Nedavno smo se prisjetili te priče.

Potres je tad promijenio naš život (nekako više volim riječ trešnja koja je nastala iz istih jezičnih razloga kao i lijepa voćka).

Stara kuća urušila se u žalosnu ruinu. Prošlo je potom vrijeme neobičnih šatora i nastalo doba prikolica koje su u hladnim danima zaista bile gotovo nalik na kuće.

Tako je počela i gradnja nove kuće nedaleko od ruševina stare. Bila je još nedovršena kad sam našao veliku drvenu konstrukciju i najednom, u magnovenju, vidio u njoj sredstvo da načinim nešto nevjerovatno, nešto što će nas podsjećati na ovo vrijeme čak i kad sve ostalo bude zaboravljeno.

Tako se valjda oduvijek izuzetni događaji i pamte.

Vidio sam u toj drvenoj ploči budućeg svjedoka i otad sam se počeo baviti samo time.

Obišao sam sve poznate graditelje spomenika (jedan je bio otac mog prijatelja) i prikupio mnogo komada bijelog, crnog i crvenog mramora, kao i vrijednog švedskog granita i nekih neobičnih primjeraka. Sjetio sam se tad da sam iz Vrbasa vadio neobične kamenove, po obliku i boji. Sve sam ih uključio u građu za postupak koji je slijedio.

Morao sam načiniti alat za ono što sam naumio. I uskoro sam se opremio sa svim što mi je bilo potrebno.

Tek tad sam preko drvene ploče zalijepio papire dok je nisu posve prekrili.

Bio je to početak. Zamislio sam se.

Grafitom sam najprije naslikao starinsku saharu, otvorenu, i džina kako proviruje iz nje dok mu se bijela kosa i brada mrse sa svim što su doticali. To je bio hudam. Dobri duh kuće, kako sam ga vidio iz priča moje majke koja je nekad, u djetinjstvu, bila na osami kod svoje tetke Džemile, u bogatoj kući, kojoj nikad ništa nije nedostajalo. Hudam se brinuo za to. Tako se porodična priča produžila kroz moje pamćenje. Inače, ta tetka Džemila bila je izuzetna osoba, lijepa, jedra i samosvojna. Jahala je, pušila i pila, a ipak je bila nekako zatvorena.

Samosvojna, kakvu mještani nikad nisu vidjeli.

Pričali su da je Gaša uvijek bio uz nju (pravo ime mu je bilo Rašid), pomagao joj u svemu. Neki su govorili da je to skrivena ljubavna priča, ali nikad ništa više nisam saznao o tom.

Džemila je ostala tajnovita. I roman o njoj nenapisan.

Nakon Hudama i sahare nacrtao sam popločano dvorište koje je otkrivalo dušu kuće.

I ukućana, naravno.

Bila je to magična avlija s nanulama koje su mogle poletjeti, ibrikom u kom je bilo čarobno piće i jorgovanom čiji se miris ne može zaboraviti.

Kamena avlija spremala se da sa svojim pričama uđe u kuću.

Nastao je dugi proces izrade. Sjekao sam kamenove i slagao ih na crtež i svaki dan je zamišljeni prizor bio sve jasniji.

Najednom je to postala zanimljivost kojoj niko nije mogao odoliti. Dolazili su ljudi s ceste i gledali. Neki bez riječi, neki sa svojim neobičnim komentarima. Nikome nismo branili da uđe i pogleda.

Jednog dana došao je i stari reporter Duško Momčilović (dobro sam ga poznavao), načinio nekoliko snimaka i objavio tekst u Glasu, glasilu ovog dijela svijeta. Napisao je kako je to obnavljanje nečeg što je postojalo samo u rimskim vremenima. Možda sam mu ja to kazao. Ili je sam prepoznao.

Mozaik je tad bio gotovo završen. Nedostajalo je možda nekoliko detalja.

Nisam sve kamenčiće poslagao sam. Jedanput je naišao slikar Bekir. Dao sam mu da kamenčićima oživi crtež. Tako isto i Meliha, direktorica Galerije. Bilo je još takvih prijatelja-posjetilaca, Feila naprimjer, koja je izgradila nanule.

Kad je mozaik bio završen, pojavili su se očevi prijatelji – građevinski stručnjaci. Pitali su me i odgovorio sam im kako mislim zacementirati izrađenu sliku. Najednom su se nekako razgoropadili i počeli mi davati savjete. Ne treba toliko cementa, govorili su. Ne gradimo zid, nego mozaik, odgovorio sam im. Međutim, njih nekoliko, kao neki šejtanski trio ili kvartet, uporno je govorilo isto.

To je bilo začuđujuće. Čudim se danas što se nisam razbjesnio i otjerao ih. Zbog oca možda. I djelomično sam popustio.

Bilo kako bilo, ako sam u izradi tog mozaika načinio neku grešku, ona se dogodila tad.

Mozaik nije bio monolitan i čvrst kao što sam želio. Ipak se u predsoblju kuće doimao kao neviđeno čudo. Otputovao sam potom ponovo na studij.

Kad sam se napokon vratio, nakon mnogo vremena, nije ga više bilo. Jednostavno je nestao.

Moj otac nije znao kako se nositi s tom stvari u kući, koju je zapravo samo trebalo omeđiti okovom i izbrusiti.

Tako bi bio zaštićen.

I nikome ne bi smetao.

O njegovoj ljepoti neki drugi put.

Sad ga više nema.

Ostale su samo fotografije. Valja ih pronaći. U njima je mnogo više nego što sam se uspio sjetiti.