Simpatičan mi je Vučko, podsjećao me na bezbrižno djetinjstvo, sve dok “vuk” nije došao iznad Sarajeva, sve dok Bošnjacima koprenu s očiju velikosrpska i velikohrvatska hegemonija nije skinula. Od tada Vučko gubi svoj sjaj, a mi, zbog svoje djece i naraštaja koji dolaze, moramo u prvi plan staviti agresiju na našu Republiku Bosnu i Hercegovinu, dvostruki UZP i genocid, samo s ciljem da nam se isto, po ko zna koji put, ne ponovi. Prisjećanje na XIV Zimske olimpijske igre u Sarajevu je divno, posebno za mene koji sam rođen te godine, ali bi bilo još divnije istini pogledati u oči, izvući nekoliko životnih pouka i sam sebi priznati nekoliko činjenica. Krenimo redom!

– Ako sport, muzika, ekonomija, film, nauka itd. nemaju za cilj jačanje države i spašavanje naroda od genocida, pokolja, agresije, terora, silovanja, ubijanja djece itd., sve te aktivnosti postaju besmislene, nebitne, marginalne, pa čak i kontraproduktivne za državu i njen narod. Preciznije kazano, XIV Zimske olimpijske igre nebitne su u odnosu na ono što je uslijedilo samo osam godina poslije, a to su dvostruka agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima.

– Znam, odmah će se, posebno među Bošnjacima i neopredijeljenim “Bosancima”, javiti oni koji će osuditi ovakve komparacije i proglasiti ih besmislenim. Vala, i neka će. To samo svjedoči o stanju njihove imaginarne i pomućene svijesti, odsustvu bilo kakvog smisla za razlikovanje kulture i civilizacije, kao i mogućnosti njihove valorizacije. Sasvim je razumljivo biti u zabludi, ali ne i biti glup. Zato, Bošnjaci danas moraju gledati dalje od svih!

– Posebno brine slijepo slijeđenje ove davno ispričane priče o “blještavilu” Zimskih olimpijskih igara, i to od onih koji su rođeni u postgenocidnom periodu, onih koji bi, da je razuma među Bošnjacima, kao što nije, prvo morali naučiti sve o opkoljenom Sarajevu, teroru, UZP-u, genocidu i fašizmu devedesetih, pa tek onda o svemu što je tome prethodilo.

– Čudi ta mentalna atrofija starijih, koji se ovih dana nalaze u nekoj ekstazi zbog četiri decenije od Zimskih olimpijskih igara, a da ne upute nijednu poruku, nijedan vapaj, nijednu smislenu rečenicu o tome da su se tih godina oni s druge strane granice pripremali da kolju, pale, pljačkaju i genocid čine nad Bošnjacima, dok su se Bošnjaci (odrođenog identiteta i niske samosvijesti) veselili paljenju olimpijskog plamena a da ne vide plamen koji im je spreman u Beogradu i Zagrebu.

– Paljenje olimpijskog plamena nikad, ama baš nikad ne smijemo posmatrati odvojeno od paljenja sarajevskih objekata, pa čak i iste te olimpijske infrastrukture, preciznog gađanja s olimpijskih planina tog još nerođenog djeteta u stomaku svoje majke itd.

– Medijski smo skoro pa razoreni od nepismenih, zlonamjernih i u službi tuđih interesa servilnih medija koji XIV ZOI predstavljaju kao najveći događaj u historiji Bosne i Hercegovine. Koja blasfemija, nakaradnost, medijska apostazija. Insanu postaje neugodno i čitati takve naslove, a kamoli nabrajati sve događaje koji su u historiji ove države važniji od “hljeba i igara”, a možemo krenuti od srednjeg vijeka do danas. Ali, šta očekivati od nepismenih i polupismenih novinarčića u službi agresorskih politika!

– Malo je promovirana činjenica da su Olimpijadu finansirali stanovnici Bosne i Hercegovine, najvećim dijelom Bošnjaci. Izvršno vijeće Skupštine SR Bosne i Hercegovine 1981. godine usvojilo je Društveni dogovor o osiguranja sredstava iz ličnih dohodaka za učešće u finansiranju ZOI. Ostale republike i pokrajine o ozbiljnijem snošenju troškova nisu željele ni čuti, pa su Sarajevo i SRBiH ostavljeni na cjedilu sve do 25. aprila 1983. godine, kada je na nivou Federacije, ali i nivou republika i pokrajina usvojen Društveni dogovor, shodno kojem je 85,5% troškova palo na Sarajevo i SR Bosnu i Hercegovinu, dok su 10,4% troškova preuzele druge republike i pokrajine (Hrvatska – 3,6%, Srbija – 3,4%, Slovenija – 1,8%, Vojvodina – 0,5%, Makedonija – 0,3%, Crna Gora – 0,2%, Kosovo – 0,2%), te ostatak od 3,8%, koji je pao na teret budžeta same Federacije.

– Kad se već prisjećaju Olimpijade, “nostalgičari bez pokrića” trebali bi znati da su se protiv organizacije ZOI, jer je ista pripala baš Sarajevu, žestoko bunili “domaći” (Slovenija, Hrvatska, Srbija...), ali i strani političari i novinari. Tako su stranci forsirali priču da se organizacija ZOI prepusti Innsbrucku, pokazujući skeptičnost sve do samog otvaranja Igara. Od “domaćih” opstrukcionista prednjačili su Slovenci, čija se predsjednica ovih dana, tobože, divi organizaciji Olimpijade. Licemjerno, zar ne?

– Organizacioni komitet morao se kreditno zadužiti, pri čemu je grad Sarajevu bio jamac da će sredstva, ako ih ne vrati Organizacioni komitet, biti isplaćena iz njegovog budžeta. Zamislite da smo kao Republika još tada vidjeli, a kamoli imali mogućnosti da se finansijski zadužimo s ciljem pojačanja sistema sigurnosti i pripreme za agresiju koja nam se već tada spremala, dok smo se igrali i veselili, a k tomu još i zaduživali.

Na kraju, zaključimo! Da bogdom nikad nismo dobili organizaciju ZOI, da se bogdom nikad tome nismo veselili, da bogdom nikad nismo bili centar svijeta, da se bogdom nikad za nas nije ni čulo, a da smo spremno, s(a)vjesno, naoružano, odvažno i odlučno dočekali velikosrpskog i velikohrvatskog agresora, da smo spriječili agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu, da smo spriječili genocid, masovna silovanja, ubijanja, protjerivanja, da smo spriječili komadanje države i institucionalno infiltriranje fašizma u njene institucije, da smo spriječili najveće zlo na kraju 20. stoljeća. Zato, prisjećanju na ZOI mora prethoditi prisjećanje na UZP i genocid jer će samo tada i Vučko biti daleko ozbiljnija maskota nego što jeste.