magbula. Bila je udata u neko mjesto na Drini, gdje je i život provela. Još bi belćim živjela tamo da nije zaratilo pa morala u muhadžirluk. Kao i svi muhadžiri, potucala se kojekuda da bi nekidan stigla ovamo. Meram joj je, veli, da ovdje sačeka svoje posljednje dane i da je spuste u zemlju gdje joj leži mati.

      Muho istog trena osjeti promjenu u sebi. «Sudbine li», pomisli, «poslije toliko godina, ona je opet ovdje». Učinilo mu se da se s njome i vrijeme vratilo. Na pomolu je ono što je jednom već proživio. Jedina draga osoba mu se opet približila. Na Stenjaku je i njena oronula kuća. Još je živ i izvor pred njom a nisu se osušile ni sve grane njene stare bašče. Ali, zašto da misli na to? Čovjeku škodi u starosti misliti na mladost. Stara sjećanja ga čine još starijim. Ima li smisla Magbulu vidjeti ponovo? Njeno i njegovo vrijeme je na izmaku, potrošeno bez osobite koristi i za jedno i za drugo. Razišli su se, otuđili pa – zašto onda? Jedna misao mu odgovori da je to isto kao kad bi se pitalo ima li smisla dalje živjeti. Ako je sudbina udešavala da se s tom ženom sreće i razilazi, onda je ona i sada ostala vjerna sebi. Daje mu još jednu priliku i – to je sve. Šta može poželjeti još?

      Zadržavala ga je misao što ne zna na što bi ličio njihov novi razgovor. On, doduše, ne mora ni da zbunjuje ni da obavezuje. Može jednostavno da se nastavlja, kao što se nastavlja i vrijeme. Potreban je svakome kao što je potreban zrak. Čovjek se gubi bez njega. Neka im je život na izmaku, treba mu ljudski dočekati kraj. Najzad se suočio sa najozbiljnijim pitanjem: «Je li mu svejedno što je živa i što mu je tako blizu?» Odgovorio bi da jeste kad ne bi priznao da laže.

      Sunčan i topao aprilski dan Magbula je provodila u avliji sadeći ruže. Zemlja se blago isparavala a gore, u zraku iznad nje, kliktala je ševa. Sav prostor je mirovao u sjaju i samoći i mirisao je na proljeće. I sama bješe mirna, bez razloga da misli na bilo šta.

      Kad se pojavio Muho i stao pred nju na nekoliko koračaja, prvo je opazila sjenu. Ona je navede da prekine posao i podigne glavu. Neko vrijeme je nijemo gledala čovjeka a onda se

polahko uspravila i okrenula prema njemu, s blagom promjenom na licu.

      - Ti? Živ si?

      - Evo vidiš. Drago mi je što te vidim, Magbula. Kako si?

      - Dobro, mada se ne rekne uvijek ono što se misli. Kako si ti, Muho?

      - Ne mislim na to. Nije mi važno. Došao sam ti sa selamom i riječju da te nisam zaboravio.

      - Nisam ni ja tebe. Đahkad mislim na ono što smo proživili. Slično smo prošli, je l´ de?

      - Jah, al´ nam se nije dalo da makar kratko proživimo

zajedno.

      - Bezbeli, nije se dalo.

      - A vrijeme proteklo. Više nejmamo ni o čemu misliti, barem ne za sebe.

      - I ne mislim.

      - Šta nam je još ostalo? Ništa. Je l´ de – ništa?

      Ona zašuti. To učini i on. Sad ih je jedino tišina spajala.

Tišina iz koje nije bilo izlaza. Stajali su posve nijemo, kao oduzeti. A osjećali da treba nešto kazati. Nešto odakle se ide dalje.

      - Znaš šta, Muho? - progovori najzad ona. - Da nam ispečem kahvu?!

      On pristade.

      - Kahvu, veliš? Pa jest, vala. Jah, kahvu. Moremo popiti kahvu. Nakon svega – kahvu. Jah!                                     

                                                *

      Dječak Hamid Kadić je dugo vremena bio duboko potišten. Nije posjećivao ni djeda i nenu niti očevu sestru Hanu, svoju tetku. Nije se družio ni s kim, pa ni sa rođakom Muradifom. U kućama svih rođaka, kao i u njegovoj, velika je žalost. Višestruka. Dječak se gubio u tuzi. Djed Džafer je žalio za sinom Salimom, njegovim najmlađim daidžom, koji je nekidan poginuo oslobađajući s drugovima Kotor Varoš, u posljednjoj bici ovog rata. Nena Paša je oplakivala i brata i sina. Oči joj se nisu ni osušile od žalosti za bratom Latif-agom Hadžimujagićem a stigla je vijest da joj je poginuo i sin Salim. Očeva sestra Hana, lila je suze za trojicom sinova. Samo koji dan nakon što su joj Nijemci, pri povlačenju, u avliji Smailbegovićevih ubili sina Tahira, stiglo je pismo da su joj u bici za Banju Luku poginuli sinovi Salih i Smajo. Dječak je znao: Salih je bio domobran i branio grad od partizana, a Smajo je bio partizan i oslobađao je grad od domobrana. Misleći na to, Hamid se grozio. Njegovi tečići su pucali jedan na drugog. Mislio je pritom i na Boga. Zar Bog nije mogao nešto učiniti da makar ne puca brat na brata? Ako nije mogao, ili nije htio, onda i nije tako dobar kako kažu da jeste.

      Suze je brisala i njegova mati. Plakala je za bratom Salimom i svojim daidžom Latif-agom Hadžimujagićem. Hamidov daidža Derviš Begović, još kad je strijeljan gradonačelnik Latif-aga, smrknuo se i, čuo je, rekao je njegovoj majci: «Čim se, Džehvo, bura stiša, izaći ću iz Partije. Ovo što se čini, nije ono za što sam se borio». Da je mislio ozbiljno, Hamid se uvjerio brzo. Daidža ga je pozvao na razgovor i kazao:

      - Hamide, nisam zaboravio da sam ti obećao pokloniti onu spravu s tavana koju sam koristio dok je trajao rat. Ono je radio-stanica sa odašiljačem. Amaterska, doduše, prosta i stara, ne vrijedi čemu, ali je meni valjala. Moji stariji drugovi, saborci, žele je sačuvati za zavičajni muzej. Ne samo nju nego i druge stvari i dokumente koje sam koristio u ratu. Bio sam ilegalac ili pozadinski radnik, kako mi to kažemo. Ilegalno znači prikriveno. Tebi je već devet godina i nadam se da ovo razumiješ. Nemoj mi zamjeriti. Moram im to dati. I dat ću. Dat ću im sve, osim sebe.

      Zatim se sa svojom ženom Nejrom oprostio od svih u Maloj Bukovici i vratio u grad da nastavi živjeti gdje je i prije rata živio. Poput dugog eha odzvanjale su riječi što ih je Muho izgovorio sinu: «Može li invalid čekati vašu bijednu milost? Lišio si ga opravdanog dobitka, a ovamo živi od kašike «Merhametove» čorbe!» To je trajalo do pred kraj godine, kada se u kući dogodila tragedija: invalid je sebi prekratio život. Ostavio je ceduljucu za sobom: «Halalite mi zbog ovoga. U ratu sam mogao biti hrabar, u miru ne mogu». Svađa više nije bilo, ali ni razgovora. Svega jednom, puno kasnije, žalostan i rezigniran, Muho je kazao sinu:

      - Govoriš o pravdi i jednakosti naroda. U rukovodeća tijela Narodnog fronta, a njih je šezdeset i jedno, od vodećih ljudi Partije ušla su samo dva Muslimana. Evo nešto i iz industrije: naše bosanske željezare izlijevaju poluproizvode i izvoze ih u druge jugoslavenske republike, gdje se prerađuju i ponovo vraćaju ovamo kao gotovi proizvodi. Sada, kao i prije rata, najveći dio rudarsko-građevinskog i poljoprivrednog alata Bosna kupuje iz drugih krajeva Jugoslavije, od svoje vlastite rude. Tako je i sa građevinskim drvetom. Mi njima oblovinu, oni nama namještaj. Šta nam je s vjerom? Ustavom je zagarantovana sloboda svijesti i vjeroispovijesti, ali je cijelu zemlju zalio val ateističke propagande. Znaš li šta je nekidan građanima poručio sekretar Sreskog komiteta? Mada Musliman, rekao je: «Dok sam ja živ, u Tesliću se džamija neće praviti» a tako...

      - Dosta! - prekinuo ga je sin. - Pretjeruješ, babo! I izmišljaš! Proživio si život i šta još hoćeš? Možeš li pustiti da i mi proživimo svoj? Vaše generacije su uradile svoje a sad mi odrađujemo svoje.

      - Jah, bit će tako - rekao je starac i ušutio.

      Nedugo zatim Muho je zatvoren. S poznanicima u Tešnju spominjao je Ademagu Mešića i zajedno s njima žalio zbog hude sudbine nedužnog čovjeka, koji bješe veliki dobrotvor i zaštitnik sirotinje. Na razgovor o njemu potakla ih je bijeda u koju su zapali svi, a u Ademagino doba moglo se živjeti, čak i dobro. Uz to, vjerovali su, ne bi bilo ovoliko gladnih usta ovdje da je Ademaga tu. Neko je Muhu prijavio i milicija ga je, s ulice, privela u stanicu. Pojavio se i agent iz Službe državne bezbjednosti, čovjek oštrih crta lica s brazdom na obrazu, vjerovatno trag ratnog gelera. Bješe u novoj vojničkoj uniformi. Gledao je oštro, očima koje pale. Užasnuo se kad je čuo koliko je Muho odan zloglasnom Tešnjaku. I koliko su to i neki njegovi susjedi.

      - Navedi njihova imena, Begoviću.

      - Ne mogu, gospodine.

      - Nisam gospodin već drug. Zašto ne možeš?

      - Zato što bih uprljao obraz.

      - Uprljao obraz?! A ne misliš da ga prljaš vjernošću ratnom zločincu?

      - Pošteni ljudi znadu da rahmetli Ademaga nije bio zločinac.

      - Šta? Ja nisam pošten? I nije pošten narodni sud koji ga je osudio?

      - Osudio ga je vojni sud, bez poštenog suđenja.

      - I vojska je narodna. Odakle ta mržnja?

      - Ne mrzim, samo kažem što jest.

      - Hoću imena ljudi koji još spominju Mešića.

      - Od mene ih nećete dobiti. Nije prvi put da odbijam ovakav zahtjev.

      - Koga ste još odbili?

      - U mladosti... isljednika cara Franje Josipa. Tražio je od mene isto što i vi sada.

      - Izjednačavaš našu vlast sa tom tuđinskom?

      - Ima razlike. Uniforme su drukčije.

      - Još ste i cinični! Drski! Znate li da vas mogu zatvoriti?

      - Bujrum, vlast sve može.

      Dva dana kasnije su ga pustili, ali izgruhanog. Jedva se dovukao kući, do hodnika. Odatle nije bio kader uzaći uz basamake. Pokušavao je puzeći. Nije išlo. Uzalud se zamarao. Sustanari su ga našli poleglog na pod. Malaksao, nije mogao jasno govoriti. Kad je ipak pokušao pričati, riječi su mu se miješale s krvlju. Ponijeli su ga gore i smjestili na ležaj. Na pitanja je odgovarao samo pokretima glave. Htjedoše mu pozvati ljekara, ali on odbi. Naumiše zatim da ga prevezu u Teslić, sinu, ali on ne prihvati ni to. Promrmlja nekoliko riječi iz kojih razabraše da želi u Stenjak, u vakuf gdje su muhadžiri. Spomenuo je tamošnjeg imama te «Merhamet».

      Primivši ga na njegu, u «Merhametu» nisu oklijevali da mu pozovu ljekara. Doktor Jurinac, jedini u Tesliću, došao je s velikim zakašnjenjem, tek uvečer, jer se zadržao kod bolesnika u gradu, koji su se također borili sa smrću. Pogledao je Muhu, koji se već nalazio u nesvijesti, i samo je odmahnuo glavom.

      - Nažalost, ne mogu ništa učiniti. Bolesnik ima jako unutarnje krvarenje i pluća su mu već zagušena. Kasno je za intervenciju.

      To bješe tačno. Muhidin Muho Begović je preselio samo sat kasnije.

      Sutradan mu se spremala sahrana. U času kad su ispisivali obavijest o smrti, u kancelariju je došao muhtar da prijavi smrt džematlijskog muhadžira.

      - Ko je umro? - upitaše ga.

      - Starica Magbula Omanović, rođena Alagić, naša bivša mještanka. Bilo joj je magbul da put završi ovdje i Allah dž. š. joj je ispunio želju. Podario joj je i hairli smrt. Preselila je pijući kahvu. Pored njenog findžana nalazio se još jedan, naliven, ne znamo za koga.

      Istog dana su obavljene obje dženaze. U mezarju, jedan do drugog, zabijeljela su se dva nova nišana, oba s istom godinom rođenja i smrti: l877 - l945.

                                                                        *

      Prosvjetni, kulturni i javni radnici Sarajeva, koji u ratu nisu stajali uz revoluciju nego su služili bivšem poretku, već u početku aprila, prvih dana slobode, osjetili su svu oštricu zakona nove vlasti. Bičem je zamahivala Služba državne bezbjednosti. Ona je pohapsila i izvela na sud časti sve građane kojima nije mogla oprostiti što je nisu prihvatili. Da ovi ljudi ne bi kočili dalji tok proleterske revolucije, najbolje ih je na duže vrijeme ukloniti iz aktivnog života.

      Uhapsila je i Hrvate muslimane, dugogodišnje muslimanske prosvjetitelje i književnike: Edhema Mulabdića, Ahmeda Muradbegovića, Aliju Nametka... Mada se pera ovih kulturnih poslenika nisu umakala u krv niti su ispisivala riječi ikakve mržnje, pala su u nemilost. Mulabdić je zatvoren četvrtog maja i osuđen na pet godina zatvora te poslat u zeničku tamnicu. Računalo se da će tamo i okončati jer ga je vrijeme već pritislo sa svoje osamdeset i dvije godine. Za njim je tamo stigao Ahmed Muradbegović, dotad ravnatelj Hrvatskog državnog kazališta u Sarajevu, a potom i Nametak kome je suđeno da na robiji proživi dvadeset godina.

      Muslimanski mladići u gradu koji su se organizovali kao Mladi muslimani i koji su se opirali revolucionarnim tokovima te čuvali svoju vjersku tradiciju i nacionalnu posebnost, nisu se plašili za svoje živote. Bila im je čast napustiti ovaj svijet kao šehidi. U nakani i vjeri da će uspjeti, nije ih pokolebala ni osuda na smrt i strijeljanje Mustafe Busuladžića, predsjednika Podružnice, a ni slanja na robiju muslimanskih književnika.

      - Komunisti će nas i nadalje otkrivati, progoniti i ubijati -kazao je pred drugovima Alija Izetbegović - ali mi ćemo se jednako rađati. I bit će nas!

      - Nije li providna njihova namjera da održe nacionalna

kulturna društva? - rekao je Nedžib Šaćirbegović. - Koliko znam, oni su protiv nacionalnog podvajanja a osobito zatvaranja društava u sebe.

      - Bezbeli je providna. Lakše im se smjestiti među nas,

preuzeti vođstvo, a onda oprezno i polahko povesti nas željenim pravcem. Nisu bez razloga spojili «Gajret» i «Narodnu uzdanicu» u «Preporod». «Gajret» je Muslimane vezao za Srbe a «Uzdanica» za Hrvate, što ih je idejno razdvajalo. «Preporodom» je zaista učinjen važan korak. Kao cjelinu, mogu nas lakše «prevaspitavati».

      - A šta će kad ne uspiju? - pitao je Ešref Čampara.

      - Imaju rješenje: zabranit će takva društva.

      - I onda se zna: djelovat ćemo ilegalno - dopuni Šaćirbegović.

      - Da - potvrdio je Alija - tako su i oni činili u sistemu koji im je branio rad.

      Malo je razmislio pa je dodao:

      - Postoje još neke okolnosti koje crvenim ne idu naruku.

      - Koje? - upitaše jednoglasno.

      - Seljaci će se opirati njihovim reformama. Kako ih može prihvatiti seljak koji mora prodati kravu da da otkup ili plati porez? Seljak, dakle, neće, a radnik hoće. Hoće jer je po svom socijalnom statusu proleter. Ali koliko je u nas radnika? Industrija upošljava svega dva posto ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine. Zna se: seljake treba pretvoriti u industrijske radnike. A kako, kad seljak i zemlja čine jedno tkivo? Seljaka će lakše rastaviti sa životom nego sa zemljom. Naposljetku, kad će i kako stabilizovati svoj režim kad u emigraciji toliki jugoslavenski političari nastavljaju borbu protiv ovog poretka. Totalitarizam crvenih je poznat u cijelom svijetu. I daleka Amerika se grozi nad njim. Zar nije smiješno slušati skandiranje ovdašnjih zanesenjaka: «Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska»? U Londonu su jugoslavenski političari obrazovali čak i Jugoslavenski narodni odbor, čiji se članovi predstavljaju zakonitim predstavnicima jugoslavenskih građanskih stranaka. Srpska nacionalna vojska, na primjer, jeste poražena, ali je rat preživjelo oko dvadeset hiljada boraca u elitnim jedinicama. Njenom komandantu Draži Mihailoviću i štapskim oficirima se hoće suditi za izdaju i za zločine, a hoće li se suditi armiji njegove vojske, zagriženim, nepopravljivim nacionalistima? Neće, jer je to nemoguće. I njih će kačiti «prevaspitavanje». A hoće li ono uspjeti? Iz pouzdanih izvora sam čuo da im je komandant ostavio u amanet ove riječi, ma ne amanet nego naređenje: «Izgubili smo rat, ali sada u vlast, u crvene, crvati jabuku, i kad dođe vreme, iz nje izaći».

      - Ne mislim da će sve biti tako - kazao je Šaćirbegović. - Zemljišni posjed se inače vremenom usitnjava jer se porodica cijepa, posjed se dijeli na nasljednike. Rast će broj bezemljaša. Ti ljudi će iz ekonomskih razloga odlaziti u grad.

      - Hoće, ali ne znači da će ti prekomandovani seljaci biti zadovoljni.

      - Zadovoljstvo će imati s drugih izvora - pridružio se Nedžibovom mišljenju Ešref Čampara. - Grad im, pored kakvog-takvog posla, nudi obilje zabave i radosti: igranke, ples, priredbe, sport, kino, drugarske večeri, izlete... mnoštvo sadržaja koji će ih privlačiti. Crveni će to koristiti da ih upliću u svoju mrežu bratstva i jedinstva. Sjajna mogućnost da nam se omladina asimilira. Njoj je u naravi da drugog prihvata za brata, ali drugi nju nikada neće gledati bratski. Ne vjerujem u iskrenost tih drugih. Naši mladići, potom i cure, počet će se predavati primamljivim užicima i sve manje će misliti na ajete Kur´ana te će se tako udaljavati od vjere i Allaha dž.š.

      - Al´ smo zato mi tu da ih nevjernicima ne damo - završio je Izetbegović.