Najavljene izmjene Izbornog zakona u režiji visokog predstavnika međunarodne zajednice Christiana Schmidta uzburkale su ionako uzburkano političko i društveno stanje u Bosni i Hercegovini. Dolazak Schmidta vezivao je glasine o njegovoj naklonjenosti Hrvatima te su upravo hrvatski mediji dobrim dijelom blagonaklono gledali na njegovo imenovanje, nadajući se da će Schmidt krenuti u smjeru u kojem je doista i krenuo ovih dana.
Kada bi se radila retrospektiva hrvatske vanjske politike prema BiH u samo nekoliko posljednjih godina, zasigurno bi nam trebalo nekoliko desetina hiljada stranica da pobrojimo šta se sve iz dana u dan u hrvatskoj javnosti pričalo o Bosni i Hercegovini, najčešće u kontekstu izmjena Izbornog zakona. Nametnut je takav narativ da, kada biste se informirali iz hrvatskih medija, stekli biste dojam da Hrvate drže u logorima i da veća politička prava od njih imaju Ujguri u Kini. Nigdje nećete pročitati ili čuti da s realno 10-12 posto stanovništva imaju 33 posto vlasti u državi i 50 posto u Federaciji, te da blokiraju sve procese u Federaciji zadnje 4 godine.
Nećete naići niti na informaciju da su Hrvati uz Srbe suveren narod u dvije države, slučaj bez presedana u čitavom svijetu, a još manje ćete čuti da je Bosna i Hercegovina jedina država u kojoj su politička prava naroda koji su dobili svoje nezavisne države povećana, a ne smanjena, kakva je praksa još od uspostave modernih država. Ako pogledate profile na društvenim mrežama novinara i producenata vijesti u hrvatskim medijima, bit će vam jasnije zašto ne možete dobiti realniju sliku stanja u Bosni i Hercegovini. I tu nema izuzetka među njima i nebitno je radi li se o državnoj televiziji, privatnoj televiziji ili neovisnom portalu.
Novinari N1 televizije, HRT-a, Jutarnjeg lista, Večernjeg lista i niza drugih medija nazivaju “građansku državu” unitarističkom, Hrvate obespravljenima, Bošnjake nazivaju muslimanima te navode da će završiti na 23 posto teritorija. Ako pogledamo količinu uloženih resursa hrvatske politike u pitanje Bosne i Hercegovine te rezultate uloženog, postat će nam jasnija količina frustracije koja se nakuplja među zagovornicima aparthejda u Bosni i Hercegovini. Sve to dovelo je do neke vrste totalitarističke psihoze kada je tema Bosne i Hercegovine u pitanju. Svi oni koji misle drugačije, a Bošnjaci su, postaju unitaristi, hegemonisti, tlačitelji i mrzitelji svega hrvatskog, svi mediji koji objavljuju nešto što nije u skladu s traženim aparthejdom jesu probošnjački mediji u službi unitarizma (pa čak i oni mediji kojima su vlasnici Hrvati), a svi koji u hrvatskoj javnosti, poput bivšeg predsjednika RH Stjepana Mesića ili bivše ministrice vanjskih poslova RH Vesne Pusić, pa čak i bivše premijerke i predsjednice HDZ-a Jadranke Kosor, misle drugačije odmah postaju izdajnici i nikada nećete vidjeti da ih se poziva da komentiraju situaciju u Bosni i Hercegovini iako je riječ o osobama s respektabilnim državničkim iskustvom. Takve uloge analitičara i komentatora prepuštaju se samo “provjerenim kadrovima” poput Ive Lučića, bivšeg obavještajnog moćnika i aktivnog sudionika uspostave tzv. Herceg-Bosne.
Međutim, postavlja se pitanje kamo vodi takva politika i što će biti njezin rezultat. Čak i nametanje Izbornog zakona koje Schmidt navodno planira neće Hrvatima u Bosni i Hercegovini donijeti baš ništa. Odnosi s Bošnjacima otići će na povijesno loš nivo te će se doći u situaciju da se čak niti snishodljivi Konaković ili Radončić neće usuditi koketirati s hrvatskim političkim strankama. Izborni zakon skrojen po mjeri HDZ-a dodatno će ojačati vlast ove partije te povećati razinu partitokratije u sredinama gdje većinom žive Hrvati. Pored toga, dobar dio građana bio bi obespravljen i ili ne bi imao mogućnost glasa ili bi njihov glas vrijedio višestruko manje, ovisno o detaljima Schmidtovog prijedloga.
Zanimljivo je da sve vrijeme hrvatska strana u istu rečenicu stavlja kako su Hrvati suveren narod u BiH, a onda u drugom dijelu naglašava kako žele fiksna i zagarantirana prava, što je u opreci jedno s drugim. Ako si suveren narod u nekoj državi, onda ne možeš tražiti prava kakva imaju samo i jedino nacionalne manjine, i to s razlogom. Nacionalne manjine imaju zagarantirane predstavnike prema smanjenom biračkom opsegu upravo zato što ne mogu dobiti svoje predstavnike putem sprovođenja općih izbora. Zamislimo situaciju u kojoj Hrvati u Hrvatskoj, ili Slovenci u Sloveniji traže da imaju zagarantirana prava na izbore u predstavničkom tijelu. Naravno da je takva situacija nemoguća jer se podrazumijeva da, ako si suveren narod, imaš i mogućnost putem redovnih općih izbora izabrati svoje predstavnike. Međutim, ne i u Bosni i Hercegovini, u kojoj su Hrvati suveren narod iako imaju svoju matičnu državu te, iako zbog broja populacije koja živi u BiH, niti izbliza ne mogu popuniti sve ono što traže i zahtijevaju.
Zbog toga se rađa frustracija koja dominira u hrvatskoj javnosti. Postavlja se pitanje i gdje je nestala tema izbora člana Predsjedništva BiH. Niko više ne problematizira izbor Željka Komšića iako smo protekle četiri godine bombardirani s time, pa se čak i cijela situacija nazvala “slučaj Komšić”. Pitanje je bismo li bili u o današnjoj situaciji da nije bilo izbora Željka Komšića. Vjerovatno ne bismo. Još simptomatičnije jeste kandidiranje Borjane Krišto, a ne Dragana Čovića za člana Predsjedništva BiH. Aktualna situacija dobro je poslužila za otkrivanje karata te da Bošnjaci uvide kakvo doista mišljenje o njima imaju njihovi partneri i sugrađani iz hrvatskih političkih stranaka. Bjesomučno divljanje i prostačko vrijeđanje od Zorana Milanovića najbolji je pokazatelj što o Bošnjacima misli hrvatski politički vrh. Milanović je postao najveći zaštitnik i partner Milorada Dodika. Teško je i pobrojati sve uvrede koje dolaze ovih dana na račun Bošnjaka, i upravo to svjedoči da hercegbosanska politika, čiji je politički i vojni vrh u Haagu osuđen na više od 120 godina zatvora nije mrtva, dapače, življa je nego ikada.
Bosna i Hercegovina u ovome trenutku nalazi se na velikoj prekretnici, trenutno se, htio to neko priznati ili ne, odvija svojevrsni Dayton 2, u puno drugačijem obliku nego ranije. U takvom dijeljenju karata Hrvati imaju uvjerljivo najjaču poziciju s obzirom na članstvo u Evropskoj uniji i NATO-u, ali imaju daleko najslabije argumente s obzirom na to da je ono što traže u suprotnosti s evropskim standardima i pravnom stečevinom. Politički predstavnici Bošnjaka u BiH ni pod koju cijenu ne smiju dopustiti nametanje diskriminirajućeg Izbornog zakona skrojenog po mjeri HDZ-a. U tome moraju imati i podršku građana, što očigledno u ovome trenutku i imaju uzimajući u obzir činjenicu da se na protestima radnim danom ispred OHR-a skupilo više hiljada ljudi. Pozitivna stvar jeste vidjeti patriotizam koji je probuđen kod bosanskohercegovačkih građana. Isti takav patriotizam trebao bi se preliti i na političku scenu. Slučaj bez presedana u široj historiji jeste zajednički poziv na proteste gotovo svih političkih subjekata i iz vlasti i iz opozicije.
Mrlju je bacio jeftini populizam sarajevske “Trojke”, koja nikako ne može prerasti lokalnu politiku niskih strasti i zaplivati na državnu razinu. Ako bi se radio popis ljudi koji bi se trebali obratiti na protestima, onda bi apsolutni broj 1 na tome popisu bio predsjedavajući Predsjedništva BiH, bez obzira na to ko on bio. Aktualna radikalizacija situacije poziva i na dodatan oprez u kontekstu potencijalnih pokušaja paraskupina i paraslužbi da pokušaju eskalirati situaciju nasiljem, što pod svaku cijenu treba spriječiti. Velika prednost Bošnjaka jeste što aktualni bošnjački politički vrh ima ogromno političko iskustvo koje u ovakvim trenucima može biti presudno. Najbolje su to pokazali i protesti ispred OHR-a jer ponašanje političara na protestima jasan je signal građanima kome mogu dati svoje povjerenje.
