Pročitah nedavno ovo: “SDA-ovska mržnja prema Tuzli se može skoro svaki tjedan pročitati u časopisu Stav, u kojem redovitu kolumnu pod nazivom Krivo srastanje ima stanoviti Sadik Ibrahimović, koji svako malo ne propušta priliku pljunuti po Tuzli kao o gradu duhovne pustoši. U jednoj se kolumni čak zapitao, prisjećajući se jednog događaja iz rata, ima li neke razlike između ‘četnika s Majevice’ i Tuzlaka  koji konzumiraju alkohol i psuju. Pa ako netko ne vidi razliku između počinitelja genocida i branitelja grada u kojem vlast nije dopuštala progon ljudi po nacionalnoj osnovi, onda mu je ne možete ni nacrtati.”

Citirani fragment dio je apologetskog teksta pod naslovom “Hommage gradu soli: Kako je Tuzla ostala bastion (socijal) demokratije i tiha patnja SDA”, a koji potpisuje stanoviti Gordan Duhaček, novinar, LGBT aktivist i autor knjige pod naslovom Destruktivna kritika i druge pederske priče, knjige koja je, kako pročitah u bilješci nakladnika, “pisana u ispovjednom tonu, a najvećim dijelom tematizira odrastanje mladog pedera na relaciji Bosna-Beč, u post ratnom vremenu. Autor pozicioniranjem radnje i glavnog lika u dva grada u kojima svoj pederski identitet može živjeti na dijametralno suprotne načine – posve skriveno u Bosni i posve otvoreno u Beču – stvara zanimljive relacije čitateljskog i spisateljskog iskustva.“

Eto, tako i toliko o stanovitom Duhačeku. Međutim, kako je u prvom citiranom fragmentu iznio o meni najmanje dvije pokrupne insinuacije – želim vjerovati uslijed površne percepcije i istih takvih intelektualnih dosega – nalazim za shodno pojasniti, i njemu i drugima, o čemu je, zapravo, ovdje riječ.

Prvo:  Samo kompletna budala može okvalificirati moje tekstove kao politički klijentelizam.

Drugo:  Svima onima, a takvih sigurno ima, koji se već češkaju po bradi, sugeriram da pročitaju moj kratki roman Mučilište. Sve će im biti jasno. Ili se barem nadam da hoće, s duhačekovcima se nikad ne zna.

Treće: Sad već crtam. Dovikujem, zapravo. Halo, London, čujemo li se?! Čujemo!? Odlično. Dakle, da jesam nečiji politički poltron, a indirektno rekoh da nisam, vjerovatno ne bih bio na berzi rada, birou, a jesam, godinama. Ok?

Četvrto: “Blagodati berze (ne)rada velikodušno su mi isposlovali lažni tuzlanski antifašisti, još lažniji socijaldemokrati i konceptualni progonitelji prijeko nam potrebne domicilne pameti. Da, oni, vlastodršci. I još jednom: da, oni, vlastodršci, oni koji iz sve snage patološki preziru Tuzlu i sve tuzlansko. Primjera za ovu tvrdnju je bezbroj, nažalost. Dakako, dobro to zna mlađahni, pardon, ocvali LGBT aktivist, no, ipak, za pretpostaviti je iz koristoljubivih pobuda, nekritički iznosi, o meni, je li, najmanje, već rekoh, dvije opasno maliciozne infantilije, tačnije, svinjarije. No, nisam iznenađen. Iz iste kuhinje, koncem 2021. godine, odaslana je splačina o mojoj smrti. Iblisovi vojnici duboko su uznemirili moju djecu, brata, sestru, prijatelje. Eto, tek da se zna. Idemo dalje!

Peto: Da, bio sam pripadnik Armije RBiH. Prvoborac. Branio sam dom, porodicu, grad, državu. Tako se to radi.

Šesto: Da, jako mi je smetalo primitivno ponašanje pojedinih saboraca, naročito njihovo kontinuirano opijanje i blasfemične psovke. Trebam li još nešto reći?

Sedmo: Tuzla je moj rodni grad i ne mogu pljuvati po njemu niti to činim. Mogu biti kritičan. I jesam. S punim pravom. Iz već rečenog nije teško zaključiti na čemu temeljim to pravo. Ne znam da li će to LGBT aktivist shvatiti, a i ne mora. Kao što ne shvata ili, prije će biti, ne želi shvatiti da su moji tekstovi – kritički, analitički, opservatorski, sasvim svejedno – prvenstveno slovo o instituciji koja postoji zbog mene, a ne slovo o osobi koja tu instituciju reprezentira, instituciju gradonačelnika, recimo. Jasno?

Osmo: Šta ono bi? Nešto, ko biva... Aha, imputira mi se da ne vidim razliku između genocidaša i branitelja. Odgovor na imbecilno tumačenje mog teksta u najkraćem sam već dao, ali, ipak... Čekaj, čekaj... Genocidaš sigurno nisam bio... Branitelj jesam, pouzdano znam da jesam... Pa šta onda ne vidim? Ili, šta bih to trebao vidjeti? Uf, pojma nemam! Ili, ili... Pa, da, to, bit će da je to... Nisam od te fele, pa uhavizah tek kad mi škljocave sinapse prebaciše ključ. Da, da, to je... Pederska posla, eto šta je... Pa gdje ćeš na mene, Bog ti pamet dao!?