Dragi su mi susreti s Osmanom, komšijom, penzioniranim profesorom, na klupi, pored mahalske džamije, za lijepog vremena, dakako, ti dragocjeni susreti prepuni blagoslovljene šutnje, ugodne, okrepljujuće, a katkad, kao tog mirnog nedjeljnog popodneva, otvorimo se, naglo, nenadano, kao naizgled presahli izvor žive vode, pa mic po mic, riječ po riječ, tiho razgovaramo, o svemu, spontano, neusiljeno.

– Sviraš li – reče.

– Gitaru?

– Da.

– Ne, odavno.

– Zašto?

– Ne znam. Naprasno sam prestao, pojma nemam zbog čega.

Hm... Pa, dobro, to je tako... Mijenjamo se, strukturalno, svakih sedamnaest godina... A, ovaj, reci mi, šta je za tebe muzika?

– Tajna.

– Baš tajna?

– Da. U osnovi, muzika se fundira na osam tonova, tačnije sedam, osmi, najviši, tonski najviši, isti je kao i prvi, oktava se ti tonovi zovu. S tim tonovima dolazimo na ovaj svijet, oni nas u znatnoj mjeri determiniraju – naše prirode, ponašanja, odnos prema drugima... Ništa kao muzika, taj univerzalni jezik, kako kažu, a dobro kažu, ne može tako snažno aktivirati najrazličitija stanja i osjećanja u nama – od onih najuzvišenijih, do onih najprizemnijih, najmračnijih... Koja to knjiga može aktivirati tako zapanjujuće oprečne osjećaje u ljudskoj psihi? Pa, nema takve knjige!

– Da, znam, govoriš o svjetovnoj harmoniji, harmoniji koju samo rijetki mogu razumjeti.

– Upravo tako.

– A da li je riječ o harmoniji, o skladu, ako, kako kažeš, a znam to i ja, producira u ljudskim glava najrazličitija stanja i osjećanja?

– Zezaš me?

– Ma ne, pitam, ne razumijem se u muziku, a ti, eto...

– Sad si mi još nejasniji... Najprije ustvrdiš, potpuno ispravno, da je riječ o dunjalučkoj harmoniji, a potom se zapitaš, odnosno pitaš, da li je baš tako... Je li sve uredu? Muči li te nešto?

– Dobro sam, dobro... Nastavi!

– Vidi, u džez muzici... Ne, to nije dobar primjer... Ti znaš da sam neko vrijeme živio u Iranu?

– Da, znam.

– Slušao sam iransku tradicionalnu muziku, istraživao melodijske strukture... Također je harmonična, skladna, fundirana na sedam tonova, ali, a to sam čuo i osjetio u muzici onih koje baš briga za lovu, za popularnost, od onih koji sviraju zato što im se svira, kad neko od instrumentalista uđe u solo dionicu, u improvizaciju, takav, naravno ne uvijek, izlazi iz harmonije, iz sedam tonova, i sve to skupa, što je i razumljivo, odjednom i ne zvuči baš prijatno... Šta se tu, zapravo, dešava? Instrumentalist nastoji, najčešće nesvjesno, povezati se s onostranim, ruhanijetskim... Ostavlja, dakle, iza sebe tih sedam dunjalučkih tonova, pa ako uspije, a bio sam svjedokom kad je takvo šta nekom od svirača uspijevalo, ono što ostavlja iza sebe zaista ne liči ni na šta, a ako, pak, ne uspije, eto ga ponovo u sedmotonskoj harmoniji, a eto i ozarenja onih koji ga slušaju, onih dotad zbunjenih i namrgođenih... Aplauz i tako to...

– Želiš reći da su u svijetu onostranog ti, kao kažeš, ostavljeni tonovi beznačajni?

– Ne znam, ne usuđujem se bilo šta ustvrđivati, jer ovo što sam ti rekao, uz bojazan da može zazvučati sumanuto, tek je kapljica iz mora tajnovitosti... Okeana, zapravo. Zašto se osvrćeš?

– Možda nas neko sluša.

– Ma neka sluša, od volje mu, a neka čuje i to da ću ovaj razgovor zapisati i objaviti.

– Ozbiljno!?

– Najozbiljnije.

– I Osman u novinama!?

– Šta ti fali?

– Ništa, baš ništa.

– Pa, eto...