Jedne večeri prijateljica Zinaida nam je ispričala zašto ne odlazi na pokope. Povod su bili događaji o kojima smo razgovarali: plač na vjenčanju i smijeh na pokopu. Ona je zadnji put na groblju doživjela napad smijeha koji je na jedvite jade skrila i zaustavila, te se naravno brzo udaljila.
Nikad to ranije nisam čuo.
Poslije, kad sam razmišljao o tom, sve je nekako došlo na svoje mjesto. Razumio sam zapravo strah koji je odnio svoju pobjedu nad uzrokom smijehom.
Rijetko se to vidi, ali se zaista pamti.
Iako, u antologiji smijeha taj psihološki fenomen ima zaista posebno mjesto.
Suza se čuva u suzniku iliti lakrimariju. To je obično staklena ili keramička bočica. Razlog postojanja? Svjedočanstvo tuge kako su vjerovali? Vjerovatno.
A smijeh? Je li njega moguće sačuvati? Materijalno naravno ne, ali opis trenutka, izgovorene riječi i karakteristike ljudi o kojima se govori mogu dovesti do obnavljanja nekadašnjeg smijeha.
Zapisani smijeh je kao smijeh u bočici.
Ipak, neki događaji između pokopa i vjenčanja ostaju nerazjašnjeni. Neobjašnjivi.
Kalistu kao da sam poznavao. I njenu ljepotu o kojoj je jasno svjedočilo ime. Toliko sam znao o njenu životu. I o njezinim zaručnicima.
Lakrimariji koje je čuvala u ormariću pokraj postelje jasno su govorili o tom.
– Kalista?!
– Da?
– Zašto to činiš?
– Ne znam, ali zar nije zanimljivo?
– Možda za tvoju zabavu... ali ti ljudi su mrtvi?!
– Jesu, ali ja sam živa. Zar da umrem s njima?!
– O, Kalista...
Kalistine suze tekle su kao ljetni pljusak.
Gaj, Tit, Vitruvije, Aurelije, Junije, Julije, August...
Sedam bočica jedna do druge.
Gaj se spotaknuo kod tvrđave Castra u Bosni (nije ni stigao do poprišta vojnog sukoba na sjeveru), Tit je išao u Judeju i o njegovom kraju priča je svaki put bila drukčija (moguće je čak da je bio živ, ali iščezao u nekom novom životu), Vitruvije je sudjelovao u pobjedničkom pohodu na Kartagu, ali u trijumfalnom povratku ga nije bilo. Ime mu je ostalo zapisano u zrnima pustinjskog pijeska. Aurelije je bio posebna priča. Nikad nisi znao gdje putuje. Niti kad. Činilo se kao da je sve za nj igra. I Kalista se s njim osjećala tako. Zato je u plaču vjerovala kako će odjedanput bahnuti i početi joj pričati nevjerovatne dogodovštine. Ko zna koliko bi bočica sa suzama putovala do mjesta na kojem je nestao i ko zna je li to doista istina.
Željela je vjerovati da je Junija upoznala u junu, a Julija u julu iako se sjećanje opiralo tim željama.
U spomenutim mjesecima neprestano je razmišljala o njima.
I plakala.
Plakala.
Sedmu bočicu često držala u rukama, gledala boju svojih suza i činilo joj se da je mali August unutra. Gleda je i pokušava joj nešto kazati.
Kroz njene suze nijedan se glas ne može čuti jasno. Niti razumljivo. Ostaje samo mrmljanje.
Kao razgovor POD RUŽOM.
Stihovi u kojima traži odgovore.
I putokaz.
Iza željezne loze na večernjem balkonu
sjećamo se
otrovanih pehara drevnih filozofa
U nepreglednom verbalnom vinogradu
možemo li prepoznati njihove i svoje
otrovne čokote
I u samotnoj šutnji ispijati
otrovane riječi
iz pehara nalik njihovima
Odgovora, međutim, nema.
Vidim je dok gleda u svoje bočice i pitam se šta bi je iz tog trenutka opsjednutosti moglo probuditi.
Šta bi je moglo pokrenuti i uključiti u ono što nazivamo svakodnevni život?
Njen život je sad u tih sedam lakrimarija.
Odgovori mogu doći samo iz njih.
Možda i dolaze, ali ih ona ne razumije i nije u stanju protumačiti.
