Drag mi je stari, dobri William Trevor, irski pripovjedač, meštar kratke forme, čije fluidne memoarsko-refleksivne proze, prepune ostvarenih lirskih pasaža, žudno i žedno iščitavam tokom očuđujuće iluminirajućih ramazanskih dana, a trenutno, dok rukom ispisujem ove redove, na stolu je rasklopljena njegova, Trevorova, novela “Poslije kiše”. Sjajan tekst.

Jednom je, u nekom intervjuu, rekao: “Neki pišu da bi promijenili svijet ili nametnuli neki stav. Ja... ja ne znam zašto pišem. Kad bih znao odgovor, ne bih pisao. Prosto želim ispričati priču. To je veoma kompliciran posao.”

Tako je, dobri Trevore, čin pisanja zaista je veoma kompliciran posao, a priča koja slijedi, moja, po širini i dubini nepretenciozna, stilski krajnje simplificirana, stajala me je nemalog napora, za razliku od onih, a ima i takvih, pisaca, je li, koji se, koliko čujem, odmaraju dok tokom čina pisanja, čime, ustvari, u napadu (ili stalnom stanju, ko bi to znao) infantilne površnosti, eto, bezmalo ponosno obznanjuju kako o književnosti ili, određenije, mukotrpnom procesu izrastanja književnog teksta malo znaju, zapravo ništa.

Evo priče:

U Gradskoj ulici, u Tuzli, u najužoj gradskoj jezgri, u stotinjak metara dugoj ulici koja komunikacijski povezuje bučnu raskrsnicu Skver i prostrani Trg slobode, u jednom od pogledu skrivenih zakutaka te, kako vele, najstarije tuzlanske ulice, živi Branko – starac, beskućnik, trevorovski lik, moglo bi se reći.

Da, Branko, prezime mu ne znam, beskućnik, kako rekoh, iznenađujuće vitalni osamdesetogodišnjak, možda i nešto stariji, bez penzije, porodice, kuće i kućišta, cijelog svog života obitava u Gradskoj ulici, u kojoj je, ako je saznanje koje imam tačno, i rođen.

Kroz sve protekle decenije o njemu su, pouzdano to znam, brinuli i brinu stari Tuzlaci iz ove ulice, a što je opet, u svojoj pojavnoj zaokruženosti, dokaz, neupitan dokaz da su horizontalni međuljudski odnosi, dakle, oni tihi, nenametljivi i nevidljivi, zapravo, najvažniji odnosi u ovom uglavnom tegobnom i, svi to znamo, kratkotrajnom ljudskom bivstvovanju.

Kako mu pomažu stari Tuzlaci iz Gradske ulice? Jednostavno, ljudski, vođeni prirođenim im altruističnim refleksom. Tako se to radi. Nađu za Branka neki sobičak, kiriju plate godinu unaprijed, kupe mu ogrjev, donose hranu, rabljenu odjeću, obuću... On je zadovoljan, valjda, a oni, omatorjeli Tuzlaci iz Gradske ulice, uradivši svoj dobrohotni posao, ne nalaze u tome, poznato mi je i to, ništa osobito važno, jer, rekoh već, vođeni su prirođenim im altruističnim refleksom. Moglo bi se reći – mala historija tihe i nevidljive ljudskosti koja, osim u ovom tekstu i, dakako, onostranim defterima, teško da će nekom drugom ljudskom rukom ikada biti zabilježena i memorirana.

O Branku malo znam. Nikad nismo razgovarali, nije bilo zgodne prilike, a izgovorene mu riječi, škrte i starački prozukle, jedva da sam nekoliko puta čuo, onako, usput, u prolazu.

Viđam ga srazmjerno često. Uvijek je sam. Ulicama hoda skoro pa mladalački žustro i nekako nehajno, kao što se, valjda, i hoda ulicama kojima je za svog dugog života hiljadama puta prolazio.

Nema prijatelje. Nema neprijatelje. Nije poročan. Ne pije, ne puši, ne kocka. Hoda s rukama na leđima, pogrbljen, oborenog pogleda, zarastao u dugu, sijedu bradu, fiksiranog, uvijek istog izraza lica, lica na kojem se, ipak, za one koji to znaju i umiju, i pod uvjetom da im je uopće do toga, može iščitati ovo – izmirenost. Da, da, izmirenost.

Zimi sjedi u tržnom centru “Pasaž”, u ćošku, sam, uvijek sam, pije čaj, čita novine ili rješava ukrštenice, grije se naslonjen stolicom na radijator, a ljeti luta, besciljno (ili se varam?), najčešće ne odveć prometnim ulicama i sokacima kroz koje korača žustro, oborenog pogleda, kao da zazire, sklanja se od nečeg, od nekog, od sebe, možda, ne znam...

Ponekad ga posmatram, pažljivo, i, ne bez razloga, odnosno ne bez stanovite perceptivne asocijativnosti, vazda mi, dok ga gledam, naumpadne fragment iz priče “Ćebe” Charlesa Bukowskog, a ide ovako: “Kad sam napolju među ljudima nije mi baš prijatno. Oni se oduševljavaju i razgovaraju o stvarima koje meni ne znače ništa, a ipak se osjećam najsnažnije kad sam među njima. Javlja se i misao – Ako oni mogu da postoje samo na tim fragmentima stvari, onda i ja mogu da postojim. Ali čudne se stvari dešavaju kad sam usamljen, sam sa sobom. Tad se sva poređenja gube u suočenju sa zidovima, disanjem, usudom, onim što me na kraju čeka. Očigledno je da sam veoma slab čovjek. Pokušavao sam da se okrenem literaturi, filozofima, pjesnicima, ali po meni su svi oni na neki način promašili stvar. Svi oni govore o nečemu sasvim desetom i zato sam odavno prestao čitati. Našao sam neki oslonac u hedonizmu i u tom smislu postao sličan bilo kojem čovjeku u okolici, gradu, državi. Jedina je razlika u tome što nisam mario za uspjeh. Nisam želio porodicu, dom, pristojan posao. I eto gdje sam sam se našao. Nisam postao intelektualac, umjetnik niti imam spasonosne korijene običnog čovjeka. Visim negdje između i mislim – da, to je početak bezumlja.”

Odnosi li se ovo na Branka? Hm... Sličnosti postoje, neke su više no evidentne, međutim... Da, da, taj pogled ispunjen postojanom izmirenošću... Koliko ljudi ima takav pogled? Malo, koliko sam u ovih mojih šest decenija bitisanja uspio pohvatati i u sjećanje pohraniti.

Stoga, s Brankom i njemu sličnima treba biti jako oprezan. Jer čovjek koji emanira izmirenošću, nužno je, uvjeren sam, izmiren i sa zemljom i s nebesima. Branko je hodajuća tajna, to je jasno, barem meni.

I šta sad?

Pa, evo šta – respekt, veliki respekt.