Kad sam dobio pismo za prilog u novom beogradskom časopisu iz pera urednika Davida Albaharija, odgovorio sam mu na način koji mi se činio primjerenim, tj. poslao sam mu Priču o bagdadskoj ribi, što je on prijateljski i urednički razumio i objavio. Taj tekst zapravo je i priča i ogled. O piscu opusa u nastajanju i posebnom svijetu unutar književnosti.

Bilo je to prije mnogo godina. Dok sam je ponovo čitao, učinilo mi se da zaista ni riječ ne želim dodati.

Potonji događaji su, na svoj način, dodali priči začuđujući okvir. Okvir vremena.

Naravno, stvar je čitača kako će to vidjeti:

A kad nastade šesto šezdeset i šesta noć, ona reče:

– Doprlo mi je do ušiju, o, sretni care, da se u to vrijeme pojavio u Bagdadu neki trgovac suknom po imenu Aladin Talha.

Garib je još uvijek bio u indijskom Kašmiru, četrdeset dana, koliko mu je trebalo da poruši kuće i mjesta gdje su se ljudi klanjali vatri i da mjesto njih podigne male i velike džamije, a Rad-Šah za to vrijeme spremi kovčege pune rijetkosti i poklona koji se ne mogu opisati, pa sve to posla na lađe.

Zatim Garib sjedne na al-Kajladžanova leđa, a Sadan i al-Džamrakan sjednu na al-Kuradžanova leđa, pošto su se oprostili jedni od drugih, pa muridi poletješe s njima i tako su letjeli do kraja noći.

A ovaj čovjek, ovaj Aladin Talha, prodavao je takvo sukno da su se i sami muridi mogli u njega odijevati. I taj čovjek koji bijaše potpuni stranac prodavao je po čitav dan svoju robu ne osjećajući ni glad ni žeđ. A onda, kao da ga je neko pozvao po imenu, uđe u jednu gostionicu gdje se prodavala pečena riba iz Tigrisa i zatraži da jede ribe.

            Unutra već sjeđaše neki slijepac, koji se na zvuk glasa došljakova okrenu i pogleda ga svojim slijepim očima, dok je prstima i dalje prebirao po ribi, pečenoj u svojoj vlastitoj krljušti. Aladin Talha mu klimnu glavom, a slijepac, kao da je to vidio, odmah mu reče da je i on stranac u Bagdadu, da dolazi iz Srebrene zemlje, iz grada koji se naziva Dobri Zrak i da je u Bagdad došao samo zato da bi jeo ove ribe iz Tigrisa, koja jedina može prosvijetliti njegov vid, kako je već davno zapisano i kako mu govoraše jedna knjiga-mudrac, koju je ostavio u svom gradu, knjiga na čijim je koricama bila naslikana upravo ovakva riba koju je jeo. Zalogaji ove ribe su kao slova knjige koja je znala unaprijed svaki trenutak njegovog zakoračaja u prosvjetljujući mrak.

            Aladin Talha je odmahivao glavom, ne shvatajući da ga slijepac zapravo pita nije li i njega nešto slično dovelo u ovu prodavnicu pečene ribe.

            Utom u prostoriju uđe još jedan čovjek. Pogledao ih je radoznalo, a zatim poručio sebi ribu i sjeo u treći kut. Prije toga se predstavio, pomalo neobično, kao u predstavi. Rekao je da se zove Hidajet i da je Perzijanac. Slijepac se blago osmjehnuo kad je to čuo, a zatim se nekako nespokojno zagledao mrtvim očima u četvrti ugao prostorije.

            Tamo je bilo još jedno šilte i još uvijek na njemu nije sjedio niko.

            Aladina Talhu najednom obuze strah. Znoj ga je probijao dok je spoznavao da u ovu prostoriju nije zakoračio slučajno. Svi su očekivali četvrtog posjetioca. Tad bi se zapravo i trebalo dogoditi to nešto, ono zbog čega je i on svratio. Damari su se u njemu pobunili kao prijeteći bubnjevi i nespokojan je ustao, ne bi li se smirio, ali tjeskoba je bivala sve veća i veća, tako da je naglo krenuo prema vratima. Tu se gotovo sudario s nekim čovjekom koji ga je podsmješljivo gledao, a zatim je ubrzao korak, jedva dišući i zaputio se u labirint grada; žudno loveći dah išao je ka mnoštvu ljudi među kojima će se spokojno sakriti.

            Tako bi se možda taj namjernik, taj trgovac suknom, i izgubio iz ove priče da prodavač pečene ribe nije imao običaj koji se bez izuzetka držao da uvijek isporuči ono što je bilo poručeno.

            Aladin Talha je već povjerovao da je pobjegao tajanstvenim neznancima koji su se skupljali iz tako dalekih zemalja da bi jeli pečenu ribu iz Tigrisa, kad ugleda dječaka kojeg je vidio i u onoj gostionici, kako trči ka njemu sa pečenom ribom u ruci. Toliko uplašen da je jedva znao šta da učini, Talha se načini da ne vidi dječaka i skri se u prolazu između nekih kuća, a potom lagahno poče obilaziti, gledajući pažljivo u svaki ugao iza kog se mogao pojaviti dječak s pečenom ribom.

            Provlačio se kroz uske ulice i prolaze i sa strahom gledao u lice svakog prolaznika s kojim se mimoilazio.

            Bio je sve sigurniji da je ona pečena riba neka zamka i da je on potpuno slučajno upao u tu priču, da on, Aladin Talha, nije jedan od četverice ljudi koje su očekivali. Ako to slijepac nije primijetio, primijetio je sigurno Perzijanac (zato ga je i pogledao onako), a pogotovo podsmješljivi čovjek na vratima s kojim se gotovo sudario. I tu se Talha zamisli. Što je više razmišljao, to mu se lice čovjeka na vratima činilo poznatijim. Taj čovjek je njega, Aladina Talhu, poznavao!

            Sav zasopljen, on sjede da se odmori na ostatke nekog starog zida. Nije znao koliko je tako sjedio. Muridi su mogli da lete hiljadu i jednu noć dok je on razmišljao gušeći se u svjetlosti podneva koja je njegovim očima donosila samo mrak.

            Kad je ustao, vidje da je sve vrijeme sjedio na ribi od pečene zemlje, istoj onakvoj kakvu su jeli gosti u onoj prostoriji i kakvu je za njim nosio dječak. Uze zemljanu ribu u ruke i ugleda na njoj izdubljenu istu onakvu odaju, prodavača koji je pekao ribu i dječaka koji nosi ribe gostima. U tri ugla izdubljene prostorije sjedila su tri stranca, svaki s ribom ispred sebe, a jedan je žurno izlazio, bježao negdje izvan vrata, izvan opeke u kojoj bijaše oblikovan. Zapravo, od njega se vidjela samo peta, podignuta, u bijegu.

            Na ribi su bila i neka slova, klinasta, koja Aladin Talha nije razumio. Nije ih razumio, ali ih se sjećao. I znao je da govore o njemu: o njegovom imenu, njegovom rođenju i njegovom usudu.

            – Tu ste! – prenu ga glas kao udar biča.

            I pred njega, na stari zid, dječija ruka stavi ribu što je još uvijek mirisala na vatru.

            Aladin Talha se okrenu i ugleda dječaka od pečene zemlje, kako stoji, zarobljen u starom zidu.

            – Ovo su čini. Sve su ovo čini – pomislio je, a zatim polahko, s beskrajnim zadovoljstvom, prinio ustima komadić opeke s klinastim slovima.

            Ne, neću mu ovo pričati, pomisli ona, dok su joj kroz rečenice još uvijek letjeli muridi. On zna gdje je ta prodavnica i sutra će odmah otići da zatraži ribu, a onda se više nikad neće vratiti, kao što se nije vratio ni Aladin Talha, suknar čije se sukno pretvorilo u tišinu bagdadskih zidova.

            I Garib iz Kašmira uzalud je svratio na krilima murida u bagdadsku prodavnicu ribe, kao i Perzijanac, kao i čovjek iz Dobrog Zraka, jer nespokojni Aladin Talha, koji se skrio pod Šeherzadin jezik, ne bješe više ništa do okus datule koji se topio u njenim ustima.