Mi Bošnjaci smo u milenijskoj historiji državotvorne svijesti imali mnogo pojedinaca koji su vlastitim primjerom dokazali kako se domovina voli, kako se za nju gine, radi i gradi. Pritom, važnost institucionalnog djelovanja i limitiranje ličnih interesa interesima općeg dobra, na tom planu, jeste ključ očuvanja države i svijesti o bošnjačkoj posebnosti. Da bi to uspjeli, nužno je da Bošnjaci, koji se odluče ili koje okolnosti natjeraju da predvode društveno-političke procese, toga budu svjesni, da budu pametni, pravedni, obrazovani, samouvjereni, savjetoljubivi, spretni i hrabri.
Ovom prilikom ćemo, s tim u vezi, iz posebnog ugla, osvijetliti lik i djelo jednog Bošnjaka koji po svojim crtama treba biti urnekom Bošnjacima današnjice, a posebno onima kojima je pripao teret (pred)vođenja društveno-političkih procesa, na svim poljima. Riječ je o vođi Pokreta za autonomiju Bosne Husein-kapetanu Gradaščeviću, o kojem je jedan osmanski obavještajac vrlo precizno, kako to uostalom obavještajci i rade, sastavio zapis koji bi svakom Bošnjaku trebao biti ideja-vodilja, životni moto, nacionalni poučak i vodič djelovanja u svim životnim situacijama.
O tom zapisu posebnu pažnju moraju povesti oni Bošnjaci koji su se, bilo svojom voljom ili voljom drugih koji su ih izabrali, imenovali ili postavili na određene pozicije, našli u situaciji da donose odluke bitne za kolektiv, ma koliki i kakav to kolektiv bio. Međutim, pošto odluke organa vlasti od nivoa lokalne zajednice do nivoa države imaju najširi spektar djelovanja, utičući na živote miliona ljudi, njihove donosioce smatramo i najodgovornijima za stanje nacije, države ili lokalne zajednice. S tim u vezi, zapis osmanskog obavještajca je, prije svega, adresiran bošnjačkim političarima koji se nalaze na “pozicijama moći”, onima koji nose teret odgovornosti za stanje bošnjačke nacije i države Bosne i Hercegovine.
Iz zabilješke osmanskog obavještajca o našem kapetanu, koju nam donosi Ahmed S. Aličić, a koja je poslana u Istanbul, stoji: “Na nepravdu osjetljiv... čita više nego se pretpostavlja, rukuje sabljom i kuburom vještiji nego neki oficiri, ne boji nas se!” Ovaj zapis tako je jezgrovito, jasno, nedvosmisleno, precizno i hronološki dosljedno sačinjen da bošnjačkim liderima ili pretendentima na te pozicije (u političkoj, akademskoj, vjerskoj i kulturnoj zajednici) preostaje samo da svaku riječ pomno analiziraju te, na koncu, izvuku pouku.
Na početku analize ovog isječka iz zapisa valja naglasiti da je redoslijed riječi kojima je opisan naš kapetan itekako važan. Stoga, nemoguće je očekivati da se neprijatelji boje Bošnjaka, da nas ostave na miru, ako nismo ispunili sve preduslove, a ti preduslovi opet imaju svoje zakonitosti da bi u konačnici vidjeli njihov pravi efekt, a bez kojeg nema konačnog nacionalnog uspjeha.
Prije svega, ma kojom se djelatnošću bavili, ma kojoj profesiji pripadali, bez obzira na to odakle dolazili, koje politike preferirali, kako vjeru prakticirali, Bošnjaci moraju znati da je pravda u svemu tome vrhunaravni princip, te bi, s tim u vezi, morali razviti sve senzorne receptore na nepravdu, a koje je u nama samima Svevišnji usadio. Kad uoči nepravdu, Bošnjak bi morao da mudro i svrsishodno na nju ukaže, a sve s ciljem da ista bude otklonjena, a ne da na tim argumentima “ganja svoje interese”. Pritom, znajmo da su Bošnjaci na javnim pozicijama, koji imaju veća ovlaštenja, ali time i odgovornosti, pozvaniji na otklanjanje nepravde u društvu, a koju i sami često proizvode, i to samo s ciljem zadovoljenja ličnih interesa i zadržavanje stečenih javnih pozicija, čime (ne)svjesno blokiraju cjelokupni sistem zaštite i razvoja bošnjačke nacije. U tom i takvom slučaju dolazi do “zloupotrebe nepravde”, jer mediji, kreirajući javno mnijenje, argumente nepravde koriste u interesu onih kojima nije cilj uklanjanje nepravde nego opetovano ostvarenje vlastitih interesa, često mnogo kobnijih za Bošnjake i za državu Bosnu i Hercegovinu od prvobitnih oblika nepravde, o koju bi se Bošnjaci oglušili.
Na otklanjanju nepravde treba ustrajati, a ne padati na prvim preprekama, ponudama, nečasnim aranžmanima. Često smo svjedoci bukadžija koji zašute čim njihovim interesima, naravno striktno ličnim, bude udovoljeno.
Druga karakteristika kapetana Gradaščevića jeste da čita više nego se pretpostavlja, a što ukazuje na njegov izuzetno visok stepen obrazovanja. To nije bilo nefunkcionalno obrazovanje, obrazovanje kojem je cilj diploma, nego istinsko obrazovanje zbog njegove konkretne primjene u svim životnim prilikama. Zbog toga kapetanu nije bio problem odgovoriti srpskom bašknezu Obrenoviću na provokacije, jer je poznavao ne samo historiju Bosne i Bošnjaka nego i historije susjeda koji su uvijek kidisali na Bosnu. U Gradaščevićevom obrazovnom spektru možemo tražiti i razlog njegovom ispravnom shvatanju Bošnjaka, bez obzira na njihovo vjersko opredjeljenje, ako su bili spremni štititi Bosnu i raditi na tom polju. Stoga, ne treba čuditi što je u Pokretu za autonomiju bilo i mnogo nemuslimana, kojima kapetan nije branio ispoljavanje vjerskih osjećanja. On se sa svojim Bošnjacima savjetovao.
Treća karakteristika Gradaščevića odnosi se na njegovu spretnost i sposobnost da rukuje sabljom i kuburom vještije negoli neki oficiri. Ovo je vrlo važna poruka današnjim Bošnjacima. Nakon što zaštitimo receptore pravde, kontinuiranom edukacijom, obaveza je ovladati barem minimumom znanja i vještina rukovanja oružjem. To je sasvim prirodno i očekivano, posebno kod Bošnjaka koji su preživjeli nekoliko genocidnih talasa. Naše rukovanje “sabljom i kuburom” glavni je oslonac nama samima i garancija da nećemo biti više nikad “žrtvena janjad”. To je naša obaveza, koju ne smijemo zapostaviti želimo li spasiti sebe i svoju domovinu. Samo pravedan, pametan i na odbranu spreman Bošnjak dovoljna je garancija opstanka i razvoja samom sebi, svojim potomcima i državi.
Četvrta Grdaščevićeva karakteristika, koja je kruna i rezultat svih prethodno navedenih aktivnosti i djelovanja, jeste odsustvo straha i bojazni od unutrašnjih i vanjskih neprijatelja. Poduzmemo li sve aktivnosti na otklanjanju nepravde, a ne njenom forsiranju i promoviranju, ako se obrazujemo i one najobrazovanije promoviramo, a ne ustupamo mjesto polupismenim ili nepismenim Bošnjacima, ako smo u svakom trenutku spremni da se odbranimo od neprijatelja, a ne da se oslanjamo na vanjske faktore, budimo sigurni da će se svaki damar u neprijateljima naše domovine bojati Bošnjaka.
Nažalost, mi, Bošnjaci današnjice, željeli bismo da nas se naši neprijatelji plaše, a na nepravdu nismo osjetljivi, svijest o “sablji i kuburi” nam je na niskom nivou, žrtvujemo svoju slobodu, spokojno gledamo na gaženje bošnjačkog dostojanstva, likujemo i preziremo čitanje, a iz pročitanog pouku ne izvlačimo, čime postajemo žrtvama medijske manipulacije, anesteziranja uma i sluđivanja. Mi bismo da živimo ala Franco, a umiremo ala Turco! Bošnjaci, to neće moći, vjerujte povijesnim zakonitostima. Ne uzmemo li pouku iz naše historije, uslijedit će nam isti scenariji, a što uopće nije tako daleko. Uozbiljimo se, vrijeme curi!
