Lijepo je ostaviti lijep trag. Evo i dokaza. Slučajno sam naišao na ovaj trag... Hm... Neće biti tako. Slučajnosti nema, naročito ne u ovom slučaju (kakva igra riječi, ali, šta mogu, tako ispada). Nejse. Dakle, godina dešavanja je 2019. Mjesto dešavanja, Subotica, Velika većnica Gradske kuće. O svemu ostalom, a svega ostalog mnogo nema, nešto kasnije.
Novinarka: “U okviru edukativnog dela manifestacije ‘Dani Nikole Tesle’ u Velikoj većnici Gradske kuće održana je tribina na temu ‘Geometrija kruga Nikole Tesle (devet brojeva) je ključ za razumevanje Svete geometrije zlatnog preseka egipatskih crteža i civilizacija’, koju je prisutnima predstavila arhitekt D.Š.M. Nikola Tesla je rekao da onaj ko poznaje tajnu brojeva 3, 6 i 9, taj će naći ključ univerzuma.
Putem spoznaje o beskonačnom prostranstvu koje nas okružuje pre devet godina krenula je arhitekta D.Š.M. analizirajući drevne egipatske crteže i civilizaciju. Nije ni slutila da će doći do kruga s devet brojeva čuvenog naučnika Tesle, o kojem se vrlo malo zna u Srbiji, a koji sadrži matematičke konstante brojeve Pi, Fi i logaritam E, kao i piramide na platou u Gizi u Egiptu. Njen naučnoistraživački rad, koji je nedavno zaštićen u Zavodu za intelektualnu svojinu, govori o proporciji sklada koji imamo u prirodi, odnosno proporciji ‘zlatnog preseka’.”
D.Š.M., “posjednica ključa univerzuma”: “Suština je u tome da su i jedni i drugi hteli da nam putem geometrije, kao univerzalnog jezika, saopšte preko nekih geometrijskih mustri... saopšte neke apsolutne istine i da mi posle te mustre, koje ustvari postoje u prirodi, samo ih treba otkrivati, možemo kasnije koristiti prilikom najrazličitijih procesa otkrivanja.”
Novinarka: “Otkrića do kojih je došla naša sugrađanka povezuju tri oblasti – arhitekturu, matematiku i ideje Nikole Tesle te ovaj rad ima višestruki značaj, jer nam upravo nudi ključ za razumevanje nečeg što nam je do sada bilo nedokučivo.”
Izvjesna B.V.: “Mislim da je D. uspela da poveže dve civilizacije, našu s onom egipatskom koja je stara preko 4.500 godina, tako da, ovaj, nam da univerzalne ključeve da prepoznamo pojave i nešto što do sada nismo mogli da dokučimo. Tako da zaista mislim da je naučni domet ovog rada izuzetno visok i verujem da će prevazići granice ne samo lokalnog, nego i svetskog karaktera.”
D. poznajem dugo i dobro. Tuzlanka je. Odrasli smo skupa. Bila je, a evidentno i ostala, jako darovita. Sjećam se, još dok smo djeca bili, pričali smo o zlatnom presjeku. Ustvari, pričao sam ja, kako i koliko sam znao i umio, naravno. Pažljivo me je slušala, zaintrigirana. Ništa o tome nije znala. Ako se ne varam, a mislim da ne, pričao sam o Leonardo da Vincijevom crtežu (zapravo, tako kažu, crtež je prvi uradio rimski arhitekt Marcus Vitruvius, a da Vinciju je, mnogo stoljeća kasnije, poslužio kao “inspiracija”) dva muškarca u kružnici, u dva položaja, čija se tijela preklapaju, a nalaze se, mislim tijela, u kvadratu koji je, je li, opisan kružnicom. Dakle, prema ovom crtežu, pričao sam joj tad, visina čovjeka jednaka je širini raširenih ruku, a postavljanjem ruku i nogu u dijagonalu čovjek postaje centar kružnice. I zaključio da je to zlatni presjek. Hrabro i odlučno, u mojoj šesnaestoj godini, a možda sam i nešto mlađi bio. O Tesli nismo pričali. Srećom. Ni o Euklidu, još većom srećom. Po mene, bio sam eklektik.
D. naučnoistraživački rad nisam čitao, nisam imao priliku.
Dugo se nismo čuli i vidjeli, nikakav kontakt nemamo, mada u sukobu nismo, naprosto, životne nam se putanje ne susreću. Neka, sve je to dobro i na svom mjestu.
Helem, moje iskrene čestitke.
Tuzlanki od Tuzlaka.
Uz nadu da D., a kako je to novinarka insinuirala, nije umislila da zaista posjeduje ključ univerzuma.
E, to već ne bi valjalo.
Ni po pare.
