Pamtim jedan događaj kojeg bi se često s neugodnošću sjetio.
Mnogo je vremena prošlo prije nego što sam shvatio sve što se zaista dogodilo.
Kao što se inače događa s uspomenama.
Spisak tih prizora iz našeg života, čak i kad je načinjen samo ovlaš, upozorava na mnoštvo stvari. Nijednog od njih nismo u potpunosti razumjeli i stoga se ponavljaju u sjećanju, neobično obnavljaju i nude različite mogućnosti viđenja. S nekima od njih sam imao zaista posebno iskustvo.
Jedan od najozbiljnijih odgovora koji sam sebi dao bio je ispisivanje kratkog romana Sličan čovjek (nakon mnogo godina uvrstio sam ga u porodičnu trilogiju Psi od vjetra).
Tu je magija sličnosti uzdignuta na nešto više od uobičajenih zabuna zbog tjelesnih osobina i neobičnih pokreta.
Međutim, čini mi se danas da je i u tom odgovoru ostalo nerazjašnjenosti koja krije svoju tajnovitost.
Iako su se nekad doista dogodili, sad su se ponašali kao dijelovi zapamćena sna.
Koliko sam samo puta svaki taj prizor pregledao u mislima.
I svaki put se pitao zašto sam ja (viđen u tome kao neko drugi) postupio onako kako sam postupio.
Jesam li tad imao informaciju koja je danas izgubljena ili sam nesvjesno istraživao tajnovito?
Uostalom, tako sam otkrio mnoge pomno smišljene i konstruirane laži o sebi.
Stojim na uglu i neko me zgrabi i povede. Nisam bio posve pri sebi i opustio sam se.
Zašto ga nisam odmah udario i odbranio se, ne znam.
Nešto se kasnije sve počelo razjašnjavati.
Sjedili smo u dobro mi poznatoj krčmi i on se zapravo predstavljao. Bio je ljubomoran. To mi je bilo toliko neobično da sam mu usporeno odgovarao. Bila su to više pitanja ustvari.
Najednom sam se osjetio posve suvišan u tom prizoru.
Nakon svega, umjesto da s njim pometem čitav taj prostor, što sam mogao, bilo mi ga je žao.
Ustao sam i otišao bez riječi.
– Neke uspomene ili neki prizori iz prošlosti nas nikad ne napuštaju.
– Znam to. Ponekad je to lijepo iako ne uvijek.
– Zaista?
– Zna biti tegobno. Gotovo morbidno.
Uporno podsjećaju na nešto što se dogodilo i oživljavaju stid koji ne prestaje.
U mladosti sam napisao pjesmu koja je svojevrstan odgovor na spomenute dvoumice. Kao što su odgovori i pitanja čvor koji bi Aleksandar Makedonski mogao samo lažno odriješiti:
Na nekoj svadbi luduje violine kiše
iz sumnjivih džepova pisma vade pištolje
a siromašni ljekar kopa po rani izbezumljenog grada
dani od srebra ljubičaste noći
dani od zlata ljubičaste noći
noć su lovili i usmrtili:
niz njenu ljubičastu haljinu pada prstenje
ogrlice naušnice i sanjiva tuga
Izišao sam iz kaputa u jesenji dan
pivo se sasvim zapjenilo od bijesa
osedlani klaviri jezde i zubima gone zvučnu uzdu
izvađen iz novčanika
prodan velikom jeziku kancelarije
Grad se izvalio na leđa i sanja
melodija trbuha pokreće nebo
zatvaram kišobran
kroz odškrinutu kapiju suzi svod
otvaram sve svoje prozore
neki avion je pobjegao ispred nejasnog reda vožnje
u gnijezdo ptice
Smrt u svojoj jedinoj haljini
i luda čaša što pjeva na stolu
razuzdanim svojim bokovima
gozba očaja i poludjeli instrumenti
stražare na čulnim usnama čaše
Pospani dani zlatne noći
Tvrđava kioska mitraljira grad novinama
vijesti vijesti vijesti vijesti
tramvaji rašivaju umornu kičmu ulice
i neboderi leže povaljeni kao zaboravljeni noževi
srebrni dani ljubičaste noći
lovac u ljubičastom progoni svilenu košutu zore
bunovni dan se gosti nad mrtvim tijelom
zagonetnog crnog mađioničara noći
roje se i ruju mravi u goloj lubanji
trbusi vilenjaka zlatna su gozba psima
a trubač nakon boja u raspuklom dobošu drijema
u ponore se vraća mrak
probuđena memla
O divlja ljepoto
srebrenih dana ljubičastih noći
Kad se svega sjetim nisam više siguran da je to bio taj prizor niti taj dan.
Koliko je samo takvih dana u našim životima. I koliko prizora...
