Najnormalnije bi bilo da sve aktivnosti koje organiziraju subjekti bilo koje administrativno-teritorijalna jedinice države u konačnici budu u interesu jačanja svih kapaciteta te države – od onih privrednih, finansijskih i ekonomskih, preko akademskih, sportskih, intelektualnih, kulturnih i demografskih pa sve do onih političkih, a što bi toj istoj državi omogućilo zauzimanje što bolje i jače pozicije na regionalnoj i globalnoj sceni. Nažalost, to nije tako kad je riječ o državi Bosni i Hercegovini i aktivnostima poput onih privrednih, sportskih, kulturnih, akademskih i dr., koje organiziraju antidržavni i destruktivni subjekti, isti oni koji su se od 1991. do 1995. godine nalazili na strani agresora opijeni idejom o “velikosrpskom svetu kroz rs” i “velikohrvatskom projektu kroz hrhb”.
U takvim okolnostima, sve aktivnosti subjekata koji njeguju i baštine tuđmanovsko-miloševićevsku, presuđenu, fašističku politiku bile su, jesu i bit će usmjerene ka rastakanju Bosne i Hercegovine, s ciljem njene definitivne podjele i konačnom političkom uništenju Bošnjaka. Makar navedeni subjekti organizirali sajam meda, mlijeka, svile i kadife, makar sve proizvode besplatno dijelili, makar s Bošnjacima najpovlaštenije ugovore sklapali, njihov krajnji cilj je podjela i nestanak države Bosne i Hercegovine te svođenje Bošnjaka na marginalnu vjersku skupinu. Ako postoje Bošnjaci koji navedeni aksiom, nakon talasa i talasa preživljenih genocida samo tokom 20. stoljeća, nisu shvatili, neka se zapitaju da li uopće imaju razuma?
Danas, skoro tri decenije od prestanka oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu iste te hegemonističko-okupatorske i iredentističke politike iz Srbije i Hrvatske, preko srpsko-hrvatskih političkih marioneta u Bosni i Hercegovini, prijete separatizmom, nestankom države, čereče ovu državu, razbijaju njene ustavne osnove, urušavaju njen suverenitet i javni poredak, kradu njene energetske potencijale, jednostavno kazano prekrajaju kako im volja njenu unutrašnju i vanjsku politiku. Na tom putu često izvođače radova nađu i među samim Bošnjacima, uskogrudnim, nadmenim i umišljenim Bošnjacima, koji zagovaraju njihove interese, poput onog ministra koji smatra da Bošnjaci Hrvatima ne trebaju birati člana Predsjedništva (sic!).
Jasno nam je da je preživljavanje fašizma i štovalaca fašista, zločinaca, genocidaša i UZP-ovaca u Bosni i Hercegovini nakon 1995. godine rezultat popustljive i mlitave politike međunarodne zajednice, koja subjekte presuđene za genocid i dvostruki UZP nije eliminirala s političke scene kad je to mogla i morala uraditi, niti je dozvolila da to učini Armija Republike Bosne i Hercegovine, nego ih je ostavila unutar institucija ove zemlje.
S obzirom na sve navedeno, ne treba čuditi što se već godinama u Mostaru, na marginama srpsko-hrvatskih, cvetkovićevo-mačekovih planova, održava Međunarodni sajam gospodarstva. Da, dobro ste pročitali! Ne sastaju se na marginama sajma razarači Bosne i Hercegovine, nego se sajam održava na marginama njihovih “razarajućih dogovora”, što iza otvorenih što iza zatvorenih vrata, o tome kako s Bosnom, kamo s Bošnjacima, a sve pod budnim okom satlerovsko-lajčakovske licemjerne antibošnjačke i antibosanske politike.
Ove godine sajam u Mostaru otvoren je 16. aprila, baš na dan zločina genocidnih razmjera nad Bošnjacima koje je u Ahmićima počinila vojska HVO-a 1993. godine, uz “potporu” vojno-političkog rukovodstva Republike Hrvatske, a što je presuđeno kao UZP. Izgleda da je datum otvaranja sajma unio pometnju među javne servise, barem one koje plaćanjem takse u životu drže Bošnjaci, pa su akcent dali na sajam, dok su Ahmiće spomenuli tek reda-radi, nekoliko minutica. Jednako su FTV i BHRT svoje centralne informativne emisije otvarali javljanjima iz Mostara i izjavama izlagača i posjetilaca sajmišta, a ne svjedočenjima žrtava UZP-a i etničkog čišćenja iz Ahmića. Pametnom je i ovo dosta!
Interesantno je i to da je sajam otvoren baš na dan kad su bosanski Hrvati koristili “dijasporalno” biračko pravo, tako da bi valjalo da raščiste sami sa sobom, jesu li konstitutivni ili su dijasporalni, jesu li majorizirani ili su minorizirani. Možda im sajam pomogne u tom pitanju!
Centralne figure sajma ove su godine, osim domaćih srpsko-hrvatskih marioneta Čovića i Dodika, bili Vučić i Plenković, perfidnije, uglađenije i naprednije verzije tuđmansko-miloševićevskih politika prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima. Vučićevo laganje u obraćanju za medije o tome da Srbija nije odgovorna za genocid nad Bošnjacima u Srebrenici postaje usiljeno, blesavo i naivno. Plenkovićeve lažne diplomatske riječi i konkretne paternalističke aktivnosti prema Bosni govore same za sebe. Pogubniji za Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu od njih i njihovih tvrdnji samo su Nikšićeve izjave za novinare tv postaje “hzhb” i televizije “rs” u čije mikrofone je ovaj ustoličeni i snishodljivi “politicus nullius”, povodom Rezolucije o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici, izvalio da se treba otrgnuti od prošlosti, jer svako ima svoju istinu koju gura smatrajući da je samo njegova istina prava.
U maniru Kaligule ispalio je taj nametnuti premijer da niko od aktuelnih ljudi nije učestvovao u zločinima (op.a. valjalo bi da provjeri ovo, ako uopće ima kuveta) i “što je bilo, bilo je” te da sve to treba ostaviti po strani i okrenuti se ka budućnosti. Ovakva izjava gora je od Vučićeve i Dodikove zajedno, posebno što dolazi od tzv. bošnjačkog predstavnika. Da nije žalosno, ovakvo bacanje prašine u oči Bošnjacima bilo bi komično! Bošnjaci mogu biti sretni pa navedeni držači mikrofona ne odoše do čika Forte, tako da smo ostali pošteđeni još kakve nivelirajuće ludosti!
Možda će mnogi privrednici, Bošnjaci, misliti da je sve navedeno samo igrokaz, možda će većina njih sve navedeno ignorirati stavljajući težište na poslove koje su ili koje će sklopiti u Mostaru, ali neka isti ti bošnjački privrednici znaju i uvijek imaju u vidu sljedeće.
Kad su početkom devedesetih katili iz susjedstva “došli po svoje”, od bošnjačkih privrednika, Bošnjaka, sve je oteto, opljačkano, a oni su ubijeni ili su pak pobjegli ispod noža. Zašto? Zato što Bošnjaci paralelno uz stvaranje kapitala nisu gradili vlastite mehanizme odbrane! Baš zato što ni ondašnji privrednici, kao ni ovi današnji, pretežno, ne žele vidjeti pravu istinu, baš zato što ni tada nisu ni čuli, a kamoli učili istinu o tzv. agrarnoj reformi, odnosno pljački bošnjačke zemlje u 20. stoljeću.
Zar je toliko teško našem privredniku shvatiti da bez jakog bošnjačkog nacionalnog okvira, bez jakih mehanizama nacionalne zaštite i u ovako nepovoljnom društveno-političkom ambijentu, sve što ima može nestati preko noći, može nestati u pepelu i krvi!? Zar je toliko teško osvijestiti privrednike da njihovo ulaganje u zaštitu bošnjačkih nacionalnih interesa ne podrazumijeva materijalnu protunaknadu, da to nije trošak, nego investicija?!
Valjda je i onim sumnjičavim s početka teksta sad jasno da je otvaranje sajma gospodarstva u Mostaru prošlo u negiranju genocida, veličanju zločinaca, u lažima, obmanama i Nikšićevim snishodljivim izjavama.
Sada sami sebi postavimo pitanje da li će bilo kakva, pa i ona privredna aktivnost, a iza koje stanu štovaoci fašističkih tvorevina i poricatelji genocida te mlohavi i mrljavi “Bošnjaci” biti u interesu ove zemlje, mira, tolerancije, uvažavanja i sprečavanja budućih genocida i agresije. Budimo sigurni da neće, makar rezultati sajma bili milionski, samo još da Bošnjaci progledaju i shvate istinu, jednu i jedinu istinu!
