Sehursko je vrijeme, dvadeset i osmi dan mubarek ramazana. Legoh kad obavih sve što se obaviti treba.

I umah, čini mi se, usnih sestru moju rahmetli, u avliji naše porodične kuće, u noći, ili istoj ovakvoj zori sehurskoj, ne znam, prepunoj svjetla nekog, onostranog, haman, i zvijezda rasutih posvuda po tamnoplavom nebosklonu, golemih, blistavih.

Veli mi, sestra mi veli, da on, taj neko, a ko taj neko ne upitah jer potrebe nije ni bilo, nikakva zla činio nije i ni za šta kriv nije, pa reče ime njegovo, a ja, bezbeli, znadoh ko je, pa joj odgovorih da je tako, da zaista, koliko znam a znam, zlo činio nije, no čudno mi bi što li mi govori o tome, jer dobro znam da ona zna da je tako kako oboje rekosmo, ali ne rekoh ništa, sve nešto dumam, mudra Dada moja ne govori ni o čemu bez razloga, pa ni o njemu.

Istog trena, čuh, kvrcnu nešto. Pogledah, oniži zid avlijski, potporni, izgrađen birvaktile od porozne troske, naherio se, pucketa, hoće da se sruši. Priđoh zidu i stadoh pred nj. Poče se rušiti, obrušavati na mene, ali polahko, nekako obzirno, samo što progovorio nije, upozorio me, on, zid, da se maknem, da me ne želi povrijediti. Ja, opet, kao da sam hiljadama puta to radio, napravih upor, nogama, je li, dočekah zid koji se ruši rukama, vratih ga nazad u ležište, pa pogledom potražih ima li gdje direk kakav, cijev željezna, fosna, bilo šta, upor da napravim i zid fiksiram. Ništa ne nađoh.

Malo potom, priđe mi čovjek nepoznat, povisok, vidim čehra mu lijepa, nasmija se i reče da ću zid najlakše i najbrže pjesmom popraviti. Pitam kako to, a on mi veli, pa, eto, baš tako kako sam ti rekao – pjesmu napiši i problem sa zidom si riješio. Velim mu da pjesmu, doduše poslabu jer dara za stihoklepstvo nikad nisam imao, mogu i znam napisati, ali da mi, eto, nije jasno kako se to zid napisanom pjesmom može popraviti, a on mi reče – eh, dobro si, i ne može, valja ti na taj tekst i melodiju napraviti, na gitari je odsvirati i, bezbeli, otpjevati, pa se zagleda u mene, pažljivo, upitno, kao da provjerava mogu li ja to.

Ne rekoh ništa. Krenuh. Gitaru da kupim. Horvam po džepovima, koliko para imam provjeravam. Dobro je, ima za dvije nove gitare. Noć je. Sve je svijetlo. Zvijezde blješte, milijarde njih. Prolazim pored Enesove kuće, komšijske. Gledam, pored kuće mu izgrađena još jedna manja, kuća, potleušica, nov crijep na njoj, crven, blista od svjetlosti, vidim, u avliji puno ljudi, majstorima pomažu, a majstori fasadu nabacuju, nabacuju i mene pozdravljaju. Otpozdravljam. Enes me upita kamo sam pošao, a kad mu rekoh za gitaru, pjesmu i zid te da mi je rečeno da ću zid pjesmom popraviti, on se u čudu osmjehnu, poželi mi sreću i vrati se poslu.

Nađoh se na Slanoj banji. Još sam u Tuzli, pomislih u snu. Tu su neke piljare, kojih inače nema, pekare kojih također nema, i neki likovi koji prodaju gitare, onako, usput, dok šetaju. Svi me ljubazno pozdravljaju, mada nikog od njih ne poznajem. Nude me pecivima, sokovima, voćem. Uljudno odbijam. Helem, odgovarajuću gitaru nisam našao. Nije ih ni bilo. Ono što mi se u polumraku činilo da su gitare, ustvari su bile ukulele, havajske gitare, lutnje i još neki žičani instrumenti čija imena ne znam.

Pođoh nazad, ljut na sebe što sam poslušao onog neznanog mi čovjeka. Kako se, zaboga, sviranjem i pjevanjem zid može popraviti, pomislih. Kakve su to gluposti?! Čovjek se naprosto zezao sa mnom, a ja se primio k’o zadnji... Hm... Svašta...

Ugledao sam ga, čovjeka s početka priče, na pločniku kod Muzičke škole. Da, njega, onog koji, kako sestra reče a ja potvrdih, nikakva zla nije činio i ni za šta kriv nije, a njegovo ime ne mogu i neću navesti (ne, ne, dragi moji lažni antifašisti, nije Muhamedaga Hadžiefendić, nap. a.).

Išao mi je ususret. Impresivna pojava. Dostojanstveni bogougodnik, dinska gromada, nurli lica, neupadljivog ali, jasno se vidjelo, otmjenog, profinjenog držanja. Gospodin.

Blago me je pogledao i osmjehnuo se.

Uzvratio sam na isti način.

Mimoišli smo se bez riječi.

To je sve.

Probudio sam se u pola devet, ozaren.

I, evo, ostavio ovaj zapis.