Kao i pojedinci, porodice su na različit način dobijale svoja imena. Neke su u svom bitisanju ta imena mijenjale. Iza mnogih tih promjena skrivaju se raznolike i neobične priče.

Životinjski svijet često je odraz našeg ponašanja i načina života. Mnoga prezimena jasno svjedoče o tom. Iz tog je koncepta vidljivo, naprimjer, koliko je logična poznata i tegobna priča o Sokolovićima i Orlovićima.

Tako je u svim jezicima. Prisjetimo se samo polivalentno lucidne kratke priče Konjsko prezime A. P. Čehova. Briljantan detalj iz svijeta o kojem govorim.

Prisjećam se mahale u kojoj sam odrastao. Mislim da su je službeno zvali Peti kvart, a njeni stanovnici Građevina, jer tu je izgrađena velika kuća u kojoj su većinom stanovale milicionerske porodice. Činilo se to nekako groteskno jer se do nje nalazio čuveni zatvor Crna kuća.

Iza tih zgrada prolazio je sokak koji je nekad nosio ime moje porodice. Nešto dalje od glavnog puta bila je kuća u kojoj su živjeli brojni Lisičići. I zaista su mi uvijek izgledali kao da imaju nešto lisičije u licima. Osobito dječaci kojih je bilo nekoliko. Možda je to bilo dovoljno za tajnovite glasine koje su se širile o njima. Uvijek su imale opasan prizvuk.

Ipak, niko od njih nije ličio na Renarda iz čuvenog Romana o Liscu (Le Roman de Renard), čije se gotovo hiljadugodišnje trajanje obnavlja novim pustolovinama. Svoj prilog tom obnavljanju napisao je i Goethe. Naravno, to je Reineke Fuchs.

Bio je u blizini sokak gdje su se svaki susretali Konjević i Magarašević. Sasvim prirodno jer su stanovali u njemu. Jedan na početku, a drugi na kraju. Nisu se baš lijepo gledali. Nisam znao nikakav razlog za to, ali ipak mi je bilo smiješno kad bi ih vidio zajedno.

– Jesi li dobro doručkovao, komšija?

– Naravno. To je najvažniji obrok!

– Zob, besumnje?

– Kakva zob, bijesni kenjče?!

– Onakva kakva je. Dobra za doručak...

– Otprdi to što si ti doručkovao...

– Uživaj u poslu, komšija.

– I ti.

Svaki im je susret prolazio tako nekako.

 

Nešto dalje bila je novosagrađena drvena kuća koja je zamijenila u potresu srušeno sastajalište starih i bolesnih ljudi. Pili su čaj i kahvu, čitali novine i igrali šah, tavlu i karte.

Tu bi ponekad navratio Stevan. Prezime Svinjarević je krio. Zaradio ga je nekad neko njegov. Došao je iz daleke ravnice kao artiljerijski stručnjak. Volio je igrati šah i, što je svima bilo čudno, tavlu. Stanovao je u vojnom neboderu gdje je bilo mnogo sličnih porodica. Oči su mu bile nekako tužne.

Naravno, često je bio odsutan.

Nije bila sretna zbog tog njegova mlada jedra žena. Skrivala je oči na ulici. I uvijek bila u svojim mislima.

Jedanput se vratila s tržnice s mnogo stvari koje nije mogla sama donijeti. Pomogao joj je Ludi Jozo, koji je tamo dangubio zajedno s Mujicom, Holom i Viktorom. Izabrala je njega za pomoć i on je sav sretan pristao.

Kad su se popeli liftom do stana, uvela ga je u kupatilo i pažljivo okupala. Od radosti nije znao šta da misli. Nije brojao u svojoj neubrojivosti.

A kad su završili u postelji, od zanesenosti se preobrazio i samo je hukao. Ispratila ga je prije zore i gurnula mu nekoliko novčanica u ruku što mu se činilo kao da je u bajci.

Međutim, dok je koračao ka mjestu kod tržnice gdje je spavao, najednom se sve istopilo. Drugari s tržnice gledali su ga s nepovjerenjem, a i on njih jer je imao nekoliko novčanica. Bio je bogat. To se, naravno, uskoro istopilo.

Sutradan je stajao ispred zgrade i vikao. Želio je ponovo ono što mu se činilo kao san. Ta iskrenost zvučala je vulgarno.

Ona se na prozoru nije pojavila.

Uskoro su došli neki ljudi, istukli ga i otjerali.

Stevan i njegova žena vrlo brzo su napustili zgradu. I nikad ih niko više nije vidio.

Stjecajem okolnosti gotovo sam razriješio tu priču, ali dogodile su se neke stvari koje su mi odvukle zanimanje.

 

U zgradi Doma kulture održavala se velika izložba Oskara Kokoschke.

Voditeljica galerije koja je bila pokrovitelj izložbe ljubazno me dočekala.

– Bilo bi dobro da sam ja otvorio tu izložbu.

– Nismo se sjetili. Otvorio si nekoliko.

– Nije riječ samo o slikarstvu. Zamislite naslove: Horozović otvorio Kokoschku. Svjetska senzacija.

Nasmijala se.

– Zaista. U pitanju je ipak nešto ozbiljnije.

– I ovo je ozbiljno…

Zaista sam u tom trenutku mislio sve što sam govorio. Ona je bila u nedoumici.

Sahadžija Galib uvijek je izgledao kao pokisli, narogušeni golub. I neprekidno je bolesno kašljao. Smirio bi se kad pogleda svoje satove. Kucali su precizno i očekivanom brzinom. To mu je smirivalo srce. Kad bi se zakašljao, izišao bi pred radnju i zagledao se u svijet oko sebe. Najednom je sve bilo na svom mjestu. Oglašavao se nevidljivi veliki sat. I njegovi satovi su mu poput dobre djece s poštovanjem odgovarali.

Sve se činilo uravnoteženo. I Galib Golub bi se ponosno vratio u svoju prodavnicu-radionicu. Zatekao sam se u tom trenutku.

Vidio sam ga kako ponosno ulazi i sve druge, već spomenute kako dolaze i smještaju se iza mojih leđa. Jedino bi to Ale i mogao razumjeti. Kao što je razumio sve iz životinjskog carstva.

On je iz tih sličica čitao ono što je gotovo nemoguće razumjeti. I danas vidim kako dolazi Avdo Tica (Ale ga je zvao vodomar), vozi bicikl ulicom sjećanja i pozdravlja me dodirujući rukom šešir.