Kada je Hamas pokrenuo ofanzivu na Izrael prošlog oktobra, argentinski birači su krenuli u prvi krug predsjedničkih izbora.
Političari i kandidati iz cijelog političkog spektra brzo su otišli na X da podijele svoja razmišljanja.
Odlazeći predsjednik lijevog centra Alberto Fernandez, kandidat Sergio Massa i drugi, uključujući desni centar Patriciu Bullrich i Juanu Schiaretti, te desničara Javiera Mileija, izrazili su solidarnost s Izraelom i osudili palestinsku grupu.
Nijedan od postova nije spominjao Gazu, Palestinu ili Palestince.
Lijeva kandidatkinja Myriam Bregman, međutim, žalila je zbog gubitka nevinih života i okrivila izraelsku okupaciju i aparthejd za trenutno nasilje tokom drugog kruga predsjedničke debate 9. oktobra.
Podrška Izraelu bila je dominantan stav među predsjedničkim kandidatima u Argentini, a novoformirana Mileijeva administracija usvojila je proizraelsku vanjsku politiku. Ipak, neki arapski mediji pogrešno su predstavili njihov stav kako bi predstavili homogen, propalestinski latinoamerički blok.
Na početku izraelskog rata protiv Gaze, Al Jazeera je ponudila zbirku službenih izjava kao primjere širokog propalestinskog raspoloženja u Latinskoj Americi.
Od stupanja na dužnost, Milei je odabrao Izrael za svoju prvu državnu posjetu i potvrdio želju da premjesti ambasadu zemlje u Jerusalim
Drugi članak u The New Arabu pitao je: "Zašto je Latinska Amerika tako propalestinska?" i sugerisao da rastuća nezavisnost regiona od SAD-a, ljevičarskih pokreta i značajna arapska dijaspora odnose prevagu.
Alternativno, brazilski akademik Fernando Brancoli objašnjava višestruke razloge koji pokreću stavove pojedinih zemalja o Izraelu i Palestini na osnovu političke ideologije, politike dijaspore i sigurnosne saradnje.
On oštro primjećuje: "Postupci Bolivije odražavaju snažnu ideološku opoziciju izraelskim vojnim intervencijama u Gazi", dok pozicija Čilea pokazuje kako "prekomorske zajednice mogu utjecati na vanjsku politiku", a nedavni "diplomatski razdor s Izraelom" Kolumbije otkriva napetost između dugogodišnje vojne saradnje i različite političke ideologije".
Kako su se geopolitičke tenzije između nekoliko latinoameričkih zemalja i Izraela pojačale nakon 7. oktobra, čvrsti proizraelski stav Argentine više se isticao.
Argentina je 2010. priznala palestinsku državnost pod bivšom predsjednicom Cristinom Fernandez de Kirchner. Njena vlada lijevog centra pomogla je da se ožive tri centralna načela: socijalna pravda, ekonomska nezavisnost i politička autonomija. Odluka o priznavanju palestinske državnosti bila je, dakle, u skladu s političkom ideologijom administracije.
To je dalje odražavalo "ružičastu plimu" koja je zahvatila Latinsku Ameriku početkom 2000-ih. Uspon ljevičarskih vlada, dublja regionalna integracija i veća autonomija od SAD-a označili su ovu političku promjenu.
Sve zemlje Latinske Amerike, sa izuzetkom Meksika (donedavno) i Paname, krenule su u tom pravcu. Pozicija Argentine odražavala je dio regionalnog duha vremena.
Povlačenje "ružičaste plime" obilježeno je pomjeranjem udesno širom Latinske Amerike kada su konzervativne, nacionalističke i proameričke vlade došle na vlast. Primjeri uključuju vojni udar u Hondurasu 2009. i opoziv predsjednika Paragvaja 2012. godine. Izbor desničarskih vlada širom Latinske Amerike između 2012. i 2019. dodatno je učvrstio ovaj novi val.
Mnogi od novih predsjednika, kao što su Brazilac Jair Bolsonaro i Argentinac Mauricio Macri, otvoreno su podržali Izrael, dodatno naglašavajući važnost ideološke sklonosti u latinsko-američkim i izraelskim odnosima. Milei se uklapa u ovu grupu desničarskih, konzervativnih vlada.
Milei je u nekoliko navrata pokazao svoju privrženost Izraelu. Na primjer, mahao je izraelskom zastavom tokom kampanje i očekivao da će se pridružiti Izraelu, među drugim krajnje desničarskim režimima, tokom druge predsjedničke debate.
Od stupanja na dužnost, odabrao je Izrael za svoju prvu državnu posjetu, potvrdio želju da se ambasada zemlje premjesti u Jerusalim, izrazio "nepokolebljivu podršku" Izraelu nakon iranske odmazde i napustio neutralnu vanjsku politiku Argentine glasajući protiv punopravnog članstva Palestine u UN-u .
Tokom sastanka sa Benjaminom Netanyahuom 7. februara, izraelski premijer je pohvalio Mileija kao "velikog prijatelja jevrejske države".
Što se tiče argentinsko-izraelskih odnosa, malo je dokaza koji ukazuju na to da je politika dijaspore, posebno uticaj jevrejske zajednice ili izraelskog lobija, odigrala značajnu ulogu u oblikovanju vanjske politike Argentine.
Zemlja je ranije usvojila politiku "ekvidistance", ili neutralnosti, prema Izraelu i Palestini, usidrenu u svojoj podršci rješenju s dvije države.
Godine 1947. Argentina se suzdržala od glasanja u Generalnoj skupštini UN-a o Rezoluciji 181 (II), Planu podjele, čak i suočeni s "arapskim i jevrejskim naporima da lobiraju kod Peronove vlade preko rivalskih komiteta osnovanih u Buenos Airesu", prema historičaru Ignaciu Klichu.
Argentina je također bila uzdržana kod Rezolucije UN-a 3379, kojom je utvrđeno da je "cionizam oblik rasizma i rasne diskriminacije".
Glasanje u UN-u za palestinsku državnost 2010. bilo je nezavisno od politike dijaspore i rezultat je lokalnih i regionalnih političkih trendova, a ne aktivnosti lobiranja. Bila je to zakašnjela odluka koja je trebala uravnotežiti vanjsku politiku Argentine dajući Izraelcima i Palestincima iste prerogative.
Štaviše, argentinska jevrejska zajednica predstavlja manje od jedan posto ukupne populacije i ima različite stavove koji ne prate nužno izraelski lobi.
Jedan od primjera je reakcija na nedavnu sudsku presudu o istrazi terorističkog napada 1994. na argentinsko izraelsko udruženje uzajamnih poslova (AMIA).
Jorge Elbaum, predsjednik argentinskog Židovskog poziva, piše: „[To] je još jedan element geopolitičkog usklađivanja sadašnje vlade...i [njene] koegzistencije s desničarskim vladama širom svijeta, odnosno Sjedinjenih Država i Izraela. "
S druge strane, Jorge Knoblovits, predsjednik Delegacije argentinskih izraelskih udruženja (DAIA), komentirao je: "To je važna odluka koja vraća dug argentinskom društvu i određuje da je Iran država posvećena sijanju terora širom svijeta."
Dodao je: "Milejeva podrška Izraelu je veoma važna." Drugim riječima, politika dijaspore u Argentini ima mali utjecaj na vanjsku politiku jer su uzastopne argentinske vlade zadržale neutralnost u odnosu na Izrael i Palestinu i isključile izraelske lobističke grupe iz procesa kreiranja politike.
Integracija Jevreja u argentinsko društvo i heterogenost ove zajednice također su smanjili potencijal za mobilizaciju proizraelske agende. Dalje se naglašava značaj druga dva elementa: političke ideologije i sigurnosne saradnje.
Transfer vojnog oružja, opreme za nadzor i sigurnosne obuke iz Izraela u Latinsku Ameriku je dobro dokumentovan.
Izraelski list Haaretz objavio je u augustu 1978. godine da su "u toku mjesec i po dana tri izraelska generala (u rezervi) posjetila Argentinu". U svom istraživanju o vojnoj povezanosti Latinske Amerike i Izraela, koautori Bishara Bahbah i Linda Butler pišu: "Do 1981. Argentina je kupovala do 17 posto svog oružja od Izraela."
Izrael je prodavao oružje argentinskom autoritarno-birokratskom režimu, Procesu nacionalne reorganizacije, dok je ovaj drugi optužen i pod istragom za kršenje ljudskih prava i zločine protiv čovječnosti.
Argentinsko ministarstvo pravosuđa će istražiti, suditi i osuditi vojne hunte za iste zločine 1985. godine. Transfer vojne opreme nastavljen je prodajom dva helikoptera Bell 1998. godine i nepoznatim brojem Univision Hero-120 i Hero-30 municije 2023. (tzv. kamikaza dron).
Tokom 1990-ih, argentinska vojska je doživjela dezinvestiranje i zastoj u kupovini vojne opreme jer su demokratske vlade konsolidirale civilnu kontrolu i provodile politiku štednje. U isto vrijeme, zemlja je pretrpjela dva teroristička napada, jedan protiv izraelske ambasade 1992. i drugi protiv AMIA-e 1994. godine.
Analitičari su i dalje podijeljeni oko razloga. Marginalni doprinos Argentine Zaljevskom ratu, otkazivanje transfera nuklearnog materijala i tehnologije Iranu i neispunjavanje obećanja datih sirijskom predsjedniku Hafezu al-Assadu dugo su se raspravljali.
Nakon drugog napada, argentinska i izraelska vlada su sarađivale u predstavljanju jedinstvenog narativa i pokretanju hitne istrage.
Tadašnji predsjednik Carlos Menem i ambasador Dov Schmorak označili su Iran kao organizatora i Hezbolah kao izvršioca napada. Ovaj incident proširio je sigurnosnu saradnju i razmjenu obavještajnih podataka između dvije države, što je dovelo do takozvanog Toma izvještaja.
Dokument je napisao bivši argentinski šef obavještajne službe Miguel Angel Toma 2003. godine, ali je tek nedavno skinuta oznaka tajnost. Toma je tvrdio da detaljno opisuje uloge Irana i Hezbolaha u napadu 1994. godine. Dok kritičari tvrde da dokument ne doprinosi istrazi, on inače potvrđuje saradnju između obavještajnih agencija u Buenos Airesu, Tel Avivu i Langleyu kako bi se predstavio jedan narativ.
Sigurnosna saradnja nastavljena je u vojnoj sferi kada je Kirchnerova administracija dala Elbit Systemsu ugovor za nadogradnju argentinskog srednjeg tenka i uključila Krav Magu u nastavni plan i program vojnih kadeta na Nacionalnom vojnom koledžu 2011. godine.
Sigurnosna saradnja dobila je novu dimenziju pod Macrijevom administracijom. Izrael je 2016. ponudio pomoć u pregledu sirijskih izbjeglica, a Argentina je bila domaćin dvonacionalnog sigurnosnog samita. Sljedeće godine, Argentina je najavila kupovinu četiri patrolna čamca MKII klase Shaldag s izraelskim naoružanjem i opreme za nadzor za 84 miliona dolara.
Sigurnosna saradnja dugo je podupirala argentinsko-izraelske odnose i očekuje se da će rasti pod upravom Mileija.
To je potvrdio Bullrichov povratak na mjesto ministra sigurnosti, koji je prethodno bio na toj funkciji pod Macrijem. Nedavno je rekla: "Dobijamo pomoć [obavještajne informacije] od Izraela i SAD-a."
"Postoje golubovi, jastrebovi i talibani. Patricia [Bullrich] i ja smo talibani", rekao je Milei govoreći o članovima argentinske vlade.
Ovaj pokazatelj najviše govori o dogmatizmu trenutne administracije i spoljnoj politici o kojoj se ne može pregovarati, što državu stavlja uz bok drugih vlada krajnje desnice širom svijeta.
Ideološki afinitet pojačan Milejevim ličnim preferencijama glavni je faktor koji pokreće gravitaciju Argentine prema Izraelu. Ona je vodila vanjsku politiku koju je argentinski sociolog Huan Gabriel Tokatlian okarakterizirao kao "neobičnu i improviziranu".
Izbor Mileija i produbljivanje odnosa njegove administracije s Izraelom usred ratnih zločina u Gazi potaknuo je politologinju Ornelu Fabani da se zapita da li je okončana tradicionalna argentinska ekvidistantna politika prema Izraelu i Palestini.
Kritično je da je priznanje palestinske državnosti imalo za cilj da uravnoteži vanjsku politiku Argentine davanjem sličnih prava Izraelcima i Palestincima. Međutim, okvir ekvidistance je nedovoljan, jer zanemaruje posljedice povijesnog suzdržavanja Argentine u UN-u, što je omogućilo Nakbu.
Zapravo, argentinski ekvidistantni pristup pomogao je da se zamagli proizraelska vanjska politika koja je dodatno podstaknuta ideološkim afinitetima i podržana sigurnosnom saradnjom.
Ovaj pristup je na kraju otvorio put administraciji Mileija da zauzme kontradiktorni stav negiranja palestinske državnosti na međunarodnom nivou, dok je priznaje kod kuće.
Odnosno, administracija Mileija nije poduzela nikakve zakonske mjere da zvanično povuče argentinsko priznanje palestinske državnosti.
Jednako tako, nastavlja da se kocka reputacijom zemlje kao braniteljice ljudskih prava i rizikuje optužbe za saučesništvo pružanjem političke podrške vladi koju Međunarodni sud pravde istražuje za genocid.
Izvor: Middle East Eye
