Kao i mnogi drugi ljudi u Izraelu i diljem svijeta, moja prva reakcija na napad sedmog oktobra bila je šok i užas. Ali ta početna reakcija bila je popraćena bijesom, ne samo zbog užasnog masakra koji je Hamas počinio nad ženama i djecom, starcima i hendikepiranima, već i prema onima koji su mogli spriječiti ovaj čin nasilja, mnoge koji su mu prethodili, i brutalne odmazde koja je uslijedila.
Dva mjeseca prije napada Hamasa, nekoliko kolega i ja pokrenuli smo peticiju pod nazivom “Slon u sobi”. Peticiju koju je potpisalo blizu 3.000 ljudi, od kojih su mnogi ugledni naučnici, vjerske vođe i javne osobe, došla je kao odgovor na proteste u Izraelu protiv pokušaja zakonskog "remonta" - državnog udara čiji je cilj bio oslabiti pravosuđe i ojačati izvršnu vlast podružnica.
“Slon u sobi”, upozorili smo, bila je okupacija miliona Palestinaca, a navodnu zakonsku reformu gurala je ekstremno desničarska frakcija doseljenika čiji je cilj bio pripojenje Zapadne obale. Pa ipak, impresivan protestni pokret koji je iznikao u Izraelu protiv pravosudnog udara gotovo se u potpunosti odbio suočiti s tim pitanjem.
Dana sedmog oktobra potisnuta stvarnost Palestinaca pod izravnom ili neizravnom izraelskom vlašću doslovno je eksplodirala u lice zemlje. Iz ove perspektive, iako sam bio šokiran i užasnut brutalnošću napada Hamasa, uopće me nije iznenadilo što se to dogodilo. Ovo je bio događaj koji je čekao da se dogodi. Ako držite više od dva miliona ljudi pod opsadom 16 godina, skučeni na uskom pojasu zemlje, bez dovoljno posla, odgovarajućih sanitarnih uvjeta, hrane, vode, energije, obrazovanja, bez nade ili izgleda za budućnost, ne možete a da ne očekujete izbijanje zaraze ikada očajnije i brutalnije nasilje.
Bilo je i onih koji su događaje od sedmog oktobra nazivali pogromom. Ovo je lažna, zavaravajuća i ideološki pretjerano određena upotreba pojma. Pojam pogrom u početku se odnosio na napade na jevrejske zajednice, posebno u južnoj Rusiji i Ukrajini, od strane huškačkih skupina, ponekad uz potporu vlasti. Od tada se također koristi za označavanje napada rulje na druge manjine na drugim mjestima. Jedan od razloga rađanja cionizma, uz uspon etnonacionalizma, bili su upravo ti pogromi, koji su započeli ranih 1880-ih i nagovijestili prva sekularna naselja u osmanskoj Palestini.
Cionizam je namjeravao stvoriti većinsku jevrejsku državu u kojoj pogromi po definiciji više ne bi bili mogući, budući da bi sve političke, vojne i policijske vlasti bile jevrejske. Stoga je korištenje ovog izraza za teroristički napad Hamasa potpuno anahronističko. Ali razlog zašto se sada koristi ima veze s namjernim ili podsvjesnim evociranjem antijevrejskog nasilja, a posebno holokausta, samog događaja koji je najizravnije doveo do uspostave Države Izrael. Kad se kaže "pogrom", pripisuje se Hamasu, a time i svim ostalim palestinskim organizacijama, ili čak Palestincima općenito, neumoljivi antisemitizam karakteriziran opakom, iracionalnom i ubojitom sklonošću nasilju, čiji je jedini cilj ubijanje Jevreja. Drugim riječima, po toj logici nema mjesta pregovorima s Palestincima. Ili oni pobiju nas, ili mi njih, ili ih barem ogradimo zidovima i bodljikavom žicom.
Napravljena je još jedna analogija između napada Hamasa sedmog oktobra 2023. i napada egipatske i sirijske vojske pedeset godina ranije šestog oktobra 1973. u kojem sam ja služio kao vojnik. Postoje sličnosti i razlike između ova dva događaja. U oba slučaja Izrael je zatečen nespreman zbog strateške "koncepcije", prema kojoj bi se mogao lako nositi s vojnim prijetnjama bez potrebe za političkim i teritorijalnim ustupcima. Predsjednik Egipta Anwar Sadat pokušavao je uvjeriti Izrael da vrati Sinajski poluotok, osvojen 1967. godine, u zamjenu za mir. Ali izraelska je politika, kako je to zloglasno rekao ministar odbrane Moshe Dayan u to vrijeme, bila da je "bolje držati Sharm el-Sheikh [južni vrh poluotoka] bez mira, nego imati mir bez Sharm el-Sheikha." Ova euforija moći, rođena iz zapanjujuće pobjede u Šestodnevnom ratu, koštala je života 3000 izraelskih vojnika, od kojih su neki bili moji kolege iz razreda.
Slično tome, prije napada Hamasa sedmog oktobra, izraelski političari i generali vjerovali su da mogu "upravljati sukobom" s Palestincima, a ne pokušati ga riješiti. U Gazi bi se to postiglo povremenim "košenjem trave", odnosno razaranjem iz zraka kako bi Hamas ostao na svom mjestu. Uistinu, mnoge Netanyahuove administracije odlučile su održati Hamas dovoljno jakim, a palestinske vlasti na Zapadnoj obali dovoljno slabe i nepopularne, kako bi mogle tvrditi da političko rješenje s Palestincima nije moguće; u međuvremenu su se naselja nastavila razmnožavati na okupiranim područjima, čineći svaki teritorijalni kompromis sve više neizvedivim.
Drugim riječima, u oba slučaja, nasilje je bilo rezultat političkog zastoja koji je izabrao Izrael u uvjerenju da ima vojnu nadmoć. Glavna razlika između ova dva događaja je u tome što su 1973. Izrael napale dvije velike vojske, zajedno s oklopom, artiljerijom i borbenim avionima, dok su ga ovaj put napali pobunjenici naoružani samo lakim oružjem i raketama. Za razliku od 1973. godine, Izrael se ne suočava s egzistencijalnom prijetnjom Hamasa. Ali zbog svoje nesposobnosti da zamisli političko rješenje sukoba one vrste koju je bio prisiljen prihvatiti nakon 1973., uvlači se u regionalni sukob koji bi mogao imati velike posljedice i za njegovu sigurnost i za njegovu unutarnju stabilnost.
Trenutni izraelski upad u Gazu i teške borbe, razaranje i raseljavanje stanovništva koje je operacija za sobom povukla mogu u bilo kojem trenutku dovesti do još većeg angažmana Hezbolaha na sjeveru nego što smo vidjeli do sada. Ova libanska šiitska milicija koju podržava Iran daleko je moćnija vojna sila od Hamasa, a naoružana je s oko 150.000 raketa i projektila. Iranske milicije u Siriji bi se također mogle uključiti, a kao što smo nedavno vidjeli, jemenski šiitski Huti, također podržani od Irana, na sličan su način počeli gađati Izrael projektilima dugog dometa i zaplijenili teretni brod.
U međuvremenu, na okupiranoj Zapadnoj obali, rastuće nasilje doseljenika, često potpomognuto lokalnim vojnim jedinicama, može zapaliti još jednu Intifadu, ubrzavajući tako pokušaje jevrejskih doseljenika da etnički očiste te teritorije. To bi zauzvrat moglo dovesti do rastućeg nasilja u izraelskim "mješovitim" gradovima, gdje jevrejski i palestinski građani žive jedni pored drugih, kao što se već dogodilo u maju 2021.
Izrael će tako iskusiti i primijeniti dugoročno nasilje i razaranje u razmjerima koje nije doživio od 1948. godine, s nepredvidivim, ali zasigurno dubokim regionalnim i unutrašnjim posljedicama.
Američki predsjednik Joe Biden nedavno je napravio još jednu analogiju, koju je Izrael rado prihvatio, između rata u Ukrajini i događaja nakon sedmog oktobra. Navodno, kako je sugerirao, Izrael i Ukrajina su dvije demokratije koje su Sjedinjene Države dužne podupirati. protiv mračnih, autoritarnih ili vjerski fanatičnih sila. Zapravo, dvije su situacije obrnute. Ukrajinu, nezavisnu, suverenu i demokratsku zemlju, napala je njoj susjedna Rusija, autokratska država s imperijalnom historijom i ekspanzionističkim ciljevima.
Nasuprot tome, dok je Izrael demokratija što se tiče njegovih sedam miliona jevrejskih građana, uoči napada Hamasa njegova vlastita vlada pokušala je izvršiti pravosudni udar, s namjerom da ga transformira u najboljem slučaju u neliberalnu demokratiju po modelu Mađarske. Štaviše, dva miliona palestinskih građana u zemlji nikada nisu uživali puna demokratska prava. Što se tiče tri miliona Palestinaca koji žive pod 56-godišnjom izraelskom okupacijom na Zapadnoj obali, oni nemaju gotovo nikakva prava. A dva miliona Palestinaca u Gazi živjeli su pod izraelskom opsadom više od desetljeća i po.
Drugim riječima, dok je dijelove Ukrajine okupirala Rusija, Izrael je okupirao Zapadnu obalu i Gazu od 1967. i bio je puna demokratija samo za Jevreje od osnivanja 1948. Stoga je analogija između ove dvije situacije pogrešna. Napad Hamasa, koliko god bio užasan i barbarski, mora se promatrati kao odgovor na izraelsku politiku okupacije i opsade, te na krajnje odbijanje posljednjih nekoliko desetljeća od strane Netanyahuovih vlada da pronađu političko rješenje za sukob. Trebali bismo biti u stanju osuditi Hamasov terorizam i osuditi izraelsku nepopustljivost i nasilje vis-à-vis Palestinaca u isto vrijeme, i shvatiti da je prvo odgovor na drugo, čak i ako je Hamas, konkretno, organizacija posvećena nasilnoj zamjeni Izraela islamskim palestinskim režimom.
Za mene, kao historičara, važno je sadašnje događaje staviti u ispravan historijski kontekst i što bolje dijagnosticirati njihove dublje uzroke. Pogrešna dijagnoza takvih uzroka ili njihovo potpuno poricanje samo će pogoršati stvari. Čini se da je upravo zbog ove pogrešne dijagnoze ili poricanja, Izrael trenutno balansira nad provalijom, kao što upozorava sve veći broj dobro informiranih komentatora (vidi na primjer komentar Thomasa Friedmana u NYT-u).
Potencijal za regionalni, ako ne i svjetski sukob, raste. Ono što pogoršava situaciju je izraelsko prisilno raseljavanje više od milion civila—od kojih su većina palestinske izbjeglice iz Nakbe 1948. i njihovi potomci—iz njihovih domova u sjevernom dijelu Gaze u južni dio. Prema većini računa, Izrael je već ubio deset puta više Palestinaca, uključujući i brojnu djecu (koja čine 50% ukupnog tamošnjeg stanovništva), od onih koje je ubio Hamas. Nedavno je raseljenim stanovnicima Gaze u istočnom dijelu južnog Pojasa naređeno da se presele u njegov zapadni dio, što je dodatno povećalo gužvu. Ova vojna politika stvara neodrživu humanitarnu krizu, koja će se s vremenom samo pogoršavati. Stanovništvo Gaze nema kamo, a njena infrastruktura se ruši.
Opravdavajući ove postupke, izraelski čelnici i generali dali su zastrašujuće izjave. Dana sedmog oktobra, premijer Benjamin Netanyahu rekao je da će stanovnici Gaze platiti "veliku cijenu" za napad Hamasa, te da će IDF pretvoriti dijelove gusto naseljenih urbanih središta Gaze "u ruševine". Dana 28. oktobra dodao je: "Morate se sjetiti što vam je Amalek učinio." Kao što mnogi Izraelci znaju, kao osvetu za napad Amaleka, Biblija poziva da se “ubijaju jednako muškarci i žene i dojenčad”. Izraelski predsjednik Yitzhak Herzog osudio je sve Palestince u Gazi: “Tamo je cijela nacija odgovorna. Nije tačna ta retorika o nesvjesnosti civila, neuključenosti. Apsolutno nije istina.” Izraelski ministar energetike i infrastrukture Israel Katz slično je izjavio: "Nijedan električni prekidač neće biti uključen, nijedan hidrant za vodu neće biti otvoren niti će ući kamion s gorivom, sve dok se oteti ne vrate kući." Član Knesseta Ariel Kallner napisao je na društvenim mrežama sedmog oktobra: “Trenutno, jedan cilj: Nakba! Nakba koja će zasjeniti nakbu iz ‘48. Nakba u Gazi i Nakba svakome ko se usudi pridružiti!”
Niko u Vladi nije osudio tu izjavu. Umjesto toga, 11. novembra, član kabineta za sigurnost i ministar poljoprivrede Avi Dichter ponovio je: "Sada uvodimo Gaza Nakbu." Izraelski ministar odbrane, Yoav Gallant, izjavio je devetog oktobra: "Borimo se protiv ljudskih životinja i djelovat ćemo u skladu s tim", što je izjava koja ukazuje na dehumanizaciju ljudi koja ima odjeke genocida. Kasnije je objavio da je "uklonio sva ograničenja" izraelskim snagama i da se "Gaza neće vratiti na ono što je bila prije. Sve ćemo eliminirati.”
Dana 10. oktobra, šef Koordinatora vladinih aktivnosti u teritorijama (COGAT) izraelske vojske, general-major Ghassan Alian, obratio se stanovništvu Gaze na arapskom jeziku, rekavši: “Ljudske životinje moraju se tretirati kao takve. Neće biti struje i vode, bit će samo razaranja. Željeli ste pakao, pakao ćete i dobiti.” Isti dan, glasnogovornik izraelske vojske Daniel Hagari objavio je da je u kampanji bombardiranja u Gazi "naglasak na šteti, a ne na tačnosti". Također 10. oktobra, general-majorka Giora Eiland napisala je u tiražnom dnevniku Yedioth Ahronoth: "Država Izrael nema drugog izbora nego pretvoriti Gazu u mjesto u kojem je privremeno ili trajno nemoguće živjeti", dodajući da "stvaranje ozbiljne humanitarne kriza u Gazi nužno sredstvo za postizanje cilja”, te da će “Gaza postati mjesto gdje nijedno ljudsko biće ne može postojati”.
U drugom članku u istim novinama, 19. studenoga, Eiland je napisala: “Izrael se ne bori protiv terorističke organizacije nego protiv države Gaze.” Hamas je, kazala je,“uspio mobilizirati... podršku većine stanovnika svoje države... uz punu podršku svoje ideologije. U tom smislu, Gaza je vrlo slična nacističkoj Njemačkoj.” To ju je navelo na zaključak da se "borba treba voditi u skladu s tim". Po njenom mišljenju, “način da dobijemo ovaj rat brže i uz nižu cijenu za nas zahtijeva kolaps sistema s druge strane, a ne ubijanje više Hamasovih boraca. Međunarodna zajednica nas upozorava na humanitarnu katastrofu u Gazi i teške epidemije. To nas ne smije spriječiti.”
Opet, nijedan vojni glasnogovornik ili političar nije osudio ove genocidne izjave. Mogao bih citirati još mnogo toga. Na pitanje Sky Newsa: "Što je s onim Palestincima u bolnici koji su na uređajima za održavanje života i bebama u inkubatorima čiji uređaji za održavanje života i inkubator će morati biti isključeni jer su Izraelci isključili struju Gazi?", bivši izraelski premijer Naftali Bennett uzvratio je: “Ozbiljno me... pitate o palestinskim civilima? Šta nije u redu s tobom? Zar nisi vidio što se dogodilo? Borimo se protiv nacista.”
Ukratko, izraelska retorika i akcije pripremaju teren za ono što bi moglo postati masovno ubijanje, etničko čišćenje i genocid, nakon čega slijedi aneksija i naseljavanje teritorija. U tom duhu, Kohelet Policy Forum, arhikonzervativni think-tank s dubokim korijenima u Sjedinjenim Državama, koji je bio blisko uključen u planove reforme pravosuđa koje je pokrenula Netanyahuova vlada u februaru 2023. godine, sada se preoblikuje kao dio navodnog humanitarnog napora da se palestinske izbjeglice iz Gaze "presele" u druge zemlje diljem svijeta gdje će, kako se sugerira, živjeti puno boljim životom, čime će Pojas Gaze prepustiti jevrejskim doseljenicima.
U istom duhu, jedan kapetan IDF-a snimljen je 9. novembra na plaži u Gazi kako uzvikuje mladim oficirima: “Vratili smo se, protjerani smo odavde prije gotovo 20 godina [kada je Izrael jednostrano evakuirao svoja naselja u Pojasu Gaze]. Započeli smo ovu bitku podijeljeni i završili je ujedinjeni. Mi se borimo za zemlju Izrael. Ovo je naša zemlja! I to je pobjeda, vratiti se na naše prostore.”
Postoje mnogi drugi članovi vlade, Knesseta i vojske koji bi željeli da palestinski narod, kao takav, nestane s karte i iz svijesti. To se još nije dogodilo i može se spriječiti. Sjedinjene Države i dalje se zalažu za rješenje s dvije države. Ali u ovim okolnostima, ključno je stalno upozoravati na potencijal genocida prije nego što se dogodi, umjesto da ga zakašnjelo osuđujemo nakon što se već dogodio.
Od sveobuhvatne invazije IDF-a na Gazu, gubici među civilnim stanovništvom stalno rastu. I dok je vojska u početku napredovala brže nego što se očekivalo, vjerojatnost da će se zaglaviti u Gazi i dalje je velika, a Hezbolah to koristi kao priliku za intenziviranje svojih napada na sjeveru. To može značiti da će se Izrael suočiti ne samo s vojnom nego i s rastućom ekonomskom krizom sa stotinama hiljada muškaraca i žena u rezervnoj službi umjesto na svojim radnim mjestima, a međunarodna podrška brzo opada.
Iako je poželjno maknuti Hamas iz Gaze kao političkog i vojnog hegemona, daleko je od toga da će ga Izrael moći u potpunosti "iskorijeniti", što je opisano kao glavni cilj rata. Hamas je i militantna organizacija koja koristi teror protiv civila za političke ciljeve i društvena organizacija koja upravlja cijelom infrastrukturom Gaze, od škola do zdravstvenih usluga, sanitarnih čvorova i provođenja zakona. Ali čak i ako Hamas bude uklonjen iz Gaze kao što je PLO uklonjen iz Bejruta, nema poznatog plana izraelske vlade o tome šta bi se nakon toga dogodilo. Ko bi preuzeo? Izraelci se ne žele brinuti o teritoriji, Egipat ne želi imati izravnu odgovornost nad Pojasom. A palestinske vlasti su uveliko oslabljene od strane Izraela i smatrat će se njihovim agentom ako budu dovedene u Gazu. Ukratko, čini se da Izrael nema politički plan i da ima vrlo opasan vojni plan. Može samo sebe kriviti – ne samo Netanyahua, već i vojno vodstvo – što je došlo do ove tačke.
Kao što je prije gotovo dvjesto godina napisao veliki pruski vojni teoretičar Carl von Clausewitz, rat je nastavak politike drugim sredstvima. Rat bez jasno definiranih političkih ciljeva prerast će u apsolutni rat, što znači rat razaranja i uništavanja. U slučaju izraelske invazije na Gazu, striktno pridržavanje IDF-ovih zakona i običaja ratovanja definiranih u Ženevskim konvencijama iz 1949. i kasnijim protokolima vjerojatno bi vrlo otežalo vojni napredak. To nije bio odabrani smjer, a dostupni dokazi pokazuju da IDF ozbiljno krši ove sporazume, čiji je Izrael potpisnik.
Nije ni čudo što nailazi na sve veću međunarodnu cenzuru i ubrzano gubi podršku u Sjedinjenim Državama, što je okolnost koja će se na kraju sigurno odraziti i na odgovore i postupke američke administracije. Jedini izlaz iz ove zagonetke je da Izrael jasno izjavi da ima politički cilj na umu: mirno rješenje sukoba s odgovarajućim i voljnim palestinskim vodstvom. Davanje takve izjave trenutno bi promijenilo situaciju i otvorilo put za poduzimanje međukoraka na terenu, od kojih bi prvi bio zaustavljanje ubijanja i povratak svih preživjelih talaca.
Ipak, takav politički kurs Izraela sada se čini vrlo malo vjerojatnim, posebno pod trenutnim političkim vodstvom, koje je jednako ekstremno koliko i nesposobno. U ovom trenutku, ne samo zbog užarene retorike u Izraelu, čak i od dosta ljevičarskih komentatora zgroženih masakrom sedmog oktobra, ključno je izvršiti moralni pritisak na izraelske kreatore politike i javnost da odustanu od sve više akcija koje će sigurno rezultirati ratnim zločinima, zločinima protiv čovječnosti, etničkim čišćenjem, pa čak i genocidom.
U desetljećima nakon Drugog svjetskog rata i poraza nacizma i fašizma, historičari i drugi intelektualci često su kudili svoje prethodnike jer im je nedostajalo hrabrosti da se suprotstave svojim vladama i narodnim osjećajima i što nisu upozorili na ono što su jasno vidjeli da je dogoditi se. Kao historičar Holokausta, pozvao sam Memorijalni muzej holokausta Sjedinjenih Država u Washingtonu, DC i Yad Vashem u Jeruzalemu, da stanu u prvi red onih koji upozoravaju na izraelska kršenja ljudskih prava i međunarodnog prava, koja su trenutno legitimirana od strane izraelskih političkih i vojnih čelnika.
Pozvao sam one koji se posvete istraživanju i obilježavanju holokausta da upozore na dehumanizirajuću retoriku u Izraelu usmjerenu prema stanovništvu Gaze koja doslovno poziva na njegovo istrebljenje. Također sam ih pozvao da osude eskalirajuće nasilje na Zapadnoj obali, koje su počinili nahuškani doseljenici i vojnici IDF-a, koji na sličan način teže etničkom čišćenju pod okriljem rata u Gazi. Ali za sada, sve što čujemo od ovih učenjaka je šutnja.
Također se mora reći da je trenutna atmosfera u američkim kampusima u vezi s palestinskim pitanjem i Izraelom još jedan razlog za zabrinutost. Neki samozvani ljevičari i pristaše Palestine hvalili su gnusne masakre koje je izvršio Hamas i u potpunosti su odbacili pravo Izraela da brani svoje građane napadajući Hamas, koji se nalazi među civilima u gusto naseljenom Pojasu Gaze. Drugi su pokazali značajan nedostatak empatije prema stotinama jevrejskih žrtava i talaca. Štaviše, osude izraelskog bombardiranja Gaze često niti ne spominju napad od sedmog oktobra.
Suprotno tome, pristaše Izraela, većinom Jevreji, iako se osjećaju duboko izdanima od strane liberalnih kolega koji ne pokazuju suosjećanje za žrtve sedmog oktobra i možda su ambivalentni u pogledu golemog razaranja koje je pretrpjelo stanovništvo u Gazi, općenito odbijaju prepoznati dublje političke uzroke ovakvog stanja stvari. Doista, često skliznu u poznate klišeje, koji su previše česti u Izraelu, o palestinskom, arapskom i muslimanskom barbarstvu, te o vječnom i univerzalnom antisemitizmu, koji također otkrivaju među nekim svojim liberalnim kolegama.
Ono što se čini kao da nedostaje je razgovor između ove dvije skupine, od kojih nijedna, uostalom, nije izravno pogođena nasiljem; umjesto toga, čini se da odražavaju istu nesposobnost komunikacije koja karakterizira samu regiju. Doista, opća akademska sklonost štrajkaškim stavovima podržavanja pravednog cilja uz plaćanje minimalne cijene za to, dosegla je nove visine od izbijanja nasilja. Umjesto da obrazuju svoje studente o složenoj stvarnosti regije, čini se da neki profesori potiču gnjev i bijes, dok dvosmislenost predsjednika univerziteta, uključujući i moje, koji se boje da ne razočaraju svoje donatore ili razbjesne jednu ili drugu stranu među fakultetom i studentima, nikoga nisu zadovoljili.
Početak kraja ovog sukoba i povratak politike zapravo bi mogao započeti pregovorima za oslobađanje talaca, kao što se čini da se trenutno događa. Argument da bi povezivanje vojne strategije s taocima samo potaknulo Hamas i druge da ih zadrže, ili čak da uzmu druge, lažan je u nizu tačaka. Prvo, jasno je da Hamas želi razmijeniti taoce za svoje zatvorenike, od kojih su mnogi stariji i desetljećima ih drže u izraelskim zatvorima, dok su drugi vrlo mladi. Drugo, nezamislivo je da će Izrael jednostavno ignorirati sudbinu talaca, među kojima su stariji i bolesni ljudi, djeca pa čak i bebe; kašnjenje pregovora do ove tačke pokazuje određenu bešćutnost izraelske vlade koja ju je karakterizirala i u drugim sferama.
Izjave nekih vojnih osoba i drugih promatrača, da se pitanjem talaca treba pozabaviti tek na kraju rata, do koje će tačke, naravno, većina talaca gotovo sigurno biti mrtva, već su imale strahovit demoralizirajući učinak na porodice talaca i izraelskog stanovništva u cjelini, ne samo mnoge porodice čiji bi sinovi i kćeri bili poslani u borbu i mogli bi biti zarobljeni. Čak i za ovu jedinstveno bešćutnu i nesposobnu vladu, odabir takve politike može se opisati samo kao neljudski i glup. Moraju se učiniti svi napori da se taoci oslobode odmah. Štaviše, takvi napori mogu signalizirati početak pregovora o drugim aspektima sukoba, a ne znak poraza.
Unatoč zastrašujućem nasilju i destruktivnoj nepopustljivosti obiju strana i njihovih pristaša, cilj mora biti mirovno rješenje. Na području između Jordana i mora živi jednak broj Jevreja i Palestinaca. Niti jedna grupa ne odlazi. Mogu ili nastaviti ubijati jedni druge ili pronaći način da žive zajedno. To mora biti cilj. Svi snovi o tome da druga strana nestane ili se podvrgne ugnjetavanju iz jedne generacije u drugu samo će proizvesti više nasilja i rastuću brutalizaciju obje skupine. Sama tvrdnja o volji za postizanjem dogovora ima potencijal transformirati paradigmu. Ubijanje koje je u toku samo će pogoršati stanje. Nikakav unutrašnji državni udar, niti vanjski politički dogovor – poput odnosa sa zaljevskim državama ili mira sa Saudijskom Arabijom – neće uspjeti gurnuti potrebu za političkim rješenjem između Palestinaca i Izraelaca pod tepih.
Za sada, sve što možemo učiniti je moliti vlastite vlade da iskoriste ovaj trenutak duboke krize i užasavajućeg krvoprolića kao polugu da natjeraju Izrael da prekine svoju politiku okupacije i ugnjetavanja drugog naroda i da traži kreativna rješenja za suživot, u dvije države, jednoj državi, odnosno federativnoj strukturi, koja će osigurati ljudsko dostojanstvo, jednakost i slobodu za sve.
Onmer Bartov je kopredsjedavajući Vijeća za globalnu saradnju, međunarodnog nestranačkog foruma čiji je cilj rješavanje savremenih globalnih pitanja koja oblikuju naš moderni svijet kroz nezavisno istraživanje, analizu i otvoreni dijalog.
