Gdje smo to pogriješili, kakav nas je to virus spopao, na kakve smo to sihire nagazili, gdje smo to nagrajisali pa smo kolektivno zadrijemali zimskim snom, dubokim snom iz kojeg nas ne može probuditi ni gaženje izborne volje Bošnjaka, ni suspenzija Ustava, ni nametanje vlasti po želji stranaca, ni veličanje zločinaca, ni razaranje bošnjačkog nacionalnog identiteta, ni negiranje i psovanje genocida, ni forsiranje tekovina UZP-a, ni usiljenost i bahaćenje “bošnjačkih” političkih predstavnika u vlasti, ni narko-karteli u pozadini takozvanih “bošnjačkih politika“, ni negiranje bošnjaštva od “bošnjačkih” intelektualaca, ni atrofija bošnjačkih kulturno-akademskih institucija, ni trojkaška snishodljivost i pogubljenost, ni unutarstranačka bezidejnost i puka egoističnost? Ništa od navedenog, ali i još više od toga, izgleda, Bošnjake ne može probuditi iz dubokog sna u koji su utonuli. I ne bi se insan plašio takvog stanja, ne bi čovjeka huja obuzimala da tek jedna većina spava tim snom, dok manjina s institucionalnom sviješću, na kojoj je uvijek ležao teret nacionalnog opstanka, promjena i budnosti, uporno radi na nacionalnom osvještavanju i preporodu, kreira strategije, razmišlja o naciji i državi, razvija sve moguće i nemoguće planove odbrane bošnjačke nacije i države Bosne i Hercegovine. Čovjeka najviše brine kad vidi da i ova grupa ljudi, to jezgro promjena spava još dubljim i slađim snom. Štaviše, i kad se malo prenu iz tog sna imam dojam da načine više štete nego li koristi.

Volio bih da griješim, da sam u dubokoj zabludi. Volio bih da najpozvaniji, najodgovorniji i najumniji među Bošnjacima, daleko od očiju javnosti, danonoćno razmatraju sve strategije bošnjačkog opstanka i dogovaraju sve varijante odbrane države Bosne i Hercegovine i svih njenih građana, patriota ove zemlje. Volio bih da se iza tajnih vrata, a da niko od nas to uopće ne zna, zajednički sastaju predstavnici najjače političke partije kod Bošnjaka (ne isključujući ni ostale partije, ali imajući u vidu da superlativ “najjači” ne mogu nositi dvije ili više nego samo jedna politička partija), predstavnici najjače i najorganiziranije bošnjačke zajednice kulture “Preporod”, predstavnici Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, promišljajući, pronicljivi, hrabri i odvažni intelektualci bošnjačke akademske scene (prilikom čega isključujem one koji ne znaju ni ko su, pa bošnjaštvo nastoje supstituirati bosanstvom), predstavnici privrednog sektora koji vide dalje od sitnog šićara i nekoliko kesa para, oni koji umiju da razumiju i prepoznaju viziju, kao i predstavnici medijskog sektora. U prošlosti smo uspjeli izgraditi i sačuvati navedene institucije, ali je pravo pitanje jesmo li ih dovoljno iskoristili i priveli konačnoj svrsi ili su nam se unutar istih infiltrirali beogradsko-zagrebački mućci, opstrukcionisti i konformisti, otuđujući naše institucije od nas samih!?

Neupitno je da bi Bošnjaci osjetili benefite sastanaka predstavnika navedenih institucija, njihovih zajedničkih razgovora, da ih održavaju barem jednom tromjesečno, pa čak i češće, zavisno od usijanosti društveno-političkog ambijenta, a sve s ciljem orijentiranog, smislenog i koordiniranog djelovanja Bošnjaka na svim poljima društveno-političkog života. Odgovor na prethodno navedeno bi bilo uspostavljanje tijela koje bi imalo dovoljno snage da prati svakog bošnjačkog političkog predstavnika na svim nivoima vlasti, da ga pomogne, savjetuje, kritikuje, pa čak i “pritisne” i u konačnici isposluje njegovu smjenu ako se taj političar umisli i udalji od temeljnih bošnjačkih principa političkog djelovanja, očuvanja države i bošnjačke nacije. Mi ovo tijelo moramo imati uprkos neutemeljenim tvrdnjama da bi to bio neki paralelizam vlastima, partijama itd.

To je plitko razmišljanje, jer da smo mi u “normalnom” političkom sistemu, sama država bi štitila svoju naciju, vlastiti teritorijalni integritet, suverenitet i nezavisnost. Pošto mi živimo u državi u kojoj su dojučerašnji agresori i poklonici genocida i UZP-a ušli u njene institucije, sada se svaki patriota može naći na meti tih istih antidržavnih subjekata. Realno, u takvim okolnostima najveća opasnost prijeti Bošnjacima, te je zbog toga nužno bošnjačko okrupnjavanja svih segmenata našeg djelovanja.

Kada će Bošnjak shvatiti da književnost ima smisla onoliko koliko imaš nacije i države, da likovna, muzička, dramska i bilo koja umjetnost ima smisla onoliko koliko imaš države i nacije, da pjesma, opera, balet, simfonija, sport, nauka i sl. imaju smisla onoliko koliko imaš nacije i države, da svi aspekti kulturnog djelovanja imaju onoliko smisla koliko na koncu imamo države i nacionalne svijesti?

Osim toga što Bošnjaci navedeno pitanje olahko shvataju, odnosno ne shvataju, veliki problem usljed odsustva sistema imamo sa sujetama, egoizmima, sitnim šićarima i “dječijim” bolestima, uključujući i ona marginalna pitanja ko će se i gdje slikati, ko će veći dio kolača prigrabiti, ko će šta reći i sl. Jer, u nedostatnosti sistema svako postaje za sebe mjera stvari, svako političke procese “šilji” prema vlastitim interesima i ličnoj prođi. Možda upravo zbog toga Bošnjaci ne žele uspostaviti mehanizme koordinacije, jer bi u tom slučaju na značaju izgubili šićari pojedinaca, a institucije napokon pokazale puni smisao postojanja.

Jer, kako drugačije objasniti da se Bošnjaci neće, ne mogu, ne žele ili ne umiju ni ozbiljnije nadnijeti nad pitanjem vlastite nacionalne sudbine, a kamoli razmatranja vlastite nacionalne strategije, osim argumentima nezainteresiranosti, apatičnosti, snishodljivosti, rezigniranosti i nezamjeranja. Zar se Bošnjaci umiju probuditi samo kad krene granatiranje, silovanje, protjerivanje!? Gdje su bošnjačke institucije i njihovi rukovodioci u ovim ključnim momentima, kao da su sami sebi dovoljni, kao da djeluju po principu uske odgovornosti, kao da ne shvataju da svaka njihova aktivnost za krajnji cilj mora imati jačanje Bošnjaka i naše jedine Domovine Bosne i Hercegovine?!

Smijemo li sami sebi postaviti pitanje ko je odgovoran za uspavanost bošnjačke nacije, ko nam je umrtvio buntovnički živac sadašnje generacije, da li smo pristali da budemo kusur, gdje su te stotine autobusa savjesnih Bošnjaka sa svih krajeva zemlje da pokažu jednim jedinim protestom da se s Bošnjacima ne može igrati niko, a posebno poklonici genocida i UZP-a? Živimo u svijetu u kojem se cijeni masa, snaga, sila, odvažnost, odlučnost, smjelost, hrabrost itd. Sjećamo li se riječi prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića kad je na jednom skupu poručio: “Moramo biti jaki, moramo biti jaki, prenesite to znanje našoj djeci, kažite im da moraju biti dobri i plemeniti, ali moraju biti jaki, u ovom svijetu se samo snaga poštuje!”

Da li smo iznevjerili ove riječi, da li smo zarad sitnih šićara, izbornih lista, pozicioniranja i nepotizma, iznevjerili ono na što nas je pozivao rahmetli predsjednik svojom riječju i djelom? Bošnjaci, vrijeme je da se okupimo, da jedni druge u lice pogledamo, da se nad svojom budućnošću zamislimo!

Znajmo, prethodno navedene institucije najodgovornije su za sveukupno stanje Bošnjaka ma koliko lopticu prebacivali jedni drugima. Štaviše, političke predstavnike smatram najmanje odgovornim, jer oni svoj legitimitet crpe iz ostalih institucija koje političarima daju podršku umjesto da ih vlastitom institucionalnom snagom “poredaju” dajući im zadatke koje ni po koju cijenu ne smiju iznevjeriti. Na navedenim institucijama leži obaveza da se okrupnimo, organiziramo, sagledamo i analiziramo naše stanje daleko šire. Vrijeme je da se najodgovorniji uozbilje, jer nose teret odgovornosti za sadašnje stanje bošnjačke nacije. Vrijeme je da najodgovorniji među nama shvate da politika nije stranka i izborna lista, parlamentarna klupa i lična primanja, politika je mnogo više i plemenitije od toga. Vrijeme konformizma je isteklo, a mi moramo biti jaki da bi opstali, a ne podobni, poslušni, dvolični, sažaljivi, samolažljivi, samodopadljivi, neiskreni i snishodljivi, nego samo i isključivo jaki!