Ništa nije slučajno, te, naravno, i to što je naziv jedne Shakespeareove komedije Mjera za mjeru. Postoje i drugi prijevodi, samim tim i drugi nazivi: Ravnom mjerom, naprimjer. Ili što bi moj prijatelj Tahir u mladosti zapjevao, na romski način (i pjevački i mimički i gestikulacijom) Kako vi meni, tako vam ga ja... To je istovremeno i sav tekst pjesme i njen scenarij. Naravno, može biti i naziv. Ne vidim nikakvu drugu mogućnost. Mjera je posebna priča. Postoje oduvijek mjere za sve stvari. I tu su nastajali nesporazumi.

Palac, pedalj, lakat. Zvuči pošteno, jasno i precizno. Međutim, nije svaki palac isti. Nije ni pedalj. Niti lakat. Tu se otvara lopovski raj. I šta nam je činiti? Ne smijemo zaboraviti da je na pozornici uvijek neki licemjer. Neki Tarto kao u dubrovačkim frančezarijama ili Jago ili Ko Zna Ko...

Kad odemo korak dalje, u druge prostore, duhovne recimo, i pritom se držimo onoga da je čovjek mjera svih stvari, nastaje kompleksan prostor podložan mnogim manipulacijama. Tako neki tumače Euripidovu posebnost u odnosu na Eshila i Sofokla. Kod Eshila su bogovi na sceni, kod Sofokla su tu jer šalju poruke iz proročišta. I odlučuju. Nije ih Euripid isključio, dapače, ali njihovo uključenje i djelovanje je bilo poput teatarskih pomagala i efekata kao deus ex machina. Bučno, zanimljivo i bez teksta.

Goethe je napisao da ne postoji neko ko bi mogao da Euripidu veže sandale. To znači što znači. Poštovanje u koje nema sumnje. Očito je na istinski način bio s njim u duhovnoj prepisci. Tako je nastala Ifigenija na Tauridi. Tako je nastala i nevjerovatna veza između Helene i Fausta. Ta drama jedan je čin inkomenzurabilnog epa. Nikad je nisam zaboravio i oduvijek je takvom smatram. Jedan čin – jedna drama – koja otvara novi pogled na svijet. Zaista, prepiska pisaca s mnogo sličnosti.

  1. P. Sartre napisao je svoju dramu koja korespondira s jednom Goetheovom. To je filozofska drama. I korespondencija između pisaca. Međutim, Sartre se šejtanski poigrava s pričom, kako i ne bi, kad mu je on jedan od likova. Drugi ključni jeste naravno Bog (Vrag i gospod Bog iliti Đavo i gospodin Bog). Nastao je zapravo u zagrebačkom teatarskom krugu čitav jedan postupak koji obnavlja viđenja na poznatim antičkim i kasnijim tekstovima. To je nazvano prostorom filozofskog teatra. Tako je Slavoje Žižek, slovenski filozof, napisao svoju Antigonu, koja je izvedena na otoku Mljet. Koja je njegova inovacija u osavremenjivanju klasičnog teksta, objasnio je sam u jednom televizijskom razgovoru.

Ono što je govorio nije mi bilo dovoljno uvjerljivo. Žao mi je što nisam vidio predstavu, i to u prostoru koji zaista dobro poznajem. Zašto? Kad se istinski teatarski čin zaista dogodi, nikakva objašnjenja nisu potrebna. Inkorporirana su. Nasuprot tome, promašajima su objašnjenja jalova izlika. A ambijentalni teatar posebna je priča. Osim institucionalnih pozornica, vidio sam predstave u podrumima i potkrovljima, na ulicama i trgovima, u kulama i na zidinama, u brodovima, razrušenim zgradama, na skelama. Svaka je na svoj način bila uzbudljiva.

Problem je zapravo uvijek isti. Teatarski čin počinje gorjeti iznutra. Održava ga dah gledalaca i tad se doista rasplamsava i raste pokazujući suštu umjetnost glumišta. Ukoliko se to ne dogodi i svijeća predstave se ugasi, ništa se tu više ne može učiniti. Razmišljam samo o onima koje sam vidio. Bourekov Hamlet u Kasselu. U teatru i na igralištu oko njeg. Tri mušketira u Covent Gardenu. Jedna Rusova i Bibanova predstava na Baščaršijskim noćima. Ljubovnici na Pilama. Dundo Maroje na Bunićevoj poljani. Macbeth na Lovrijencu.

Sve me to zapravo podsjeća na različite igre u vrijeme mladosti. MFSK (majski festival studentskih kazališta), IFSK (internacionalni festival studentskih kazališta) i BRAMS (beogradska revija amaterskih malih scena). Bio je to i skup različitih teatarskih laboratorija. Nevjerovatnih je predstava tu bilo. Jedna grupa iz Madrida igrala je Calderona de la Barcu. Od scenografije su imali samo čvornovato ogoljelo drvo kroz čiju je rupu na vrhu bio provučen lanac. Sve ostalo što je trebalo u trenutku su postajali glumci. Tako je Život je san pulsirao. Vidio sam ga dva puta. U jednom studentskom domu i u auli mog Filozofskog fakulteta pokraj replike Laokoonove grupe. Nijedan detalj iz te predstave ni danas ne mogu zaboraviti.

Po povratku u Banjaluku shvatio sam da mi je ostalo nekoliko kratkih tekstova i skica za teatre iz mog okruženja (Kako ti je ime ili Neko je ipak luckast, drage farse iz samosvjesne mladosti, te groteksni Violinisti i Gosti, koliko samo puta izgubljeni). Napisao sam tad za banjalučko studentsko pozorište burlesku Pehlivan Arif Tamburija. Scenski je to oblikovao moj prijatelj Živomir Ličanin. Igrali su ga zaista s velikom radošću na raznim mjestima. Napisao sam i riječi telala, odnosno najavljivača predstave. Totalni čin. Ostao mi je također dovršen tekst koji sam pisao po ideji Tahirovoj za jedan teatar u Zagrebu. Ideja je bila jednostavna: tri lika iz naše bajke (Dugonja, Trbonja i Vidonja) na Divljem zapadu. Trojac je konačno odlučio (Tahir Mujičić, Boris Senker i Stjepan Škrabe), svi moji prijatelji (pisao sam songove za njihova Svebora), da će sami napisati svoj tekst. I napisali su ga. O, kaj.

Tako je meni ostao Tanka Katanka ili Jugozapadno od mršavih bizona. Tekst se učinio zanimljivim Slavku Barišiću, koji ga je postavio u banjalučkom Dječijem pozorištu pod nazivom Tanka Katanka. Čini mi se da niko nije u to vrijeme pronalazio mjesto izvedbe kao Bogdan Jerković. Našao ga je u radničkim halama. Tako je u Zagrebu postavio Golgotu Miroslava Krleže, a u Banjaluci u jelšingradskoj hali Dane komune, a histrioni i dalje putuju morem ka luci glasova.

Usput, dugo već nisam vidio Tahira. Tako su se valjda kocke posložile. Ali i sam ponekad uzmem okruglu tamburu koju odavno nisam vidio, bez žica i njihove nevjerovatne akustike, čak ni brkova više nemam (kao da sam izgubio kormilo) i zapjevam beskrajnu pjesmu Kako vi meni, tako vam ga ja... Dojmljiva izvedba, zar ne?!