Ništa novo nećemo reći, ali moramo ponoviti – politika Zapada na Zapadnom Balkanu antizapadna je politika. Izlaženjem u susret režimu Aleksandra Vučića, zbog straha da Srbi ponovo ne zapale prostore bivše Jugoslavije ili zbog megaprojekta davanja Zapadnog Balkana u ruke osovine Zagreb – Beograd – Tirana – svejedno iz kojeg razloga –  Zapad od gotovine pravi veresiju. Hrvati su već integrirani u euroatlantske prostore, Bošnjaci, Crnogorci i Albanci s Kosova, radili su sve što je potrebno da njihove države također postanu dijelom zapadnog svijeta.

Ali od litija u Crnoj Gori, zapadni emisari, podrškom autoritarnom režimu Aleksandra Vučića i njegovim proxy-Srbima u susjednim državama, aktivno rade na političkoj destabilizaciji najprije Crne Gore, a zatim Bosne i Hercegovine i Kosova. Teško da iko može objasniti zašto. Nada da će se zbog agresije Rusije na Ukrajinu nešto promijeniti u odnosu američkih ambasadora u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, izaslanika State Departmenta Gabriela Escobara te predstavnika Evropske unije na Zapadnom Balkanu kratko je trajala i pokošena je najgnusnijim činom – ukidanjem Ustava Federacije Bosne i Hercegovine na 24 sata.

Velikosrpsko političko orgijanje u Crnoj Gori uništilo je crnogorske institucije, Crnogorci kao stožerni narod su pred identitarnim nestankom. U Bosni i Hercegovini podržana je vlast u kojoj neskriveni negator Genocida i zagovornik ruske politike Milorad Dodik igra ključnu ulogu, kao i njegov saveznik Dragan Čović. A ni Albin Kurti ne može biti miran zbog zapadnih emisara. Njihove posljednje reakcije na teroristički čin na Kosovu neobično podsjećaju na one iz vremena Agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada su se “strane u sukobu pozivale na dijalog i mirno rješenje sukoba”... Urušava li se Zapad sam u sebe?

Pitanje je na koje je moguće dati i afirmativne i negativne odgovore. Mi se ovom prilikom nećemo baviti njima, hoćemo istaći važnost Komšićevog govora jer je njegovo značenje, a u slučaju da je zapadni poredak uistinu pred samoruiniranjem, poruka i Zapadu i cijelom svijetu: “Rekli smo vam, nećete moći reći da niste znali.”

Tačno je da Ujedinjene nacije, najveća nadnacionalna institucija na svijetu, nemaju realnu moć da svoje odluke realiziraju na terenu. Što ne znači da su njene odluke beznačajne i da sve ono što se unutar Ujedinjenih nacija izgovori ne igra ulogu u političkim, ekonomskim i vojnim procesima u svijetu. Također je tačno da je Bosna i Hercegovina teritorijalno, brojem stanovnika, te realnom moći kojom raspolaže nemoćna da napravi promjene u svijetu. Bez obzira na to, upravo u našoj maloj, politički nestabilnoj Bosni i Hercegovini (i Crnoj Gori, danas i Kosovu) brani se liberalno-demokratski poredak, mnogo više nego u Ukrajini. U Ukrajini se nastoji vojno i ekonomski iscrpiti glavni protivnik Zapada – Rusija. Čak bismo mogli reći da padom Ukrajine ne bi pale zapadne vrijednosti, samo bi im se neko vrijeme umanjio prostor za širenje. Padne li Bosna, pao je Zapad.

Tema ovogodišnjeg zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija jeste Agenda 2030, čiji su ciljevi “osnažiti univerzalni mir u većoj slobodi”, “čovječanstvo osloboditi tiranije, siromaštva i neimaštine” te “oporaviti i zaštititi našu planetu”. Bosna i Hercegovina se, uz 192 članice UN-a, obavezala da će provesti Agendu 2030. U svom govoru Željko Komšić pozicionirao je Bosnu i Hercegovinu kao dokaz da je Agenda 2030. teško ostvariva i implicitno poslao poruku da je licemjerno govoriti o “miru i slobodi” i “oslobađanju od tiranije” ako najznačajnije demokratske zemlje, kao ključni nosioci svjetskog poretka, podržavaju i prave političke sporazume s osvjedočenim neprijateljima zapadnih vrijednosti. Onima kojima je stabilna i građanski uređena Bosna i Hercegovina nesavladiva prepreka za njihove velikociljeve.

Bez imalo dileme može se reći da je Komšić promovirao građansku državu kao jedino moguće uređenje koje može spriječiti odlazak ljudi iz Bosne, time i ugroziti jedan od ciljeva Agende 2030. u našoj zemlji, jer je njen državno-pravni sistem loš: “Takav sistem, koji garantira učešće u vlasti pojedinim političkim akterima i njihovim etnički utemeljenim političkim strankama, ima oblik nekadašnjih ali i sadašnjih totalitarnih sistema, u kojima se vlast vrši na autokratski način, putem autokratski nadahnutih političkih aktera.”

Međutim, važnost Komšićevog govora nije samo u borbi za građansku državu. Citirani dio govora opće je mjesto liberalno-demokratskog diskursa. Mnogo važnije je što Željko Komšić, bez imalo hinjene političke korektnosti, nije pao u zamku uravnilovke svih “etnički utemeljenih političkih stranaka”, nego je targetirao odgovorne: “Naš trenutni politički sistem vješto koriste naši zapadni i istočni susjedi, i preko etničkih zajednica u Bosni i Hercegovini, na koje navodno polažu nacionalno pravo, vrše upravljanje Bosnom i Hercegovinom, i to ne sa primarnim ciljem da pomognu pripadnike tih etničkih zajednica, nego sa ciljem da Bosnu i Hercegovinu, ili podjele ili obesmisle kao državu.”

Time je naš član Predsjedništva Bosne i Hercegovine liderima zemalja svijeta jasno dao do znanja da je Agenda 2030. tek mrtvo slovo na papiru ako se u Bosni i Hercegovini ne podrže racionalne političke opcije. I mnogo više, i mnogo značajnije od toga, Ujedinjene nacije pozvao na historijski odgovornost: “Ukoliko Ujedinjene nacije žele sačuvati mir na Zapadnom Balkanu, onda trebaju podržati one koji nisu pogazili demokratske i civilizacijske norme; nisu počinili genocid, nisu bili dio udruženih zločinačkih poduhvata, nisu uništavali živote ljudi zbog njihove etničke pripadnosti, nisu uništavali tuđe hramove i svetinje, nisu zagovarali revanšizam i osvete. Ukoliko takva podrška izostane, onda odgovornost i krivica za destabilizaciju nije na nama koji sigurno nećemo mirno i skrštenih ruku posmatrati neki novi pokušaj uništenja naše Bosne i Hercegovine.”

Govor Željka Komšića, očekivano, naišao je na žestoke reakcije i srpskohrvatskih i političara i medija “trojke”. Zamjera mu se politička nekorektnost, “svađanje sa susjedima”, ali i, što je najzanimljivije, njegova eksplicitna afirmacija građanskog uređenja Bosne i Hercegovine i to upravo od onih novinara koji su veliki “protivnici nacionalizma” i zagovornici građanske države.

Zanimljiva je i sociopsihološkog istraživanja vrijedna retorika zagovornika nove vlasti u Bosni i Hercegovini, koja čini sve da od naše države napravi srpskohrvatski kondominij. Među njima, najjasniji bio je Ivica Puljić, koji je nakon nekoliko decenija odlučio biti politički realan i pitati javnost na Twitteru: “Hajmo napraviti referendum pa da vidimo koliko će stanovnika BiH se opredijeliti da su građani, a koliko će se opredijeliti da izraze svoju nacionalnu pripadnost?” Pitanje koje, per se, jeste politički zrelo, ali u kontekstu općeg Puljićevog narativa licemjerno i providno. Naime, ako je iko bio politički realan, to je bila Stranka demokratske akcije, čiji strateški cilj jeste građanska Bosna i Hercegovina, ali nikada nije djelovala politički radikalno ka tom cilju kao što to rade Željko Komšić i njegov DF. Zato nalazimo da bi bilo zanimljivo propitati Puljićevu kritiku van konteksta njegovog govora mržnje prema SDA i njenim saveznicima, odnosno Željki Komšiću. Svjesni njegovoga licemjera, zažmirit ćemo na jedno oko i postaviti isto pitanje kao i on.

I odmah dati odgovor, ne treba nam referendum. Prema našoj slobodnoj procjeni, a ozbiljno statističko istraživanje bi je zasigurno potvrdilo, od 35 do 40 posto građana Bosne i Hercegovine (najmanje dvotrećinska većina Srba i najmanje polovina Hrvata) ne da ne želi građansku Bosnu i Hercegovinu, nego ne želi nikako Bosnu i Hercegovinu. Međutim, građanska država jeste naša opcija, jer je “dogovor među narodima” očigledno nemoguć. To nije samo procjena, to je naša teška realnost. Jer, najozbiljniji pokušaj “dogovora naroda” u Bosni ne samo da je propao nego ga više niko i ne spominje – otišao je u zaborav.

U aprilu 2014. godine, neposredno poslije socijalnih nemira u državi (što je bio dokaz da političke opcije koje se deklariraju kao lijeve i građanske, koje su tada bile na vlasti, nemaju kapacitet upravljati državom) i pred predstojeće opće izbore, na inicijativu Berlina i Londona, a pod pokroviteljstvom EPP-a (Evropska narodnjačka partija) potpisana je “Zajednička izjava stranaka bliskih Evropskoj narodnoj stranci iz Bosne i Hercegovine o evropskim vrijednostima, identitetu, socijalno-tržišnoj privredi i pravnoj državi”. Izjavu su bili potpisali politički predstavnici bošnjačkoga (SDA), hrvatskoga (HDZ i HDZ 1990) i srpskoga naroda (SDS i PDP) u Bosni i Hercegovini.

Ova inicijativa je davala nadu... Neobično je podsjećala na antikomunističku koaliciju iz 1991. godine, koja je prije više od dvije decenije trebala početi otklon od jugokomunističke ideologije; nagovještavala je neku vrstu ekonomsko-političke renesanse u Bosni i Hercegovini. Očekivali smo kapitalistički ustroj, umjesto socijalističkog, te nacionalnu renesansu kako na partikularnom, etno-religijskom nivou, tako i na sveobuhvatnom, bosanskohercegovačkom nivou. Ipak, ciljevi Beograda, a u jednom periodu i Zagreba, vojnih, političkih i ekonomskih centara objektivno jačih od Sarajeva, bili su drugačiji. Etno-nacionalna politička podijeljenost u Bosni i Hercegovini, koja po sebi ne mora biti nešto negativno, iskorištena je za raslojavanje bosanskohercegovačkoga političkoga tkiva, koje je preraslo u otvorenu Agresiju Srbije i Genocid nad Bošnjacima. Stravične posljedice nisu ni izbliza sanirane. Ipak, Zajednička izjava dala je nadu da je stabiliziranje političkih prilika u Bosni moguće.

Rezultati su se dokazali odmah nakon općih izbora. Vlast nije formirana po vertikali, jer je u manjem bh. entitetu na vlasti ostao Dodik, dok je na državnom nivou SDA formirala vlast sa srpskim i hrvatskim partnerima iz narodnjačkog bloka, SDS-om, PDP-om i HDZ-om. Na nivou Federacije BiH vlast su formirali SDA i HDZ, ali i DF. (Na ovome mjestu važno je dodati fusnotu: SDA je uvođenjem DF-a u vlast pomogla Željki Komšiću da svoju partiju izvede iz socijalizma u socijaldemokratiju, te osnažila “četvrti stub” na kojem počiva Bosna, onaj nenacionalni, građanski.) Na državnom nivou Srbi su se ponašali krajnje konstruktivno i racionalno. Igor Crnadak kao ministar vanjskih poslova nije pravio probleme kakve smo očekivali, Dragan Mektić korektno je obavljao dužnost ministra sigurnosti, a Mirko Šarović  bio je odličan ministar trgovine.

Ali narodnjačka vizija, nažalost, nije mogla dati željene rezultate koji bi Bosni osigurali stabilnu budućnost. Gdje je zapelo? U većem bh. entitetu. Zašto? Zbog građanske politike DF-a, njegovog nepovjerenja u HDZ, zbog čega će i napustiti vlast i time otvoriti prostor za one koji će destabilizirati i entitete i državu – na mjesto DF-ovih ministara došli su “partneri” iz SBB-a koji su pomogli Draganu Čoviću da se SDA-u za principijelnu narodnjačku saradnju zahvali tako što će s Fahrudinom Radončićem i Miloradom Dodikom početi praviti nejasne političke sporazume, kojima je i počela kriza čiji vrhunac prolazimo upravo sada.... 

Korijeni političke krize, neovisno o destruktivnoj politici zapadnih predstavnika, upravo su u periodu 2015–2016. godine, kada Dragan Čović napušta principe iz Zajedničke izjave i odlučuje igrati neku drugu političku igru, čije posljedice trpimo danas. Hrvatski politički faktor (HDZ) de facto je onemogućio harmoniju između političkih predstavnika naroda. Svojim megalomanskim zahtjevima, Čović zatvara sva vrata SDA-u za racionalan pristup. Njegovo političko djelovanje bilo je praktično podizanje rejtinga Željki Komšiću: i 2018. i 2022. godine za Željku Komšića kao člana Predsjedništva mahom su glasali upravo oni Bošnjaci koji prije toga nisu glasali za njega, procjenjujući ranije da možda nije u redu koristiti ustavna ovlaštenja da se član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda bira bošnjačkim glasovima. Međutim, Čovićeva drskost i arogancija, posebice koaliranje s Dodikom, uzrokovala je nepovjerenje Bošnjaka prema HDZ-u. Tim više, jer je Čović pomogao Dodiku da ojača, a da potencijalno zdravije srpsko političko tijelo, koje mu je opozicija, oslabi do te mjere da teško može biti partner Bošnjacima i Hrvatima na nivou države, što se već potvrdilo na izborima 2018. godine.  

Ako, dakle, detaljnije analiziramo politička gibanja u posljednjih nešto manje od deset godina, sa žaljenjem možemo zaključiti da je “Zajednička inicijativa narodnjačkih partija” propala, te da je ona bila možda posljednji pokušaj da se Bosna uredi kao ne-građanska država kojom bi bila zadovoljna, ili u nešto gorem slučaju jednako zadovoljna i jednako nezadovoljna sva tri naroda/konstituenta u našoj državi. Dodamo li tome promjenu politike Zapada prema Bosni, ne preostaje nam ništa drugo do preuzeti na sebe ulogu branitelja zapadnih vrijednosti, od kojih jedna jeste uređenje države po građanskom modelu – jedan čovjek-jedan glas.

Da li je to nerealno? Jeste, nemamo niti ćemo imati podršku političkih predstavnika Srba i Hrvata. Imamo li drugog načina? Trenutno nemamo. Stoga je govor Željka Komšić u UN-u krucijalan i platforma na kojoj moramo ustrajavati, tim više jer za nju zasigurno imamo saveznike i na Istoku, u muslimanskom svijetu, i na Zapadu... Koji još nije umro. Pa, dok je živ, koristimo njegove mehanizme, njegove principe i branimo ih. Zajedno, i liberalni konzervativci personificirani u Bakiru Izetbegoviću i SDA i socijaldemokrate personificirane u Željku Komšiću i DF-u. Zajedno, kao što smo i u ratu bili zajedno.