„Svi osjećamo razliku – ali može li se to izmjeriti? Danas možemo reći da je to istina.“
To je istina koju su Marvin Gaye i Tammi Terrell znali još 1968. godine, a sada su naučnici stigli do istog zaključka: zaista nema ničega kao što je prava stvar.
Neurološka studija u Nizozemskoj otkrila je da prava umjetnička djela u muzeju stimuliraju mozak na način koji je 10 puta snažniji nego gledanje postera.
Studiju je naručio muzej Mauritshuis u Hagu, koji je dom poznatog djela Johannesa Vermeera, Djevojka s bisernom naušnicom. Nezavisna studija koristila je tehnologiju praćenja očiju i MRI skenove kako bi zabilježila moždanu aktivnost dobrovoljaca.
Naučnici su otkrili da su 20 dobrovoljca imala 10 puta snažniji odgovor dok su gledali prava umjetnička djela nego kad su gledali reprodukcije.
Martine Gosselink, direktorica muzeja Mauritshuis, izjavila je: „Faktor 10 je ogromna razlika, i to je ono što se dešava kada gledate reprodukciju u poređenju s pravim djelom. Postajete [mentalno] bogatiji kada vidite stvari, bilo da ste toga svjesni ili ne, jer pravite poveznice u svom mozgu.“
Gosselink je rekla da je i prije studije bila uvjerena u snagu pravih umjetničkih djela, ali je htjela da njenu pretpostavku zvanično istraže. „Svi osjećamo razliku – ali može li se to izmjeriti, je li to stvarno?“ ispričala je kako je pitala kolege prije godinu dana. „Sada, danas, možemo zaista reći da je to istina.“
Martin de Munnik, suosnivač istraživačkog instituta Neurensics, koji je sprovodio istraživanje s drugima, rekao je da je studija imala dva elementa.
Dobrovoljci, starosne dobi od 21 do 65 godina, bili su povezani s EEG skenerom za mozak i opremom za praćenje očiju, te zamoljeni da pogledaju pet slika u muzeju, kao i postere tih djela u muzejskoj prodavnici.
Istraživači su također ispitivali efekte slika pravih umjetničkih djela u odnosu na reprodukcije prikazane na naočalama, unutar fMRI skenera Univerziteta u Amsterdamu. „Ako želite znati šta ljudi misle, bolje je to izmjeriti nego ih pitati,“ rekao je. „Rezultati su bili izvanredni.“
Prava umjetnička djela izazvala su snažan pozitivan odgovor u precuneusu, dijelu mozga povezanom sa sviješću, samorefleksijom i ličnim sjećanjima, rekli su istraživači. Na primjer, Violinista Gerrita van Honthorsta dao je pozitivan „pristupni“ stimulus od 0,41 od 1 u stvarnom životu, dok je u obliku postera to bilo samo 0,05.
Istraživanje je također analiziralo Djevojku s bisernom naušnicom. Ovo popularno djelo privuklo je najviše pažnje i zadržavalo pogled u onome što su istraživači opisali kao „održivi ciklus pažnje“ – trougao između djevojčinog istaknutog oka, usana i naušnice.
Erik Scherder, profesor kliničke neuropsihologije, rekao je da studija naglašava važnost kulture, posebno u vrijeme kada desničarska vlada u Nizozemskoj nameće smanjenja javnih izdvajanja. „Ona pokazuje šta umjetnost čini za vaš mozak kada je vidite,“ rekao je. „Ovo je bogato okruženje koje zaista pravi razliku... posebno za djecu u fazi razvoja.“
Istraživači su preporučili daljnje istraživanje „održivog ciklusa pažnje“ inspirisanog Vermeerovom slikom, kako bi se vidjelo može li sličan efekat objasniti privlačnost drugih slavnih umjetničkih djela.
„Njena slava sigurno igra ulogu [u neurološkom efektu],“ rekao je de Munnik, „ali možda postoje i druge slike koje koriste isti fenomen. Iza Mona Lise je crkva, i to možda može imati isti efekat.“
Međutim, dodao je, činjenica da je umjetničko djelo poznato ne znači nužno i veću moždanu uzbuđenost kod posmatrača. „Kada sam prvi put vidio Mona Lisu, bio sam pomalo razočaran,“ rekao je.
Ali u muzeju Mauritshuis, par koji je posjetio iz Zwollea mogao je vidjeti o čemu se radi. Herma van der Werf, 65, rekla je da ju je Djevojka s bisernom naušnicom zaista privukla. „Stalno gledate naprijed-nazad,“ rekla je. „Kod nekih slika gledate samo jedan dio. A kada hodate, čini se kao da vas njene oči prate.“
(The Guardian)