Prethodnih je dana u našoj Domovini, po ko zna koji put, aktuelizirana priča o izmjenama Ustava. Ovog puta reanimatori takve ideje i gorljivi zagovornici tog procesa su, gle čuda, Bošnjaci s vrlo tankim ili nikakvim političkim iskustvom i bošnjačkim izbornim legitimitetom. Takvi Bošnjaci izmjeni Ustava pristupaju kao svakoj dnevnopolitičkoj priči, nesistemski, paušalno i trivijalno. Nažalost, ti i takvi Bošnjaci nisu svjesni šta znači izmjena Ustava. Oni na sav glas govore o diskriminatorskom karakteru Ustava naše zemlje, kao da je to kost u grlu Bošnjaka današnjice, kao da naša država nije na udaru secesionista, a Bošnjaci na granici političkog opstanka. Međutim, to i ne čudi kad znamo da su na sceni „snishodljivi“ Bošnjaci, kojima je nametnut osjećaj samoprijekora i krivnje zbog ovakvog ustavnog uređenja, iako se na to, da su „mudri i pametni“, kao što nisu, ne bi trebali ni obazirati. No, očigledno je da takvi Bošnjaci račune moraju platiti.
Oktroirani bošnjački „pijuni-političari“ i sluge velikohrvatskih i velikosrpskih interesa, očigledno je, nisu svjesni činjenice da su Bošnjaci prvi put nacionalni kapacitet u BiH dobili Aneksom 4 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, uprkos svim njegovim manjkavostima, te da postojeći Ustav, bez nuđenja boljeg, ne smijemo nipodaštavati.
Pošto je teško vjerovati da sekundarne političke stranke među Bošnjacima uopće i razumiju ustavno-pravno uređenje zemlje i da ih ono uopće zanima, s punim pravom možemo vjerovati da se in concreto radi o „zavrtanju ruku“, što na političkoj sceni ne predstavlja ništa novo. Međutim, kad Bošnjacima bilo ko, bilo kad i bilo gdje „zavrne ruku“, oni na to moraju ukazati, moraju „jaukati“ da ih svi čujemo. U suprotnom, ako u tim okolnostima šute i „glume slatkorječive hvalisavce“, takvi Bošnjaci svrstavaju se na stranu hegemonista i neprijatelja Domovine.
Svaka priča o Ustavu, među Bošnjacima prije svega, traži širi konsenzus i jedinstven stav, jer smo i za postojeću ustavnu poziciju cijenu platili genocidom. Barem bi toliko Bošnjaci koji zagovaraju ustavne izmjene morali znati. Samo nepismeni ili služanjski Bošnjaci mogu krenuti u proces pregovora oko ustavne reforme a da prethodno nemaju jedinstven stav najvećeg dijela bošnjačkih političkih subjekata, uključujući akademsku i kulturnu zajednicu među Bošnjacima.
Međutim, s ovako parcijalnim i diletantski traženim pregovorima oko ustavnih reformi, a sve po diktatu velikohrvatskih i velikosrpskih interesa, a preko izlobiranih stranaca, do ovakve ustavne reforme, a posebno do izmjene Ustava Bosne i Hercegovine ne smije doći, jer bi takav potez u datom trenutku trajno zacementirao stanje aparthejda, nefunkcionalnosti države, odnosno bošnjačke podređenosti u vlastitoj Domovini.
Priča o ustavnim reformama identična je priči o građanskom političkom uređenju zemlje koja je već odavno napuštena, jer svijet takvo uređenje neće dozvoliti samo i isključivo zbog bošnjačke većine. Zar da budemo naivni i pomislimo da bi u datom trenutku ustavne izmjene pogodovale Bošnjacima!? Da ih Bošnjaci žele, do njih nikad ne bi došlo, povijesni je aksiom!
Dati trenutak vrlo je suspektan, jer izmjenu Ustava traže oni Bošnjaci kojima je aprilskom antidemokratskom intervencijom omogućeno da od Bošnjaka „otmu“ legitimnu izbornu poziciju. Situacija je slična onoj iz 1833, kad je Ali-paša Rizvanbegović od sultana dobio Hercegovinu kao pašaluk jer se pokazao doraslim saradnikom i protivnikom Pokreta za autonomiju Bosne. Zamislite da su tada Čengići, Rizvanbegovići, Sulejmanpašići, Redžepašići i dr. protivnici autonomije Bosne tražili izmjene političkog sistema i uređenja Bosne koju kao autonomnu jedinicu u Osmanskom Carstvu, ravnu autonomiji Kneževine Srbije, nisu željeli ni vidjeti? Znamo, teško je to i zamisliti! Poznato nam je npr. da je Rizvanbegović iznevjerio povjerenje sultana koji mu je na poklon dao Hercegovinu u rangu pašaluka, nakon čega mu je na vrata pokucao Omer-paša (Mihajlo Mićo) Latas.
Čak ni protivnici Pokreta za autonomiju nisu bili toliko snishodljivi prema strancima kao što su to fingirani bošnjački političari koji traže izmjene Ustava argumentirajući to nužnošću, diskriminatorskim karakterom Ustava i sl. Da su adekvatno upoznati s navedenom materijom, bošnjački „pijuni-političari“ trebali bi znati da je Ustav BiH dio paketa Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH i da je sačinjen na način integralne cjelovitosti, a to znači sistema uzajamne povezanosti, ne samo članova unutar samog Ustava nego svakog aneksa Dejtonskog sporazuma pojedinačno i svih aneksa u cijelosti. Imamo li to u vidu, razumjet ćemo zašto je tadašnje političko vodstvo Republike Bosne i Hercegovine na čelu s Izetbegovićem zauzelo čvrst stav da je Dejtonski sporazum cjeloviti paket sporazuma, u kojem se ni slovo ne može izmijeniti a da se ne izmijeni cjelokupni Sporazum, uključujući i Ustav BiH. Znači, ni onaj dio koji regulira sastav Ustavnog suda BiH, način izbora članova Predsjedništva BiH, zakonodavnih organa vlasti itd. ne mogu i ne smiju biti mijenjani ukoliko ne dođe do cjelovite ustavne prekompozicije. Ovo Bošnjaci moraju shvatiti kao aksiom opstanka.
Bošnjaci moraju znati, jer je to temelj političke pismenosti, da i ovako krhko političko uređenje u BiH drži uzajamna povezanost svih aneksa Dejtonskog sporazuma, ali i nemogućnost da se zakonom izmijene odredbe koje su ustavnog karaktera kao što su: sastav Ustavnog suda BiH, sastav i funkcioniranje institucija zakonodavne i izvršne vlasti u BiH i sl.
Uvjeravati javnost da je moguće pristupiti parcijalnim ustavnim rješenjima, te da su takve izmjene Ustava u ovom trenutku nužne, opravdane i potrebne, kao i da su u interesu države, a posebno Bošnjaka, ravno je uvjerenju da je moguće u jednoj sekundi načiniti stotinu kolutova naprijed-nazad ili u minuti hiljadu zgibova.
Ma koliko nam nametali paradigmu da je tadašnje bošnjačko političko vodstvo, odnosno predstavnici Republike BiH u Dejtonu, bilo na margini dešavanja svih procesa, historija već sad pokazuje da to nije tačno. U Dejtonu jeste nametnut diskriminatorski ustavno-pravni okvir, ali su bošnjački predstavnici još tad znali da Aneks 4 ne može funkcionirati bez ostalih aneksa koji garantuju efikasnost samog sporazuma. U Dejtonu su također zločinci, kasnije osuđenici od ICTY, kao i njihovi poklonici dobili priliku da uđu u vlast države koju su rušili i u kojoj su genocid počinili. Međutim, i tako nepravedan Dejtonski mirovni sporazum omogućio je Bošnjacima da imaju jednu od tri poluge vlasti, da se pitaju o očuvanju nezavisnosti, teritorijalnog integriteta, međunarodnog subjektiviteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine.
Ukoliko, pak, na jedan tas vage stavimo diskriminatorski sistem koji omogućava Bošnjacima da sačuvaju nacionalni kapacitet i vlastitu državu od rastakanja, a na drugi tas tzv. željeni i „lijepi demokratski sistem“ koji bi bio u interesu Srbije i Hrvatske, a Bošnjake sveo na vjersku skupinu muslimana, budimo slobodni jasno i glasno poručiti da nama Bošnjacima postojeće ustavno uređenje odgovara. Oprostite, evropske birokrate, ako nam je glava na panju, a našu mogućnost izbora ste sveli na to da se opredijelimo čija ruka će nam je odsjeći, mi ipak biramo postojeći ustavni sistem, ma koliko bio diskriminatorski, jer i u takvom sistemu mi umijemo da istinu razumijemo i da očuvamo svoju Domovinu, a vi gledajte da ispunite, ono ljudski ako nećete imperativno-pravno, svoje obaveze barem iz Aneksa 10 i Aneksa 1-A.
Na koncu, izmjene Ustava BiH mogu doći iznutra, za što je de facto nužna prije svega bošnjačka usaglašenost, pa tek onda de iure dvotrećinska parlamentarna većina, kako je to i propisano samim Ustavom. S druge strane, ustavna reforma u BiH moguća je i u sklopu organizacije neke nove konferencije na međunarodnom nivou, gdje bi bio revidiran postojeći ustavno-pravni okvir BiH. Predstavnici međunarodna zajednice moraju znati da ovakav sistem diskriminacije i nefunkcionalnosti sistema u BiH nisu uspostavili Bošnjaci, nego stranci, pa bi minimum dostojanstva nalagao da se stranci otvoreno uključe, a ne da „zavrću ruke“.
Stranci imaju obavezu da se uključe u raspetljavanje gordijskog čvora, ali prije svega u interesu države BiH, a ne susjeda i njihovih, dvostrukim UZP-om i genocidom, nerealiziranih interesa, koje bi sad da realiziraju preko „oktroiranih“ Bošnjaka, a u interesu srpsko-hrvatskih prvaka. E, pa neće moći!
