Gdjegod bih se zadesio, na Sjeveru ili Jugu, na Istoku ili Zapadu, kad bi bilo spomenuto njegovo ime, lica bi se prisutnih promijenila. Potom je svako pričao svoju priču o vodenom hramu, a sve je to bio dio vječne priče koja je tekla s usana. Govorili su o njemu kao o nekom riječnom bogu.

Čak i kad me život odvodio daleko od Vrbasa, sve što mi se događalo dovodilo se nekako s njim u vezu. Od njegove boje nadalje. Od boje Vrbasa do boje bilo koje druge rijeke ili bilo kojeg drugog mora. Od vrbaskih galebova do onih što prate velike brodove ili se siti u lukama ljuljuškaju na valovima. I sve je to u sjećanju jedno daleko, dugo ljeto djetinjstva i mladosti istovremeno, ljeto prvog poimanja i imenovanja svijeta, ljeto odrastanja, ljeto kroz koje protječe Vrbas. Naravno, Vrbas je imao i svoju jesen, basnoslovnu, rekao bih, svoju zimu i svoje proljeće kad smo čekali da pukne drugo džemre i činilo nam se gotovo da vidimo kako se to događa. Prvo džemre u zrak, drugo u vodu, treće u zemlju. Suptilna koplja promjene koja najavljuju proljeće. I skok u vodu. Te čamce. Tako je bilo.

Ali, duša i srce Vrbasa otkrivali su se tek u ljeto. Tad je tek postajalo jasno zašto je naš grad oblikovan tako kako je oblikovan. I tad je tek postajalo vidljivo kako su neke građevine ili rušenja nekih zdanja grubo remetili uspravljanje Grada do svijesti o samom sebi, o sebi kao o živom duhovnom biću. Sjećam se karnevala banjalučkih i karnevala na Vrbasu. Sjećam se sebe, dječaka na štulama, u cirkuskom kostimu, koji je s grupom sličnih dječaka obišao središnji krvotok Grada, tiskajući se između Trnoružice i Šeherzade, između Tarzana i Vikinga. I promatrača vrbaskih čamaca. Jedno od prvih čuda koje sam vidio bili su oni. Ne sjećam se da sam kasnije ikad, igdje, i na jednoj drugoj rijeci vidio takve čamce. Čak ni slične. Venecijanske gondole u vodenim ulicama svoga lijepog grada nešto su sasvim drugo. Vrbas je bio naša jedina vodena ulica. Za čamce jedina.

Govorio mi je jedan Vrbaslija da je njemu, davno, kad je bio dijete, govorio neki stari Vrbaslija kako negdje u svijetu, možda u Francuskoj, postoji jedna rijeka i na toj rijeci čamci slični ovim našima na Vrbasu. Ali o tom drugi put i na drugom mjestu, kad ime te rijeke i tih čamaca izrone iz priče i pridruže se ovim vrbaskim, svakom vidljivim. Ne tako davno, dok je Vrbas još bio bistar i pitak (dok nisu zauvijek doletjeli riječni galebovi i donijeli svoja krilata jaja – ti promukli proroci buduće propasti, anđeli uništenja, što nismo odmah shvatili, iako su oni, ne čekajući, počeli da kljuju otrovne otpatke iz otvorenih voda što se slijevaju u Vrbas pržeći im purpurne noge i perje), ne tako davno brodili su vrbaski čamci kao orijaški drveni idoli, nalik na hramove Mladice Majke, Princeze Pastrmke i Čarobnjaka Lipena. Brode i danas, uprkos trovačima, uprkos svima koji su priznali poraz i oglasili rijeku što se bori za život – mrtvom, dodajući njenom agoničnom toku komadić svog otrova. Uglavnom, banjalučkoj cesti koja teče, čamci su bili trepet duše grada, one iste duše u koju se slijevaju vode Suturlije, Vrbanje i Crkvene (zatočene sad u betonsku cijev, kao da neko nastoji skriti svoj zločin) i brojnih potoka (od kojih su mnogi također skriveni i zatočeni, pretvoreni u dio kanalizacione mreže).

Raspitivao sam se, još u djetinjstvu, kod starijih ljudi i čuo mnogo zanimljivih, različitih priča o tome ko je prvi načinio čamac što je mogao savladati Vrbas i ostati na njemu, kao biće i kao prijatelj. Nakon svih tih priča i nakon godina i godina što su prošle od tada, čini mi se da je čamce ipak načinio sam Vrbas, i to u onom trenutku kad je grad sve više poprimao mjeru čovjeka, tako da se čovjek osjećao dostojanstveno i zdravo, ukoliko bude slijedio mjeru grada. Ta je mjera uvijek postojala u djetinjstvu i mladosti. Nije je ubilo, čini mi se, ni ovo današnje vrijeme, koje je započelo s velikom, nesvjesnom (utoliko opasnijom) zavjerom protiv rijeke, protiv Vrbasa. Zavjera protiv rijeke zavjera je protiv Grada na rijeci. Ipak, slika koje se sjećam ne blijedi.

Dječaci i mladići koji voze svoje čamce misaonog kljuna, gdje sjedi ili leži ljepota-djevojka (a kljun čamca je ili jednostavni lastin špic ili nalik na orlovski, na glavu ovna ponekad ili zmajevsko poprsje – jedan je dajaklija stavljao i vučjaka u špic), naziru, u zagonetnim proplamsajima boja, osluškuju neku staru, zajedničku tajnu, koja ih vezuje s Vrbasom. Zato se u čamcu najčešće šuti. Jedini zvuk koji se čuje jeste udarac šticne među Vrbasove oblutke. Ne goneta li se ta tajna, na svoj način, i u priči o lasti, jednom od dva osnovna oblika vrbaskog čamca. Ko zna zašto, ali toliko stvari vezanih uz ovu rijeku naziva se imenom lastavice: Skok s mosta. Čamac. Kuća koja gleda na Vrbas, a čiji je krov sveden u lastin rep...

Imao sam prijatelja s nadimkom Lasta, čija je velika, vrbaska duša posve odgovarala bogatom nadimku što ga je dobio. “Znaš li, bolan, šta ti je lasta?”, rekao mi je jedan od najpoznatijih vrbaskih čamdžija, dajaklija dakle (jer vrbaski čamac se, naravno, vozi dajakom, tim mitskim kopljem koje jedino može savladati njegove brzake i plićake, njegove sedre i duboka, virovita grotla) “Ovo!” Otkinuo je list vrbe i spustio ga u vodu. List je zaplovio i urezao se u Vrbas, pronalazeći svoje minijaturne bukove, posve nalik čamcima koji plove njegovim valovima. To je bilo to. Tako je jedino i mogao nastati vrbaski čamac. Neko je gledao s obale, dugo gledao u vodu i potom načinio čamac nalik na list koji je plovio Vrbasom. Tako je nastala lasta i tako je nastao vrbaski čamac.

U gradu u kojem su se legende o neimarima koji lete ili na jablanu plove Vrbasom (kujući od zlata junaka) mogle sresti i u pjesmi i u sjeni građevina pokraj kojih se prolazi ostala je nezabilježena legenda o onome koji je načinio prvi vrbaski čamac. Ili ga mi u nekoj od pjesama još nismo prepoznali. Imena na bokovima banjalučkih, vrbaskih čamaca priča su za sebe. Iza svakog starog imena krio se mali roman. Kao i sad, kod čamaca koji još uvijek plove, jezde ili režu kroz vodu, ili stoje privezani uz obalu, jedan ili više njih, magično se preobražavajući u jutarnjoj svjetlosti. Vrbaslija s početka ovog zapisa zamolio me da jednom svakako zapišem ovu sliku.

Čudnovate su i priče o graditeljima čamaca koji su ih ostavljali ponekad ispred radnje, prije porinuća, ponosno, da ih svi vide i da im se dive. Jer vrbaski čamci oduvijek su bili nešto više od plovila. Oni su tajna vrata iza kojih se susreću čovjek i rijeka. To je ta njihova zagonetka i njihova skrivena ljepota, ona ljepota iza, iza ljepote njihovog oblika, njihovih šara i njihova kljuna. Na Vrbasu su oduvijek stasali i sjajni kajakaši, skakači s mosta, ronioci, plivači, ali... (neka mi oproste svi oni) dajaklije su oduvijek bile nešto posebno.

Pobjeda u vožnji vrbaskih čamaca imala je i ima nešto od antičkog olimpijskog lovora jer takvih čamaca više nigdje nema, niti rijeke kao što je Vrbas. A velika zavjera protiv Vrbasa i Grada na njemu (civilizacijski danak? trijumf gluposti? usudovi prsti u sudbini čovjeka? ili nešto deseto, nešto nepoznato?) još uvijek traje... Osluhnimo i naučimo nešto od čamaca i od galebova, opominjača koji uzalud govore u ime Vrbasa. Naučimo nešto i od peša ili od malih lovaca na peševe.