Ako pažljivo pratite povijest nacionalnog buđenja slavenskih naroda, primijetit ćete da se društveno-politička debata vodi samo o nacionalnom određenju Bošnjaka. Od odlaska Osmanskog carstva s ovih prostora Bošnjake se želi na neki način “odrediti”, nametnuti im srpstvo ili hrvatstvo. A Bošnjaci, oni su oduvijek znali da su posebna nacija, zaseban narod sa svojim imenom i svojim jezikom – Bošnjak čiji je jezik bosanski, mada se to desetljećima nastojalo zatomiti, razvodniti, preimenovati, od Bošnjaka napraviti amorfnu masu, religijsku skupinu. Sve do 1993. godine, kada su Bošnjaci konačno vratili svoje historijsko ime.

Kako su se smjenjivala carstva, države i državna uređenja u debate o nacionalnom opredjeljenju Bošnjaka uvođeni su različiti nazivi za Bošnjake kako bi se ili istakla njihova posebnost u smislu nacionalnosti ili negirala ta posebnost s ciljem da se oni pridobiju na stranu velikohrvatskih ili velikosrpskih nacionalnih projekata. Taj put Bošnjaka u proteklih više od 150 godina može se sažeti u jednoj sintagmi – od Bošnjaka do Bošnjaka – a između toga bili su Bosanci, muhamedanci, muslimani, sa malim i velikim m.

Kada je srednjovjekovna kraljevina Bosna pala pod Osmansku vlast, dobri Bošnjani mahom su prihvatili novu vjeru, ali su zadržali vlastiti nacionalni identitet, vlastiti jezik i svoju posebnost tvrdoglavo na njoj insistirajući.

Prema Turcima i prema vlastima u Carigradu, piše Alija Isaković u knjizi Nacionaliziranje muslimana, kojom smo se koristili u ovom tekstu u Stavu, a koja je objavljena 1990. godine, “Muslimani su sebe u etničkom i političkom smislu smatrali i nazivali Bošnjacima. Tako su ih nazivali i Turci i osmanlijska administracija u svojim službenim aktima. U mnogim službenim spisima Porte naziv Bošnjak sreće se u raznim konstrukcijama: Boşnaklar, Boşnak taifesi, Bosnalu takimi, Bosnalu kavm – bosanski narod. Isti naziv za Muslimane, tj. Bošnjaci ili bosanski narod, upotrebljavao se i u pismima koja su istaknuti sudionici pokreta Husein-kapetana Gradaščevića upućivali austrijskim vlastima i knezu Milošu. Istovremeno se vrlo često upotrebljavao naziv turčin, kao vjerska oznaka kojom se željelo reći da su Muslimani ‘turske vjere’, čime su se jasno razlikovali od ostalih južnoslavenskih naroda drugih vjera. U tim su relacijama ovaj termin upotrebljavali i Muslimani i njihovi susjedi nemuslimani u Bosni i u okolnim jugoslavenskim zemljama. Međutim, iz teksta Marka Šunjića Mossolmani di Bossina vidi se da su neki bosanski muslimani, u dokumentu sačinjenom u Zadru 1568. godine, već tada razlikovali sebe, islamizirane Bosance (Bošnjake), od Turaka. Oni su, prema svojoj želji, upisani kao Mussolmani di Bossina, a ne kao Turci, ističući ‘nekakvu svoju posebnost: prema istovjernim Turcima – etničku, ili prema inovjernim Turcima – etničku, ili prema inovjernim Bosancima vjersku? (...) Nisu li, možda, ‘bosanski muslimani’ već tada ‘insistirali’ na svojoj posebnosti u ‘turskoj’, slično kao ‘bosanski patareni’ u ‘kršćanskoj’ Bosni? Naknadno se vidi jedino da je spomenutom nazivu bilo ‘suđeno’ da se rasprostire, ukorjenjuje i uporno traje, da dio naroda upućuje na posebnu tradiciju i da ga, tokom dugotrajne turske vladavine, opominje i čuva od etničke asimilacije.”

Isaković podsjeća da se poslije austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine počeo službeno upotrebljavati termin muhamedanci (njem. Muhammedaner). Premda je taj naziv upotrebljavala i štampa, narod ga ipak nije prihvatio nego se i dalje služio nazivima Bošnjak ili turčin, odnosno Musliman.

Upravo u periodu Austro-Ugarske Bošnjake se počelo, vrlo često uporno i naporno, nagovarati da se “opredijele”, što je u suštini značilo da se opredijele za srpstvo ili hrvatstvo. Ali, kako je primijetio Rasim Muminović 1969. godine u tekstu Povijesnost i nacionalitet, “čovjek se ne može opredijeliti za ono što jeste, jer jeste, ali zato se može opredjeljivati za ono što nije”. Petar Kočić, povodom smrti Osmana Đikića, piše o “opredjeljivanju” izrazito slikovito: “Kako li nam tek izgleda čist i kristalan karakter Osmana Đikića kad pogledamo ovu našu stalno potresenu, zbunjenu i mutnu [muslimansku] nacionalnu sredinu, u kojoj mnogi zaspu kao čelični Srbi, a probude se kao fanatični Hrvati, ili obratno!” I Hamza Humo u svojim uspomenama govori kako su Mostarci ismijavali opredjeljivanje: “Tada se mnogo prepirala omladina o tom: da li su Muslimani Srbi ili Hrvati. Rahmetli Avdaga Selimhodžić, inače poznat šaljivčina, našao je sljedeću soluciju: – Ama, što se neprestano prepirete o tom ko je Srbin a ko je Hrvat? Predajte stvar advokatu i mirna Bosna!”

BAŠKA VJERA, BAŠKA NARODNOST

Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak razmatranje vjerskog i nacionalnog identiteta svodi na vrlo jednostavnu formulaciju: “Baška vjera, baška narodnost.”

“Bošnjak koje vjere bio da bio, on je opet osto pri svojoj narodnosti; vazda i uvijek svaki bosanski muhamedanac veliki je musloman, – možebit veći neg oni što živu u Arabiji – ali se nije nikad svoje narodnosti odrekao, već ju je vazda dobro čuvao kano svetu stvar. Bošnjak ako je posto velikim vezirom kao Mehmed-paša Sokolović i mnogi drugi, opet je bratimski ljubio naš narod i nije nikad na svoju domovinu zaboravio, nego joj je uvijek od koristi bio, kao što je taj veliki vezir sagradio iz svoga vlastitoga džepa u Višegradu na Drini glasovitu veliku ćupriju (most), koja je jedan historički spomenik, što vjekove i vjekove traje; i kako turske historije dokazuju da se je za vremena njegova vezirovanja u njegovoj Velikoj kancelariji u Carigradu našijem jezikom govorilo, a nas Bošnjaka po svoj Turskoj Carevini mnogo po najvažnijim državnim službama namjestio, što su mu Osmanlije jako zamjerali. Da se je salila narodnost u vjeru, te da se ne pazi na narodnost, ne bi se Bošnjaci toliko puta sa svojim kalifom (sultanom) tukli i borili za svoje pravo i običaje”, piše Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak 1886. godine.

Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak

Ild Bogdanov u tekstu Spor između Srba i Hrvata, u jeku rasprava jesu li Bošnjaci Srbi ili Hrvati 1895. godine, kaže da je bošnjaštvo “paradoks”, ali “ako ga pobliže promotriš te mu uzroke pronađeš, vidjeti ćeš da nema u njemu ništa smiješno, pače da je smiješno što ga takvim Srbi i Hrvati nađoše”.

“Biva, da Hrvati i Srbi ne vide da su baš oni pravi začetnici ‘bošnjaštva’; biva, da su naša braća, Muhamedovci iz Bosne, proglasivši se ‘posebnom’ narodnošću, jednostavno imitovali Srbe i Hrvate, uzevši njihovu logiku pa je sebi primijenivši. Da vidimo. Srbi i Hrvati istoga su izvora, živu pomiješani i govore istim jezikom. Naravna bi pošljedica imala biti da se smatraju ‘jedan’ narod. Al oni tako ne misle već kažu: istina je da nam je izvor jedan; istina je, da živimo pomiješani, i istina je, da nam je jezik jedan i te isti, ali – pošto imamo dva imena ‘Srbi i Hrvati’; pošto nas dijeli povijest, jer su Hrvati imali svoje a Srbi opet svoje kraljeve; pošto nas dijeli vjera, jer smo jedni katolici, a drugi pravoslavni – ne možemo, da budemo ‘jedan’ narod. Evo što se sad dogodilo. Kad se Bosna i Hercegovina iz stoljetna sna prenula na život, pohitaše Srbi i rekoše Bošnjacima: ‘Amo k nama, vi ste Srbi!’, kad to opaziše Hrvati, pohitaše i oni i rekoše Bošnjacima: ‘Ne k Srbima već k nama, vi ste Hrvati!’ Al Bošnjaci nijesu bili lude. Prije nego što bi se odlučili il’ na desno il’ na lijevo, prohtjelo im se da vide je li ta hitnja ‘bratska ljubav’, ili ‘što drugo’, pa kad vidješe ‘o čemu se radi’ tad jednostavno, logično, sasma logično, dođoše do zaključka: ‘ni amo ni tamo već svak za se.’ Evo logike, kojom se poslužiše: ‘Kad se Hrvati i Srbi smatraju ‘dva’ naroda, a jezik im je isti, zašto ne bi i mi, kad govorimo kao i oni, bili ‘treći’ narod? Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu da budu isti narod, jer su im ‘dva’ imena, zašto ne bi i mi, kad nam je ime drugojačije nego li njihovo, bili ‘treći’ narod? Kad Srbi i Hrvati kažu da ne mogu da budu isti narod, jer nijesu nad njima u prošlosti isti kraljevi vladali, zašto ne bi i mi, kad smo vlastite kraljeve imali, bili ‘treći’ narod? Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu da budu isti narod, jer su jedni pravoslavni a drugi katolici, zašto ne bi i mi, kad smo muhamedovci, bili ‘treći’ narod?’ Ovo je ‘geneza’ Bošnjaštva. Mnijem, da se Srbi i Hrvati nemaju rašta da smiju”, kaže Bogdanov.

“Bosna Bošnjacima, narodnost bosanska i jezik bosanski – moja su lozinka”, zaključuje Vasif-beg Bišćević u Hrvatskom dnevniku 1911. godine.

Šerif Arnautović sablažnjen je raspravom o Bošnjacima u hrvatskoj štampi za vrijeme Prvog svjetskog rata jer “pišete o nama! Muslimanima! kanda ste jučer iz Amerike među nas došli”, te navodi da se od 600.000 muslimana tek 600 njih opredjeljuje da budu Srbi ili Hrvati, a “ostali – 599.400 pristati će da su prije sve nego Hrvati ili Srbi, i kad mu rekneš da je Hrvat ili Srbin, jednako mu je kao da si mu zdrav zub iz čeljusti potegao”.

Austro-Ugarska monarhija 1918. otišla je u povijest, a njeno mjesto zauzela je Država Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je mijenjala nazive i oblike uređenja, ali je u suštini ostala država koja je na Bosnu i Hercegovinu gledala kao na plijen koji dijele između sebe Hrvatska i Srbija. Ipak, odlaskom jedne i dolaskom druge države za Bošnjake se u nacionalnom smislu ništa nije promijenilo, i dalje je nastavljena rasprava o nacionalnom opredjeljenju, samo više nije bilo riječi o nacionalnom opredjeljenju “muhamedanaca” nego “muslimana”, kojima se tada “tepalo” da su “naši muslimani”.

“U našoj novoj Državi nama je jednako drago svako obeležje srpsko, hrvatsko i slovenačko. Tek postepenom i plodnom utakmicom iz te tri svesti razviće se zajednička svest jugoslovenska. Ali muslimanska svest ne može se priznati kao neka četvrta, pored one tri. To je svest verska, a ne nacionalna. (...) Zeleni barjak mi možemo priznati najviše kao verski. Šerijatsko pravo mi ćemo morati da uzmemo u pretres. (...) Ako naši Muslimani htednu da se protive novom pravcu našeg narodnog života, oni će neminovno biti pregaženi, posle sto nevolja i za se i za Državu”, pisao je Pero Slepčević u tekstu “Jugoslavija prema Muslimanima” objavljenom u listu Budućnost u Sarajevu 1919. godine.

O nacionaliziranju Muslimana pisao je i Krsta Marić u Srpskoj riječi 1924. godine: “Kada mi zagovaramo nacionalizovanje Muslimana, mi smo daleko od toga da diramo u rz i obraz, i din i veru naših Muslimana, jer njegovo srpstvo nimalo mu ne smeta, da bude i odličan Musliman. Šta više, mi volimo, da su svi Srbi religiozni, jer vera je još uvek najbolji čuvar morala, naročito u širokim narodnim masama. Zato kao što nam je srpstvo drago, jer ono predstavlja nacionalnu i državnu snagu, naš narodni ponos, tako nam je drag islam i pravoslavlje, jer su oni čuvari morala. Srpstvo je čuvar otadžbine, a pravoslavlje i islam morala. Kao što nema čoveka bez vere, tako nesme ni da bude ljudi bez otadžbine. A ljubav prema otadžbini, prema rodnoj grudi i materinjem jeziku to je nacionalizam. Prema tome nesme biti nijednog muslimana bez ljubavi prema rodnoj grudi, bez nacionalizma. Mi smo rekli, da je nacionalizovanje Muslimana i važno državno pitanje. Srbiziranjem Muslimana mi ne samo što dobivamo milion čuvara otadžbine, nego i rešavamo jedno važno, hrvatsko pitanje.”

Husein Ćišić

Međutim, tvrdoglavi kakvi jesu, Bošnjaci se nisu mogli odreći sebe ni pod pritiscima ni zbog lijepih riječi, jer kako je to lijepo primijetio Husein Ćišić 1927. godine: “Nitko se još sama sebe za tuđi račun nije odrekao.”

On kaže da je jedna od “najizrazitijih karakternih crta naših pređa, naših starih ‘bošnjana’ najstarijega, kao i starijega doba, bila je jedna vrst otmene netrpeljivosti prema svemu – što nije njihovo. – Ni samo vrijeme, ni sve one faze političkog života, kroz koje se, tijekom vremena, nevoljno promicahu nije dostajalo, da tu crtu u njihovu karakteru izmijeni. – Oni su uvijek ostajali i ostali dosljedni sami sebe. Razne siledžije, istina, uspijevale su da ih, od vremena na vrijeme, pritjeraju zidu i prisile u jednu ruku da zatvaraju svoja srca pred njima, da bi tako povučeni sami u sebe izdržali sve napasti napastnika do kraja i to – do svakog kraja”.

Mustafa Mulalić u jeku ovih rasprava o nacionalnom određenju navodi da “opredeliti se nacionalno znači isto što i ne biti musliman, jer Islam nije religija Srba ili Hrvata. (...) biti u isto vreme musliman i osjećati nacionalno to nije moguće. Islam je preči od narodnosti”.

“BOŠNJACI I ERCEGOVCI DOGOD BOG SVET DRŽI”

U istom tekstu, pisanom 1936. godine, Mulalić citira Dositeja Obradovića: “Turke Bošnjake i Ercegovce budući da zakon i vera može se promeniti, a rod i jezik nikada... Bošnjak i Ercegovac Turčin, on se Turčin po zakonu zove, a po rodu i jeziku kako su bili njegovi čukundedovi tako će biti i njegovi poslednji unuci: Bošnjaci i Ercegovci dogod Bog svet drži. Oni se zovu Turci dok Turci tom zemljom vladaju, a kako se pravi Turci vrate u svoj vilajet otkuda su proizišli, Bošnjaci će ostati Bošnjaci i biti isto što su njihovi stari bili.”

Neriješeno pitanje Bosne i Bošnjaka, odnosno muslimana kako su ih tada zvali, zaokupljalo je i vrh Komunističke partije Jugoslavije u vrijeme Narodnooslobodilačke borbe, a i decenijama poslije, sve dok ono nije, kako-tako, riješeno ustavnim amandmanima iz 1971. godine, kada su muslimani dobili famozno veliko M, čime su im priznati nacionalni identitet i etnička posebnost.

Još 1940. godine o tome se raspravljalo u Komunističkoj partiji Jugoslavije, te je ostala zabilježena diskusija koju je vodio Mujo Pašić s Milovanom Đilasom. Pašić se nije složio s referatom u kojem je Đilas, tada jedan od glavnih ljudi ove partije, naveo da muslimani nisu posebna etnička grupa već da su oni Srbi ili Hrvati.

“Samo vrhovi Muslimana se osjećaju Srbima ili Hrv[atima]. Narod kaže da je Bosanac, ali ne Srbin ili Hrvat. Muslimani nisu formirana nacija, ali [su] etnička grupa. Jugo[slavenska] M[uslimanska] O[rganizacija] izgleda [kao] da je vjerska organizacija, ali njih [Muslimane] veže autonomija. Naš [komunističke organizacije] je stav autonomija [Bosna i Hercegovina]. Hrv[atska] i srp[ska] buržoazija vode pregovore o podeli Bosne. Protiv toga [se moramo boriti]! I srpske i hrvatske mase moramo pridobiti za autonomiju] Bosne pod rukov[odstvom] proletarijata. Nac[ionalno] pit[anje] moramo postaviti i prema raspoloženju naroda. Muslimani su ponegdje kompaktno [stanovništvo], nešto [ima mjesta] sa stoposto [muslimanskog stanovništva], ali ima i [mjesta gdje je stanovništvo etnički] izmešano.” Nakon izrečenog, Milovan Đilas je i dalje u svojoj diskusiji ostao pri tvrdnji: “Bosanski Mus[limani] nisu etnička grupa.”

O muslimanskom pitanju 1942. godine pisao je i Veselin Masleša, po kojem će se decenijama zvati jedna od najvećih izdavačkih kuća u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, kazavši da muslimani Bosne i Hercegovine nemaju objektivna svojstva nacije, pa prema tome [n]i subjektivno osjećanje sebe kao nacije.

“I svi pokušaji da se stvori ‘bosanska’ ili čak ‘muslimanska’ nacija morali su propasti, jer nacije se ne stvaraju administrativnim putem”, pisao je Masleša. Prema njemu, glavni problem sadržao se u pridobijanju muslimana. Bosna je mogla, po toj koncepciji, biti ili srpska ili hrvatska. I sav napor išao je u tom pravcu da muslimansko begovsko vodstvo privuče Beogradu, da ga otrgne od političkog utjecaja Zagreba. Radilo se, dakle, o tome da se muslimani izjasne za Beograd.

“Narodnooslobodilačka borba je otvorila oči širokim masama naroda Jugoslavije o svim pitanjima njihova života, pa je tako otvorila oči i velikom delu srpskih i hrvatskih masa i s obzirom na ‘muslimansko pitanje’. Kroz narodnooslobodilačku borbu iščileli su nenarodni uticaji velikosrpske hegemonije kod Srba, i to je, nesumnjivo, jedan od važnih elemenata oslobođenja muslimana. Narodnooslobodilačka borba otvara i pred muslimanima nove perspektive. Boreći se protiv velikosrpske hegemonije narodnooslobodilačka borba istovremeno uspostavlja stvarnu ravnopravnost svih vera – muslimani se ne mogu više kao verska grupacija osećati ugroženi. Narodnooslobodilačka borba, kroz ostvarenje bratstva naroda Jugoslavije, skida konačno sa dnevnog reda stavove kao što su: Bosna je srpska i Bosna je hrvatska”, navodi Masleša u tekstu “Muslimansko pitanje” objavljenom u Vojno-političkom pregledu 1942. godine.

Sto godina razvlačenja bošnjačke, muslimanske pameti dalo je rezultat koji je opisao Velibor Ljujić 1945. godine na Osnivačkom kongresu KP Srbije: “Ima jedna interesantna stvar kod Muslimana, to je da oni nemaju jedno subjektivno osećanje za nacionalnu ravnopravnost. Imao sam prilike da razgovaram sa činovnicima Muslimanima. Od četvorice njih koji su tamo bili, jedan je rekao: ja sam Srbin, drugi je rekao: ja sam Crnogorac, a treći: ja sam bosanske nacionalnosti (pojmovi nacionalnosti još mu nisu bili prečišćeni), a četvrti je rekao: ja sam Musliman. Trebalo bi da se to pitanje pročisti i rasvetli. Ima naših drugova komunista, koji smatraju da treba Muslimane priključiti Srbima. Mislim da Muslimani treba da ostanu kao Muslimani, kao narodnosna grupa, a ne da se uključuju u Srbe.”

Analizirajući društveno-historijski aspekt “nacionalnog opredjeljivanja” muslimana Bosne i Hercegovine Enver Redžić 1961. godine ističe: “Na osnovu dosadašnjih etnografskih ispitivanja kao i na temelju istorijskog razvitka, mislim da se može primiti teza da muslimani u Bosni i Hercegovini predstavljaju specifičnu etničku cjelinu, koja se od Srba i Hrvata dovoljno razlikuje da s njima nije istovjetna i koja takođe pokazuje veoma mnogo osobina zbog čega se može govoriti o njihovoj etničkoj srodnosti. (...) Islamizacija, svakako, predstavlja onaj istorijski faktor koji je odlučno doprineo da su se odnosi u Bosni i Hercegovini komplikovali više nego u ma kojoj drugoj jugoslovenskoj zemlji.”

Prema njegovim riječima, historija nacionalnog “opredjeljivanja” muslimana Bosne i Hercegovine sastavni je dio historije srpsko-hrvatskih odnosa u Bosni i Hercegovini u periodu Austro-Ugarske i stare Jugoslavije. To je historija političke borbe srpske i hrvatske buržoazije za priključenje Bosne i Hercegovine Srbiji, odnosno Hrvatskoj, i istovremeno historija muslimanske građanske politike i njenog osciliranja između dvije nacionalne orijentacije.

Džemal Bijedić i Tito

Na Sedmom kongresu Saveza omladine Jugoslavije 1963. godine Josip Broz Tito je, govoreći o nacionalnom opredjeljenju muslimana, kazao: “Kod nas postoje i jalove diskusije, naprimer o tome da li Muslimani treba da se opredijele na neku nacionalnost. To je besmislica. Svaki može da bude ono što osjeća da jeste, i niko nema prava da mu natura neku nacionalnu pripadnost ako se on osjeća samo građaninom Jugoslavije. Nacionalna pripadnost i državljanstvo ne protivriječe jedno drugome.”

 U ovakvoj situaciji su Muslimani – i to ne svi nego manji dio, kome je pripadao jedan dio inteligencije – pribjegavali jugoslavenstvu kao novom nacionalnom kvalitetu koji je od njih prihvaćen, ne kao njihova unutrašnja potreba nego kao jedan od izlaza za nadoknadu osporene nacionalne osobenosti.

“To je, u stvari, bio jedan od vidova spašavanja njihovog individualiteta. Nesumnjivo je da su od turskog doba pa do danas Muslimani pokazali svoju etničku postojanost i upornost i sigurno je da se oni, osim izuzetaka, autonomno nikada nisu osjećali ni Srbima ni Hrvatima, jer ih njihove etničke osobenosti nisu na to upućivale” kazao je Džemal Bijedić na sastanku Komisije za međunacionalne odnose Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine 15. marta 1966. godine.

Etnolog Špiro Kulišić, razmatrajući porijeklo bosanskohercegovačkih Muslimana, zaključuje pedesetih godina 20. stoljeća da su se oni usljed viševjekovnog razvitka upravo pod turskom upravom razvili u posebnu etničku grupu.

Isto mišljenje zastupa i Edvard Kardelj. On navodi da Muslimani u Jugoslaviji nisu nacija “mada se – individualno uzevši – ne osjećaju ni Srbima, ni Hrvatima i mada, s obzirom na to, svakako sačinjavaju posebnu etničku grupu”.

Muslimani su, u svakom slučaju, kad je riječ o njihovom suočavanju sa nacionalnim modalitetom – enigma, kaže sociolog Esad Ćimić u jednom intervjuu iz 1971. godine i dodaje: “Ja mislim da bi se za muslimane moglo reći da nisu ono što su htjeli biti, niti su ono što su drugi očekivali da će biti. Naime, kada je bila situacija 1945. godine da se prvi put suočim s jednom vještačkom dilemom da li sam Srbin ili Hrvat, kada nisam mogao nešto treće biti, ja sam izabrao Hrvat, a moj brat tada je izabrao Srbin. Ja nalazim da nacije nisu košulje i da se one ne mogu mijenjati od popisa do popisa stanovništva.”

VALJA SVIJETU OBJASNITI ŠTA ZNAČI BITI BOŠNJAK

Hamdija Pozderac u vezi s nacionalnim izjašnjavanjem Bošnjaka, odnosno Muslimana, podsjeća na stav sa XVII sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine iz 1968. godine: “Praksa je pokazala štetnost raznih oblika pritiska, insistiranje iz ranijeg perioda da se Muslimani u nacionalnom pogledu opredjeljuju kao Srbi, odnosno kao Hrvati, jer se i ranije pokazalo, a to i današnja socijalistička praksa pokazuje, da su Muslimani poseban narod. Nacionalno izjašnjavanje stvar je svakog pojedinca, ali je neophodno stvoriti političku klimu u kojoj će se svaki pojedinac moći iskazati onim što stvarno jest, a ne onim što nije, jer sloboda nacionalnog izjašnjavanja je upravo u tome što se svako može iskazati onim što jest u nacionalnom pogledu, uključujući odgovor o nacionalnosti, u skladu sa ustavnim pravima”.

Alija Isaković

Muhamed Hadžijahić u knjizi Od tradicije do identiteta, objavljenoj 1974. godine, navodi da je “još od Vuka Karadžića lansirana koncepcija – koja je onda općenito prihvaćena – da se Muslimani u Bosni i Hercegovini treba nacionalno da opredijele (po Vuku kao Srbi). (...) Bez obzira na to što su se bosanski Muslimani sami osjećali kao jedna cjelina i to ispoljavali kako u odnosu na njima etnički najsrodnije bosanske Srbe i Hrvate, tako i u odnosu na svoje istovjernike drugog etničkog porijekla, već puno jedno stoljeće traži se od Muslimana da se nacionalno ‘opredijele’. U odbijanju srpske i hrvatske identifikacije Muslimani su se izjašnjavali formulom ‘Neopredijeljen’, ‘Jugosloven-neopredijeljen’, Jugosloven, Bosanac ili Bošnjak sve do općeg popisa od 1971, kada se kao Muslimani izjasnilo 39,6 posto stanovništva u Bosni i Hercegovini, odnosno 8,4 posto u Jugoslaviji.”

Umjesto zaključka, ovdje ćemo navesti riječi Branislava Đurđeva iz intervjua datog za zagrebački Danas 1985. godine: “Moram također, istaći da sam sretao odbojnost kojom se dočekuje afirmacija muslimanske nacije u nas. Uzgred da kažem, ne smatram najsretnijim taj izraz za muslimansku naciju. Po mom bi bilo najbolje upotrijebiti izraz Bošnjaci. Istina, i tu bi morali svijetu objašnjavati što to znači. Ali, zar mu ne moramo objašnjavati, s manjim izgledima za razumijevanje, što znači izraz Musliman.”

Stotine je tekstova objavljenih tokom više od 150 godina rasprave o nacionalnom određenju Bošnjaka. Nameće se jedan zaključak, dok su mogli biti Bošnjaci, bili su, s ponosom, kada im je to uskraćeno, Bošnjaci su pristali, nevoljno, da budu Muslimani, ali nikada nisu prihvatili da budu muhamedanci niti Bosanci. Stoga je pojavljivanje bosanstva u javnom diskursu kao nacionalne, a ne samo geografske odrednice, samo još jedan pokušaj razvlačenja pameti Bošnjacima. Ni prvi ni posljednji tokom dugih stoljeća.