Pamtim jedan događaj kojeg bi se često s neugodnošću sjetio.

Mnogo je vremena prošlo prije nego što sam shvatio sve što se zaista dogodilo.

Kao što se inače događa s uspomenama.

 

Spisak tih prizora iz našeg života, čak i kad je načinjen samo ovlaš, upozorava na mnoštvo stvari. Nijednog od njih nismo u potpunosti razumjeli i stoga se ponavljaju u sjećanju, neobično obnavljaju i nude različite mogućnosti viđenja. S nekima od njih sam imao zaista posebno iskustvo.

Jedan od najozbiljnijih odgovora koji sam sebi dao bio je ispisivanje kratkog romana Sličan čovjek (nakon mnogo godina uvrstio sam ga u porodičnu trilogiju Psi od vjetra).

Tu je magija sličnosti uzdignuta na nešto više od uobičajenih zabuna zbog tjelesnih osobina i neobičnih pokreta.

Međutim, čini mi se danas da je i u tom odgovoru ostalo nerazjašnjenosti koja krije svoju tajnovitost.

Iako su se nekad doista dogodili, sad su se ponašali kao dijelovi zapamćena sna.

Koliko sam samo puta svaki taj prizor pregledao u mislima.

I svaki put se pitao zašto sam ja (viđen u tome kao neko drugi) postupio onako kako sam postupio.

Jesam li tad imao informaciju koja je danas izgubljena ili sam nesvjesno istraživao tajnovito?

Uostalom, tako sam otkrio mnoge pomno smišljene i konstruirane laži o sebi.

Stojim na uglu i neko me zgrabi i povede. Nisam bio posve pri sebi i opustio sam se.

Zašto ga nisam odmah udario i odbranio se, ne znam.

Nešto se kasnije sve počelo razjašnjavati.

Sjedili smo u dobro mi poznatoj krčmi i on se zapravo predstavljao. Bio je ljubomoran. To mi je bilo toliko neobično da sam mu usporeno odgovarao. Bila su to više pitanja ustvari.

Najednom sam se osjetio posve suvišan u tom prizoru.

Nakon svega, umjesto da s njim pometem čitav taj prostor, što sam mogao, bilo mi ga je žao.

Ustao sam i otišao bez riječi.

– Neke uspomene ili neki prizori iz prošlosti nas nikad ne napuštaju.

– Znam to. Ponekad je to lijepo iako ne uvijek.

– Zaista?

– Zna biti tegobno. Gotovo morbidno.

Uporno podsjećaju na nešto što se dogodilo i oživljavaju stid koji ne prestaje.

U mladosti sam napisao pjesmu koja je svojevrstan odgovor na spomenute dvoumice. Kao što su odgovori i pitanja čvor koji bi Aleksandar Makedonski mogao samo lažno odriješiti:

Na nekoj svadbi luduje violine kiše

iz sumnjivih džepova pisma vade pištolje

a siromašni ljekar kopa po rani izbezumljenog grada

dani od srebra ljubičaste noći

dani od zlata ljubičaste noći

noć su lovili i usmrtili:

niz njenu ljubičastu haljinu pada prstenje

ogrlice naušnice i sanjiva tuga

Izišao sam iz kaputa u jesenji dan

pivo se sasvim zapjenilo od bijesa

osedlani klaviri jezde i zubima gone zvučnu uzdu

izvađen iz novčanika

prodan velikom jeziku kancelarije

 

Grad se izvalio na leđa i sanja

melodija trbuha pokreće nebo

zatvaram kišobran

kroz odškrinutu kapiju suzi svod

otvaram sve svoje prozore

neki avion je pobjegao ispred nejasnog reda vožnje

u gnijezdo ptice

Smrt u svojoj jedinoj haljini

i luda čaša što pjeva na stolu

razuzdanim svojim bokovima

gozba očaja i poludjeli instrumenti

stražare na čulnim usnama čaše

Pospani dani zlatne noći

 

Tvrđava kioska mitraljira grad novinama

vijesti vijesti vijesti vijesti

tramvaji rašivaju umornu kičmu ulice

i neboderi leže povaljeni kao zaboravljeni noževi

srebrni dani ljubičaste noći

lovac u ljubičastom progoni svilenu košutu zore

bunovni dan se gosti nad mrtvim tijelom

zagonetnog crnog mađioničara noći

roje se i ruju mravi u goloj lubanji

trbusi vilenjaka zlatna su gozba psima

a trubač nakon boja u raspuklom dobošu drijema

u ponore se vraća mrak

probuđena memla

O divlja ljepoto

srebrenih dana ljubičastih noći

 

Kad se svega sjetim nisam više siguran da je to bio taj prizor niti taj dan.

Koliko je samo takvih dana u našim životima. I koliko prizora...