Nekih se nesporazuma uvijek sjećam s neugodnošću. Dogodilo se kako se dogodilo, čak bi se moglo kazati kako niko nije namjerno kriv, ali mala je pogreška narasla i pretvorila se u zaista veliki problem.
Letio sam u Oslo. Iz nenajavljenih razloga, zastanak u Amsterdamu najednom se odužio i činio se kao nerješivi slučaj. Izišli smo sa stvarima. Kako su nam rekli. Očigledno, letjet ćemo dalje s drugom metalnom pticom. Ništa se nije mijenjalo osim vrata izlaska, odnosno ulaska.
I gledali smo na veliku ploču s nadom da će se na njoj zasvijetliti naš let. Zaboravili smo na vrijeme. Najednom sam shvatio da moram obaviti još ponešto. Vidio sam na jednim vratima u daljini prepoznatljiva slova. WC. Požurio sam tamo, a unutra me dočekala halabuka kao da sam se vratio kući. Većinu sam poznavao.
– Ti si?
– Naravno. Još nisam neko drugi.
– Naravno. A gdje bismo se mi našli nego ovdje?!
Grebo.
– Kamo letite?
– U Madrid. A ti?
– U Oslo.
I to je bilo sve. Vratio sam se do mjesta gdje sam vidio ploču i mogao pročitati šta piše na njoj. Nije pisalo ništa novo a meni važno. Svladavao me je umor i začas pomislih da se nešto neobično događa. Ispred mene je stajao Saša i govorio mi nekako zadovoljno.
– Oduvijek sam te nagovarao da dođeš u Amsterdam. Mnogo je ovdje stvari koje ćeš prepoznati i koje će ti obogatiti vrijeme.
Nisam mu odgovorio. Nisam bio siguran ni u to da je to doista on. Kao da sam razgovarao s priviđenjem.
– Nemam vizu za Amsterdam – kazao sam da nešto kažem.
Stajao je još trenutak neodlučno, a onda se izgubio. Pijesak u pješčaniku i dalje je uporno curio. Koliko je samo ovdje slika koje bih trebao vidjeti, pomislio sam. Ipak, grad će još sačekati moj dolazak. Još uvijek nije bilo novosti na ploči. Nedostajao mi je čak i Saša. I pogled na pijesak koji curi. Najednom je zablistala ploča i na njoj se pojavio novi tekst. Pisao je broj izlaznih vrata, a ona su se nalazila na drugoj strani. Zato je valjalo proći uobičajenu službu.
Zamislio sam se za trenutak, a onda sam pokušao učiniti kako je napisano. Službenik je pažljivo pregledao moje dokumente, a onda je pritisnuo dugme i nastala je strka. Pojavio se policajac koji me odveo u svoj prostor. Nisam razumio šta mi je govorio i to sam mu rekao na njemačkom. Razgovor je bio posve nepotreban, što je u moj umor dodalo bijes.
– Kamo ste krenuli kad nemate vizu?
– Ka vratima koja ste označili. Kako bih drukčije stigao do njih?
Zamislio se.
– Kamo letite?
– U Oslo. Ne bih ovdje ni za živu glavu ostao.
Gledao me je ozbiljno. Shvatio je šta se dogodilo. Refleksi nam ponekad ne daju vremena da razmislimo. Zato sam bio gotovo uhapšen.
– Sjedite tu i sačekajte.
Sjeo sam. I pijesak je nastavio curiti. Ne znam koliko je vremena prošlo dok sam ponovo pogledao na ploču. Bilo je mnogo novosti na njoj i događale su se svakog trenutka. Za moj let pisalo je nešto novo: vrata s novim brojem. Ta su vrata bila u prostoru gdje sam se već nalazio. Zaputio sam se tamo.
Ne znam koliko je sve to trajalo. Kao da sam hodao u polusnu. Tek sam u avionu sve shvatio. Sjedio sam pokraj poznatog čovjeka iz Konjica kojeg doista dugo nisam vidio. Čitava skupina ljudi išla je tamo poslovno, a mislim da je bio u pitanju i grad-prijatelj. I oni su dugo čekali u Amsterdamu. Niko im nije ništa rekao, ali činjenice su govorile sve. Dva su aviona letjela za Oslo i u njima nije bilo dovoljno putnika. Zato su ih sve smjestili u jedan avion.
To je bilo sve. Iako za mene gotovo dramatična, u putovanjima uobičajena stvar. Sjećajući se svega toga kasnije u Oslu, napisao sam pjesmu Na aerodromu, u Amsterdamu. Možda bi ona kazala nešto više o čitavom događaju?
NA AERODROMU, U AMSTERDAMU
Na aerodromu, u Amsterdamu
dočekali su nas Mraz
i dvije Glave s dalekog otoka
koje gledaju više zbunjeno
nego zagonetno
Na aerodromu, u Amsterdamu
vidjeli smo
vidljivi svijet
i nevidljivi Amsterdam
Svako Lice ima i Naličje
jedno gleda zbunjeno u putnike
drugo čežnjivo u daleki otok
odakle ga je čežnja dovela
ovdje
Aerodromski hotel
svojim primamljivim pozivom
izaziva našu strast
više nego naš san
Na aerodromu, u Amsterdamu
sreću se svjetovi
jedan koji smo napustili
i drugi
u koji nismo zakoračili
Na aerodromu, u Amsterdamu
zvek novčića
priviđa se pospanim putnicima
kao lice sreće
24. novembar 1998.
