Hladni rat općeprihvaćeni termin koji označava rivalstvo dvije svjetske sile SAD i SSSR koje je trajalo od kraja Drugog svjetskog rata do pada Berlinskog zida, odnosno Varšavskog pakta. Taj događaj je jasno označio kraj bipolarne podjele svijeta i jačanje Kine i drugih regionalnih sila. Zadnje desetljeće 20. stoljeća je bilo ispunjeno sukobima na Balkanu, Zaljevu, Kavkazu, Africi, a 21. stoljeće je suprotno očekivanjima počelo agresijom, sukobima, revolucijama i građanskim ratovima kojima se ne nazire kraj.

Nakon pad Svjetskog Saveza Rusija se ekonomski oporavljala i dva puta ratovala sa Čečenima, prvi put izgubila, drugi put pobijedila baš zbog presudne uloge Putina. Smjena lidera u Kremlju i dolazak na scenu Vladimira Putina na početku trećeg milenija iz današnje perspektive bila je historijska prekretnica, odnosno povratak u atmosferu Hladnog rata, a često se može čuti i „Treći svjetski rat“. Kako je Putin jačao i Rusija širila uticaj na različite načine na sve strane svijeta tako se povećavala globalna nestabilnost.

Da bi shvatili ovaj proces nužno se vratiti na vrhunac moći Sovjetskog saveza koji se očito kroz zaustavljanje Mađarske revolucije koja je trajala od 23.10 do 10.11.1956. godine, gušenju Praškog proljeća 1968. godine, invazije na Afganistan 1979. godine... Vrhunac snage komunističke ideologije je označila Brežnjevljeva doktrina, a njeno slabljenje i raspad Sovjetskog saveza Sinatrina doktrina.

Brežnjevljeva doktrina

Brežnjevljeva doktrina bila je sovjetska politička doktrina, koju je predstavio Leonid Brežnjev u govoru na Petome kongresu Poljske ujedinjene radničke partije, dana 13. 11. 1968. godine. Njen tekst je bio: 

„Kada snage koje su neprijatelji socijalizma pokušaju preokrenuti razvoj neke socijalističke države u pravcu kapitalizma, to nije samo problem te zemlje, već zajednički problem i briga svih socijalističkih zemalja.“

Da, dobro ste pročitali. Zvuči jako poznato. Samo izmijenite ključne riječi i vidjet ćete kako „vjetar promjena„ puše sa druge strane. Da ironija bude veća Brežnjev je bio Ukrajinac, a Moskva upravo njegovu doktrinu na krvav način primjenjuje godinama u Ukrajini.

Ono što se podrazumijevalo u ovoj doktrini jest kako rukovodstvo Sovjetskog Saveza zadržava za sebe pravo da definira „socijalizam” i „kapitalizam”. U praksi, to je značilo kako nijednoj državi nije dozvoljeno napustiti Varšavski pakt ili ugroziti monopol komunističke partije te zemlje na vlasti. Na isti način Putin određuje ko mora biti dio Ruskog sveta ili ko ne smije ući u NATO. Doktrina je poslužila za opravdanje invazije na Čehoslovačku koja je okončala Praško proljeće i sovjetsku invaziju na Afganistan. Tom je prilikom i uveden termin „ograničeni suverenitet“. Po istom receptu je djelovala velikosrpska ideologija tokom prošlog stoljeća, a zadnjih godina Beograd pokušava vratiti izgubljeno u Crnoj Gori i drugim susjednim državama.

Svako ima pravo na „My way”

Brežnjevljevu je zamijenila Sinatrina doktrina 1989. godine što je bio politički pokazatelj ekonomskog i društvenog propadanja i nazadovanja komunističkog poretka.

Sinatrina doktrina je naziv kojim se sovjetska vlada Mihaila Gorbačova koristila kako bi šaljivo opisala svoju politiku prema susjednim državama Varšavskog pakta prema kojoj je tvrdila kako je narodima Pakta dopustila slobodno odlučivanje o unutarnjim pitanjima. Ime aludira na Sinatrinu pjesmu „My way” (Moj put).

Brežnjevljeva doktrina pod kojom je vođen Sovjetski Savez od 1968. do 1988. godine, pri strogom nadziranju unutrašnjih poslova satelitskih republika naišla je na otpor krajem osamdesetih. Unutrašnji potresi u strukturi sovjetskoga sistema, sve veće ekonomske poteškoće, jačanje antikomunističkih pokreta i posljedice rata u Afganistanu, smanjili su stvaran utjecaj Sovjetskog Saveza na njegove susjede. Sinatrina doktrina predstavljena je u Moskvi kao davanje dozvole saveznicima na samostalno odlučivanju o svojoj budućnosti. Međutim, stvarnost je bila znatno drugačija jer je to bio pokazatelj retrospektivne politike. Komunističke države su već odavno imali dosta veliku slobodu odlučivanja. Mjesec dana prije Gerasimove izjave Poljska je osnovala prvu nekomunističku vladu, Mađarska je otvorila svoju granicu sa Austrijom u augustu, zanemarujući Željeznu zavjesu, što je otvorilo vrata hiljadama ljudi da prebjegnu na zapad. To je uznemirilo vladu Istočne Njemačke, ali mađarska vlada nije htjela spriječiti egzodus.

Ovi događaji su veoma uznemirili tvrdokorne komuniste u Istočnoj Njemačkoj poput Ericha Honeckera, vođe istočnonjemačke komunističke partije. On je osudio kraj tradicionalnog socijalizma u Sovjetskom bloku i molio Moskvu da obuzda Mađare. Honecker se suočio s rastućom krizom u svojoj zemlji, s masivnim antivladinim demonstracijama 

Izraz Sinatrina doktrina je skovao 25.10.1989. godine izaslanik ministarstva vanjskih poslova Sovjetskog Saveza Genadij Gerasimov. Pojavio se na gledanom američkom televizijskom programu „Dobro jutro, Ameriko“, objašnjavajući stav koji je dva dana prije iznio sovjetski ministar vanjskih poslova Eduard Ševardnadze. Rekao je kako sovjeti priznaju slobodu izbora svim zemljama, a to se posebno odnosi na države članice Varšavskoga pakta. Gerasimov je rekao novinaru „Mi sada imamo Frank Sinatrinu doktrinu. On je napisao pjesmu „I Did It My Way“ pa tako svaka zemlja sama odlučuje kojim će putem ići.” Na pitanje novinara znači li to kako Moskva prihvaća moguća odbacivanja komunističkoga režima u sovjetskom bloku odgovorio je: „Svakako ... političke strukture mora birati narod koji živi tamo.”

Proglašenje „Sinatrine doktrine” imalo je dramatične posljedice širom Sovjetskoga bloka. Istočnonjemačka vlada izgubila je očekivanu pomoć iz Moskve te je izostala intervencija, kako bi se odbranio komunistički režim. Kada je Istočna Njemačka kao odgovor na apel iz Moskve dobila Ševardnadzeov govor i Gerasimov opis nove politike, Honeckerova poruka navodno je bila: „Ne zamarajte nas s vašim problemima, riješite ih sami.” To je bio jasan znak kako istočnonjemački komunisti neće moći više računati na pomoć iz SSSR-a. Nekoliko sedmica kasnije zbačene su komunističke partije Istočne Njemačke, Čehoslovačke i Bugarske, označavajući simbolički kraj Hladnoga rata i podjele Evrope.

Denacionalizacija i nasilni povratak u "Ruski svet"

Putin je odavno poznat po kritikama raspada Sovjetskog saveza i priželjkivanja vraćanja poretka kakva je bio u Carskoj Rusiji. Iz takvih stavova nastala je ideologija Ruski svet, a da bi se Ukrajina vratila u ruske granice pokrenuta je "specijalnu vojnu operaciju" koja se ubrzo pretvorila u lošu vojnu improvizaciju. Odnosi između dva naroda su pukli kad su Ukrajinci krenuli u zaokruživanje svog identiteta, jezika, nacije i potiskivanje ruskog kulturnog uticaja. Isto se desilo između Srba i Crnogoraca, a znamo na Balkanu da pobjeđuje onaj ko ima jaču crkvu.

Priprema za otvorenu invaziju na Ukrajinu je bilo čerupanje Gruzije kroz otimanje dvije pokrajine (Abhazija i Sjeverna Osetija). Poslije toga je došao Krim pa najistočniji dio Ukrajine.

Rusija je već vojno poražena, a politički još nije pala. Kako će sad proces ubrzano ići suprotnim smjerom i koje doktrine ćemo slušati u medijima i vidjeti na terenu ostaje da osmisle kreativne diplomate. Zapadni saveznici sad imaju izuzetan izazov kako dati na doznanje Rusiji da je poražena, a da je ne ponize i tako odbace u zagrljaj Kini čime bi Peking ima ogroman prostor za širenje utjecaja i to bi možda bio kraj nadanjima Zapada da Kina neće ostvariti globalnu premoć.

Modifikovanu verziju Brežnjeve doktrine zapadne sile su na sličan način provodile i tokom Hladnog rata i poslije pada Varšavskog pakta igrajući se sa suverenitetom mnogih država. Nekad je motiv bio „širenje demokratije i zaštita ljudskih prava“, nekad borba protiv „terorizma“, nekad je to bila „borba protiv oružja za masovno uništenje“ ili ugrožavanje sigurnosti. Pored navedenog, na terenu su provođenje i suptilnije operacije kroz koje se generirao saradnički i podanički element u većini država u razvoju koji sa vremena na vrijeme postaje ili dominantan ili remetilački faktor. Takvom političkom inžinjeringu svjedočimo u Crnoj Gori od izbora 2020. godine, a u Federaciji BiH je na djelu Alijansa za promjene 2. nakon 22 godine.