Ponekad se sve književnosti svijeta čine kao neka velika skrivena prepiska.
Ne znam ni sam kad sam to shvatio.
Možda u onom trenutku kad sam pročitao kod Gustavea Flauberta nešto što sam netom vidio u svom voćnjaku, način na koji je opisao ljubavni spoj dvoje životinjskih stanovnika tog svijeta. Fascinantno. Kao da je gledao u trenutku dok sam ja gledao.
Otad sam književnost uvijek razumijevao kao nešto što postoji sad kao što postoji u svakom trenutku.
Nevidljivi poštari brinu se da se ta vrsta tankoćutne prepiske održava kod onih koji je osjećaju.
Tu je korijen i moto uvoda mom romanu Kalfa, gdje vode imaginarni razgovor Goethe i Tales.
Prihvatio sam to posve prirodno što je studij poredbene književnosti iz dana u dan obogaćivao.
Prepiska je ključna riječ u iskustvu književnosti.
Svjesno ili nesvjesno, mnogi pisci o tom svjedoče. Tako je Goethe uključio Ofelijinu pjesmu u svoje djelo kao jasan znak. Kao i Borges u vrlo kratkoj priči koja se zbiva u Argentini. Ubijeni na kraju priče izgovara: Zar i ti, sine?
Vidljiva je tu vječna prisutnost književnosti.
Prisutnost koja se događa svakodnevno u istodobnom vremenu dobro je poznata. Vidi se i u posvetama kao i u unutrašnjim posvetama koje su dublje i osmišljenije.
Zar mnogi tekstovi o Antigoni ili Filoktetu nisu dovoljno svjedočanstvo o tom?
Fedri?
Dedalu?
Aleksandru?
Don Quijoteu?
Hamletu?
Faustu?
Ani Karenjinoj?
Raskoljnikovu?
Filipu Latinoviću?
Fra Petru?
Ahmedu Nurudinu?
Čarnojeviću?
Naravno da jesu.
I to je samo jedan detalj bogate i slojevite priče.
Poslije knjige Talhe ili Šedrvanski vrt moj prijatelj Kolja Mićević napisao je ogled i posvetio mi pjesmu Mistični srh, u kojoj produbljuje svoje viđenje:
s turobnog turbana
sipa se senka sivila
a duša moja urbana
u grč se nemi savila
ja ne znam šta mi je
slomilo Snu kotače
dok čelo poput šamije
mistični srh optače
samo se grmljavina
u sećanjima prolama
smrde od mrlja vina
moj udes i dolama
dražeći gnev i diva
prohodih mrak mahala
a ruka je nevidljiva
zbog spasa mog mahala
Odgovorio sam mu potom posvetom i pričom Moć sablje (riječ je o tuareškoj sablji koju mi je poklonio nakon boravka u Africi). Ta priča kao i jedna anagramska pjesma dio su suptilne prepiske.
O unutrašnjim posvetama mogla bi se napisati obimnija knjiga nego o činjeničnoj historiji književnosti.
To više nego bilo šta drugo govori o njenom nastanku i duhu.
Na zanimljiv način smo u fantastičkoj generaciji održavali prepisku. Moj lik se pojavljivao u priči prijatelja, a njegov u mojoj. Tako je bilo sa Zubeirom Talhom, tako s Ivanom Ančićem.
I to, naravno, nije sve.
Samo bi dubinska analiza mogla pokazati sve nijanse tog zajedništva.
Postoji i zajedništvo koje je naizgled izvan teksta.
Tiče se privatnih prepiski.
Spomenut ću ovdje samo Slavka Lebedinskog, u čijim se pričama i prevodima može čitati i začuđujući novi tekst.
To je neodgonetnuta vječna magija književnosti. Jasnost priče i svijest o mogućnosti njene preobrazbe.
Umjetnost riječi.
Književnost.
Kad smo prikupili na engleski preveden izbor mojih priča i dramu Soba, dali smo knjizi naziv Nevidljivi poštar.
