Posve je jasno i razumljivo što se u nizu igralica-mozgalica pojavio anagram. Čovjek je oduvijek želio znati zašto se zove kako se zove i otkriti ono tajnovito u svom imenu.
Tako je valjda od jezičkog pamtivijeka.
Jednostavno, to je drugo lice, unutrašnje lice, istinsko, rekao mi je jednom prijatelj koji je dijelio to uvjerenje.
Primio sam to s dozom skepse, kao i većinu onog što su mi ljudi obično govorili a ubrzo potom posve zaboravili. Nekoliko sam puta to doživio.
Prijatelj iz anagramskog razgovora bio je izuzetak. Izuzetak je i njegova mala anagramska pjesma u kojoj se poigrao prezimenom omiljenog pjesnika kojeg je s poštovanjem i ljubavlju prevodio: Stéphane Mallarmé. Pokušao je u dubokom čitanju tog prezimena kao nizu riječi otkriti i objelodaniti jezgru pjesnikove poetike. Ta je pjesma biser među stihovima koje je napisao na francuskom.
Nije to učinio ni za jednog drugog pjesnika (a prevodio je s nekoliko jezika), čak ni za Paula Valéryja, pjesnika za nj prije svih drugih. Zašto? Mogu se, nakon svega, samo domišljati.
Možda je to nešto što se dogodi rijetko. Poput prosvjetljenja.
Tako su anagrami postali za nas čest dio razgovora.
Našao je jedanput za mene bogat i višeznačan anagram: IZVOR NOĆI, HARFO. Neiscrpan.
Bio sam fasciniran.
Ipak, odgovorio sam isti dan. Ispisao sam niz od dvadesetipet anagrama koji su imali neku čudnu dramaturgiju. Sve se zbivalo u planini Ćićariji, gdje eponimni Ćić živi i sreće se sa svakodnevnim problemima. Pjesma spominje stanovnike mljekoviće, koljeviće i Ćiće, naravno. U radnji se isticala riječ kiljam. I sve u nekom demonskom okružju.
Kad sam ga sutradan vidio, uručio sam mu pjesmu.
Čitao ju je sa zanimanjem, ali kao da je ipak vidio u tom činu znak nepoštovanja i zapitao me:
– U redu, ali koji je pravi anagram?
– Izaberi koji hoćeš?
– Ne ide to tako. Uvijek postoji samo jedan.
– I ti ga znaš?
– Znam.
– Je li tu?
– Nije.
– Kako glasi?
– IĆI ĆE VALJKOM.
Priznajem, zaista je autentično zvučao. I bio je višeznačan.
Tako su naši anagramski razgovori postali neka vrsta pjesničke tajnovitosti.
Čak skriveni govor u razgovoru s više ljudi, odnosno pojašnjenje onog o čemu je bila riječ.
Usputna sublimnost koju nije bilo potrebno nikom objašnjavati.
Ponekad je anagram bio pitanje, ponekad precizan odgovor.
Uvijek je bio potpis, jedan od unutarnjih potpisa u djelu o čemu sam pisao ovdje u istoimenom tekstu.
Kad se sjetim svega u vezi s tim, vidim jasno da sam se jedanput poslužio posvetom kako bih joj dao dublje i šire značenje. Tad sam bio ponosan zbog onog što sam sve uključio u nekoliko riječi.
Vjerujem da će roman na čijem sam početku to napisao još dugo živjeti i da će se značenja posvete produbljivati.
Koliko je samo sličnih stvari u vezi s riječima…
I te igre u jezičnim gradnjama nikad nisu puki ures. Ponekad su temelj, ponekad luk, ali uvijek ključ nevidljivih prolaza, hodnika i labirinata koji zajedno pokazuju kompleksnost gradnje i konačnu ljepotu koja živi od svih tih nijansi.
Tijela i njihove sjene zajedno žive u gradnji.
To je mjera njihove vrijednosti.
Uvijek sam to vjerovao.
Kao da držiš neko malo zdanje u ruci koje pulsira i raste sve do svog otjelotvorenja.
Tu svoje mjesto nalazi svaki kamenčić.
Među njima je i anagram.
Njegova ideja zapravo je da smo u svom imenu skriveni, te da svoje istinsko ime tek moramo pronaći.
Ukoliko nas to uopće zanima.
Kao što mnogi ljudi uopće ne razmišljaju o tom.
Zašto i bi?!
Vlastito ime im se dopada.
I to im je dovoljno.
Ili ga pak ne vole.
U tom slučaju daju ime sami sebi, ono kako se vide ili koje bi željeli. Jedna historija pseudonima, siguran sam u to, pokazala bi nevjerovatne stvari i sa svih aspekata rasvijetlila pojedinačne slučajeve i ukazala na širinu i dubinu nesporazuma s vlastitim imenom.
Niz primjera pokazao bi logičan slijed svega što ima veze s nama makar to sebi odbijali priznati.
Nije riječ o pukoj identifikaciji.
Taj je proces poznat.
Ono o čemu je riječ dogodi se u trenutku, a čitav život potom, na ovaj ili onaj način, nastojimo se identificirati sa svojim imenom i prezimenom.
