Želimo li pojednostaviti priču, a ponekad je to neophodno, onda bismo morali reći da je ova godina započela kako ne treba. Ponovo je, vrlo smišljeno i koordinirano, u prvi plan stavljena tema – nasilna i formalna secesija dijela Bosne i Hercegovine koji se zove entitet Republika srpska.
I sve se odvija po već ustaljenoj matrici: Visoki predstavnik Christian Schmidt najavi donošenje ili nametanje nekog zakona na nivou države (zakona o imovini, izbornog zakona i sl.), nakon čega političari iz Rs-a postave ultimatum, bolje rečeno zaprijete proglašenjem nezavisnosti, odnosno secesijom, a onda zapadne diplomate, predvođene američkim zvaničnicima, “čvrsto i odlučno” stanu iza Bosne i Hercegovine i pošalju poruku kako secesija nije moguća jer nije predviđena Dejtonskim ustavom. Bosanskohercegovačka se javnost onda uhvati za te izjave i “garancije”, a oni koji bi barem trebali težiti da budu državnici počnu apelirati da državu zaštite oni kojima je do nje stalo kao do lanjskog snijega.
GDJE STE SADA, “PRIJATELJI”...
I zapravo se na taj način cjelokupna energija prenese na jalov teren, na kojem se, osim galame, ne dešava ništa. Ne zato što secesionisti to ne žele nego zato što znaju da taj štap ima dva kraja. Kada bi se antidržavne politike odlučile na formalnu akciju, morale bi računati na iskustvo iz prošlosti. A korisno je i nama da se prisjetimo godina pred početak i tokom same oružane agresije na Bosnu i Hercegovinu – da vidimo koliko nas je skupo koštala naivnost, ali i da rješenje ne tražimo vječito kod onih koji ga nemaju, nego da se oslonimo na vlastitu odlučnost i snagu.
Nakon što je republička Teritorijalna odbrana potpuno razoružana, a njeno naoružanje prebačeno u skladišta JNA i poslije u velikoj mjeri podijeljeno SDS-ovim kadrovima širom zemlje, bosanskohercegovački odbrambeni kapaciteti svedeni su na minimum. Time je bio ispunjen glavni preduvjet da srpske snage krenu u ostvarenje svoga višestoljetnoga sna – uspostavljanje srpske države s lijeve strane rijeke Drine. Samo godinu i po poslije toga agresor je započeo masovno klanje naroda po istočnoj Bosni, Hercegovini i Krajini. Bošnjaci su se tada probudili iz polusna, i tako nenaoružani uspjeli se organizirati, zaustaviti napredovanje agresorskih zločinaca i odbraniti Bosnu. Ubrzo su agresorske jedinice počele nizati poraze, a bosanski heroji bili su sve odlučniji i snažniji. “Bilo je potpuno jasno da to više nisu one snage koje je Garda najurivala kako je htela u Bijeljini i Zvorniku”, napisat će kasnije u svojoj knjizi agresorski oficir Milorad Ulemek Legija.
Na Bosni su “polomili zube” dobro naoružani užički i valjevski korpusi, niški specijalci, arkanovci i šešeljevci, panteri i tigrovi, i to onda kad su protiv sebe imali slabo opremljenu improviziranu bosansku odbranu. I nikako ne treba zaboraviti da je Bosna, dok je vodila borbu za goli opstanak, bila prepuštena sama sebi. Narod koji je nespremno dočekao historijski prevrat i raspad jugoslavenske ideje i države u koju je srcem vjerovao, ipak je uspio preživjeti.
Međutim, danas, kada goli opstanak više ne bi smio biti tema, svjetski nam moćnici šalju poruke kako su “uz Bosnu i Hercegovinu” i kako “neće dozvoliti secesiju jer ona nije predviđena Dejtonskim ustavom”. I mi bismo tim izjavama trebali biti umireni i prepustiti da svjetske sile riješe problem na koji one, za razliku od nas, gledaju odozgo i izdaleka. A stvarni se procesi, zapravo, odvijaju na sasvim drugom terenu. Dakle, dok većinska, vladajuća politika u Republici srpskoj, sa snažnim uporištem u Srbiji i uz prešutno odobravanje Evrope i Amerike, prijeti formalnom secesijom, ona uveliko provodi suštinsko osamostaljivanje, koje podrazumijeva potpuno obezvređivanje i obesmišljavanje Bosne i Hercegovine s jedne i institucionalnu dominaciju jednog njenog dijela, Republike srpske, s druge strane.
“Prijatelji Bosne”, kako ih volimo nazivati, omogućili su rapidno slabljenje institucija države, pa čak i ingerencije ureda visokog predstavnika na teritoriji Rs-a. Entitet se bez ikakvih ozbiljnih posljedica sve više isključuje iz države, a ona se, upravo zbog sistema koji su kreirali ”prijatelji”, takvom djelovanju nije kadra suprotstaviti. Primjeri koji ukazuju na to da entitet komanduje državom na svakom su koraku.
Recimo, problem u kojem se našla državna televizija direktno je uzrokovan dugom od 80 miliona koji ne može da naplati od RTRS-a, a onda se rješenje za ovo krupno državno pitanje traži u Federaciji. Ili, ubiranje PDV-a godinama je u kontinuiranom porastu, ali tog novca nema u državnom budžetu nego se višak upumpava u one dijelove koji ga najmanje proizvode. Šta je god korisno za državu, planski se zaustavlja i blokira, a “naši prijatelji” sa Zapada pričaju o borbi protiv korupcije.
FORMULA KOJA OD DRŽAVE PRAVI FORMALNOST
Priča o neustavnom 9. januaru postala je otrcana, ali je dobar pokazatelj kako je suštinska secesija na djelu, koja funkcionira po principu – mi ćemo kršiti odluke Ustavnog suda, radit ćemo šta god hoćemo i niko nam ništa ne može, ni OHR, ni Amerikanci, ni domaće pravosuđe. A bez obzira na to što se “krivica” želi pripisati jednom čovjeku, predsjedniku Rs-a, koji je, istini za volju, u tome najglasniji i najotvoreniji, suština je da snage obesmišljavanja Bosne i rušitelji njene funkcionalnosti djeluju na svim nivoima, kontinuirano i koordinirano – i iznutra i iz vana. A javnost se zabavlja trivijalnim stvarima.
Na prijemu koji je povodom Pravoslavnog božića organizirala članica Državnog predsjedništva Željka Cvijanović pažnja je bila usmjerena na bukete cvijeća i “strasne zagrljaje”, bez ozbiljne analize zašto se prijem nije organizirao u zgradi Predsjedništva i zašto su na podvalu pristali “predstavnici političkog Sarajeva”. Odabirom Lukavice za održavanje ove svečanosti srpska je politika poslala poruku svijetu da mjesta za pravoslavce u Sarajevu nema. Još jedan primjer obesmišljavanja države i dominacije entiteta. A pritom je potpuno zanemareno da u Sarajevu ni muslimanska djeca za Katolički božić ne idu u školu (isto bi se odnosilo i na Pravoslavni da pada u vrijeme nastave) jer je to u našem kantonalnom obrazovnom kalendaru već godinama neradni dan.
Urušavanje bosanskohercegovačkog suvereniteta, slabljenje državnih institucija i srozavanje ugleda Bosne i Hercegovine dio je strategije koja je dobro osmišljena i od koje se neće odustati sve dok se konačno ne zacementira “jedina srpska pobeda u ratovima 90-ih”, kako je Republiku srpsku nazvao velikosrpski ideolog Dobrica Ćosić.
Zapadne politike i interesi, koji se u manjoj ili većoj mjeri provode kroz djelovanje OHR-a, zapravo čine sve da se održi status quo jer im to najviše odgovara. Nećemo dozvoliti formalno rasturanje Bosne i Hercegovine jer smo se kao garanti obavezali da ćemo je sačuvati, ali ćemo dopustiti ucjene i stalne prijetnje koje dolaze iz Rs-a – formula je po kojoj međunarodna politika djeluje u Bosni već niz godina. Nagovještaji da bi u martu moglo doći do otvaranja pristupnih pregovora s Evropskom unijom ne ulijevaju nadu da bi se u dogledno vrijeme stvari mogle popraviti jer sami pregovori, uz to što mogu trajati decenijama, ne znače mnogo, osim što će dugoročno predstavljati alat za uvođenje kozmetičkih reformi.
Bosna i Hercegovina, upravo ovakva kakva jeste, nefunkcionalna i nesposobna da se bori za vlastite interese, ugušena svojim nemogućim i nepodnošljivim ustavnim i neustavnim mehanizmima blokade, potrebna je Zapadu kao potencijalno sredstvo za trgovanje sa Srbijom, ali i kao uvijek moguće poprište neke nove krize.
