Igra krvavog novca oko Bosne i Hercegovine

U ratu protiv Bosne i Hercegovine igrale su se beskrajne, uglavnom prljave diplomatske igre. Počesto su te igre bile začinjene i finansijskim motivima. Taj novac bi se mogao nazvati prljavim i krvavim.

Pokojni Dragoljub Žarković, osnivač i urednik lista Vreme, u jednom svom uvodniku napisao je šokantnu informaciju: David Owen, tadašnji mirovni posrednik za bivšu Jugoslaviju, dobio je ogroman novac za predgovor knjizi Mirjane Marković. Predgovor je bio na jednoj i po stranici, a plaćen je, prema toj kolumni lista Vreme, više od 400 hiljada tadašnjih njemačkih maraka. To je bio najveći honorar plaćen nekome u historiji ljudske pismenosti. Nažalost, ono što je godinama radio David Owen u Bosni i Hercegovini bilo je određeno upravo njegovim “diplomatskim konsaltingom” iliti biznisom s glavnim ratnim zločincem kojem će se suditi pred Međunarodnim sudom u Hagu.

Svoju karijeru mirovnog posrednika Owen je počeo pozivanjem svijeta na odlučnost, pokazivanje snage, prijetio srpskoj strani bombardiranjem, a onda se, pola godine nakon izbora za glavnog mirovnog pregovarača za bivšu Jugoslaviju, pretvorio u najgoreg protivnika Vlade u Sarajevu. Već u decembru 1992. godine opominjao je “bosansku stranu”: “Nemojte, nemojte, nemojte sanjariti da će doći Zapad pa riješiti ovaj problem. Nemojte snivati snove.”

Odjednom su za njega postojale sve tri jednako krive strane. Čak je i nakon otkrića stravičnih krajiških logora, u kojima su mučeni i ubijani Bošnjaci i Hrvati, tvrdio da su uslovi u tim logorima dobri. Niko od novinara ga nije tada upitao šta će uopće civili u logorima. Jednom prilikom je krajem jula 1993. godine poručio predsjedniku Aliji Izetbegoviću: “Ne budeš li pregovarao, uslijedit će smrt, razaranje i patnja takvih razmjera, da ja strepim za sigurnost tvoje zemlje.” The Guardian je zapisao da je to prvi put u povijesti da je jedan mirovni pregovarač pozvao zemlju na predaju.

Znajući sve te Owenove ispade, sasvim je bilo logično ono plaćanje više od 400 hiljada njemačkih maraka za nekoliko njegovih rečenica u nekoj knjizi. Ako je to bila jedina transakcija.

Milošević je bio neka vrsta odškrinute kase za diplomate i mirovne pregovarače koji su trebali da potvrde njegovu politiku zločina i etničkog čišćenja po Bosni i Hercegovini.

Douglas Hurd bio je ministar vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva, i to u najtragičnije vrijeme Bosne i Hercegovine i njenog naroda, od početka Agresije pa sve do jula 1995. godine, kada je iznenada napustio Vladu Johna Majora.

Njegovo otvoreno neprijateljstvo prema napadnutoj Bosni i Hercegovini najbolje je objasnio Paddy Ashdown, tada vođa Liberalnih demokrata, a kasnije najuspješniji visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini: “Nikada ne bih mogao ni pomisliti da ću čuti kako se jedan britanski ministar vanjskih poslova služi humanitarnom pomoći kao ucjenom da natjera žrtve agresije na kapitulaciju.”

Kad je jedini put, u ljeto 1992. godine, došao u opkoljeno Sarajevo, nije želio u planiranu posjetu bolnici, nego je, nakon kratkog sastanka s predsjednikom Izetbegovićem, brzo otišao u posjetu komandi UN-a, a onda odmah na aerodrom, pa kući.

Brendan Simms opisao je tadašnju britansku politiku kroz tri ključna lika Douglasa Hurda, ministra odbrane Malcolma Rifkinda i političku direktoricu u Ministarstvu vanjskih poslova Pauline Neville-Jones: “Oni su se ne samo suprotstavili intervenciji, koja bi zaustavila pokolj, nego je zapravo njihova politika osigurala da niko drugi ne intervenira.”

Tadeuzs Mazowiecki je to ovako opisao: “Kad god je postojala vjerovatnoća da će se poduzeti efektivna akcija, Hurd je intervenirao da je spriječi.”

Hurd je zatvorio granice za bosanske izbjeglice, tvrdeći da “civili trebaju da utječu na zaraćene strane da postignu mir”.

Usred rata u Bosni i Hercegovini Douglas Hurd je 1995. godine svojevoljno napustio mjesto ministra vanjskih poslova. Jedan od slavnih novinara Ed Vulliamy zabilježio je: “Ubrzo je banka NatWest i njemu i Pauline Newille-Jones ponudila dobro plaćen posao. Jedan od njihovih prvih zadataka za tu banku 1996. godine bila je posjeta predsjedniku Slobodanu Miloševiću, kojim će, kako se to obično kaže, uz ‘diskretan doručak’, osigurati ugovor za NatWest o djelimičnoj privatizaciji srbijanskog telekom-operatera. Hurd je nastavio igrati ulogu sive eminencije diplomatskog i korporativnog konsaltinga, dok je Neville-Jones stekla aristokratsku titulu i pridružila se vanjskopolitičkom vodstvu britanske Konzervativne stranke. A njihov poznanik i poslovni kolega Milošević će uskoro biti optužen za genocid”, zabilježio je Ed Vulliamy u svojoj knjizi Rat je mrtav, živio rat.

Činjenica je da je Hurd napustio mjesto ministra, dvije godine prije kraja mandata, govori kako je ranije računao na novu, ovaj put poslovnu poziciju pregovaranja s Miloševićem.

Simms piše da je “Hurd te 1996. u funkciji zamjenika predsjednika bankarske organizacije posjetio Beograd radi sklapanja vrlo unosnog ugovora o savjetovanju kod privatizacije javnih službi Srbije”.

Činjenica je da je ovim poslovnim potezima Hurd pokazao čemu je to vodio njegov dugogodišnji posvećen odnos za ratne ciljeve Slobodana Miloševića. “Milošević je jednostrano prodavao državnu imovinu da bi se održao na vlasti, a na kraju se odlučio za jedan italijanski konzorcij koji je nudio plaćanje unaprijed i u gotovini”, piše Simms.

Radio Bosne i Hercegovine javio je usred rata da je ponuđena cijena Telekoma Srbije tada iznosila 1,5 milijardi dolara, a da se Milošević premišlja. Upućeni kažu da taj operater ne bi ni danas vrijedio mnogo više.

Milošević je uhapšen 1. aprila 2001. godine i izručen Međunarodnom sudu u Hagu, a već je novinarima Sunday Telegrapha 1. jula iste godine rekao: “Imenovat ću britanske prvake koji su me pomagali.”

Čuveni britanski publicista Brendan Simms citirao je u jednoj rečenici djelovanje Douglasa Hurda: “Bosna će biti uklesana na Hurdovoj nadgrobnoj ploči.”

Činjenica je da je i tada kao i danas u igri privatni finansijski interes.

Novinar Slobodan Vasković tvrdio je svojevremeno da izrazito srdačne veze visokog predstavnika Miroslava Lajčaka s Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem imaju i svoju finansijsku pozadinu. U jednom tekstu iz marta 2017. godine Vasković je optužio Lajčaka da je u Vladičanskoj vili u Dubrovniku primio torbu s velikom sumom novca.

Profesor Ivo Komšić iznio je sumnje da je Lajčakov opoziv s mjesta visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini uslijedio u kontekstu nabavke nekih skupih strojeva za poljoprivredu i šumarstvo za Republiku srpsku. “Premijer je bio Milorad Dodik, a nabavku je dobila neka slovačka firma. Pitanje je da li je i zašto Lajčak nagrađen i ko je to uradio: njegova vlada ili premijer Rs-a.”

Ove optužbe o navodnoj nabavci traktora negirane su od slovačkih diplomata u Bosni i Hercegovini, ali demantija Vaskovićevih tvrdnji nije bilo. Ponovni dolazak pregovarača Lajčaka u Bosnu i Hercegovinu i njegovo izdvajanje u društvu s Dodikom i Čovićem, bez prisustva bilo kojeg bošnjačkog ili probosanskog političara, samo je vratilo iste stare sumnje.

Milorad Dodik sebi je odredio predsjednički budžet u Rs-u na više od 56 miliona maraka. Već to je činjenica koje se trebalo plašiti. Ali, njemu u susret ide “trojka” koja mu odobrava povećanje procenta PDV-a za Republiku srpsku u iznosu od 60 do čak 100 miliona. Vjerovatno tako čuvaju Dodikov budžet kojim može platiti svoje lobiste po SAD-u, što već radi godinama.

Pored svih vrhunskih savjetnika i oficira za vezu Glavne uprave za susjedsku politiku i pregovore o proširenju pri EU (NEAR) mi dobijemo Mađara Olivéra Várhelyija. Ispostavilo se da je Várhelyi sklapao poslove s Dodikom i u isto vrijeme mu obećavao pare od Evropske unije, dakle novac evropskih poreskih obveznika.

“Dokument koji je procurio pokazuje da je Várhelyi ranije sklapao vrlo upitne poslove s Dodikom i da je Dodiku obećao novac iz EU. Znači, Dodik pokušava da destabilizira Bosnu i Hercegovinu, a odgovorni komesar mu obećava novac za to? Ovo nije način kako mi radimo u EU i Várhelyi ovdje ne zastupa stav Evropske komisije”, rekao je Erik Marquardt, član Zelenih u Evropskom parlamentu.

Ove optužujuće činjenice o evropskim misionarima objave se u ovdašnjim medijima, a već nakon pola godine isti medijatori opet se vrate na Balkan kao da ništa nije bilo. Várhelyi, Lajčak, Angelina Eichhorst... i niz evropskih misionara i pregovarača za Balkan koji su optuživani u medijima i u javnosti stavljani pod sumnju vraćali su se ovamo bez osvrtanja na ono što je rečeno o njima. Sjetimo se da su Federica Mogherini i Johannes Hann, kao pregovarači za Balkan, tražili razmjenu teritorija između Srbije i Kosova. Desetine je takvih pregovarača koji ovdje donose potpuno neevropske manire, daleko od međunarodnog prava i od međunarodnih standarda diplomatskog ponašanja.

S evropskim emisarima i njihovim političkim stavovima suprotnim temeljnim obrisima politike Bruxellesa može se danas posumnjati da je opet u igri novac.

Bio je krvav u toku rata, a sada se, očito, novac “pere” za novu krv.