Naša zemlja je okružena brigama. Tako je govorila učiteljica na samom mom početku školovanja. Stajala je ispred velike geografske karte i pokazivala štapom. Bugarska, Rumunija, Italija, Grčka, Albanija, Mađarska i Austrija...
Možda se na taj način lakše pamtilo ili je neko htio da zapamtimo i nešto drugo.
Brige su ostale sa svojim brigama. Jedino Jugoslavije više nema.
U raznim dijelovima svoga života posjetio sam brige koje je učiteljica spominjala, kao i mnoge druge koje nije. I sve su nastojale da se pokažu kao bezbrige. Kao utopijski prostor razbibrige.
Ponekad su uspomene s tih posjeta gotovo morbidne.
Brigo moja, pređi na drugoga...
Uvijek sam se pitao je li to poziv u pomoć ili samo zloba prema drugome?
Nekako mi se tu upetljava draga knjiga Zapisi Maltea Lauridsa Briggea Rainera Marija Rilkea.
Sanssouci je zamak u Potsdamu pokraj Berlina. Ili Ohne Sorge ili Bez brige.
Tu je i Nizozemska četvrt. Sva od crvenih opeka bila je mjesto gdje su živjeli graditelji gradova iz daleke zemlje. U maloj smo krčmi razgovarali o bogatim dojmovima tog dana.
I vidjeli lica mnogih koje drugi nisu vidjeli.
Priča o Richardu Sorgeu zaista je posebna. Čovjek koji se prezivao Briga dio je najuzbudljivijih događaja u dvadesetom stoljeću.
Iako smo bili zanimljivi ostalima u krčmi, nakon kratkog razgovora potonuli smo u nepoznato i nevažno.
Dok smo koračali zamkom, najednom sam se sjetio jednog događaja u zagrebačkom Studentskom centru. u malom bistrou kod ulaza družilo se raznoliko društvo, uglavnom filozofske provenijencije. Svi su ponekad pričali svoje priče, vezane uz najnovije događaje. I uvijek je to odvodilo asocijacije u vrijeme rata i poslije rata. Jedan je bio posebno govorljiv. I govorio je svaki put kao da je u ispričanom skriven ključ objašnjenja događaja koje smo živjeli. Omiljena mu je bila sljedeća priča. Nekoliko ju je puta ispričao. Priča iz dvorca Sanssouci u vrijeme kad je u njemu boravio Voltaire kao gost Friedricha Pruskog. Velikog:
Jedno jutro zatekne Voltaire zamišljenog Friedricha kako sjedi budan i odjeven.
– Kad si ustao?
– Nisam siguran. Nije još svanulo...
Sutradan je Friedrich zatekao Voltairea na istom mjestu. A tek je svanulo.
– Ustao si?
– Davno.
To se nastavilo i u sljedećim danima.
Nikad nije pričao gdje je to pročitao, ali ponašao se kao je bio tamo i strasno pričao o tom takmičenju između Friedricha Velikog i Voltairea, koji mu je bio gost u bezbrižnom dvorcu.
Možda je to bila potvrda njegova mišljenja o snu? Ili apoteoza vlastitoj nesanici.
Zaista neobični filozofski roman Candide ili Optimizam nastao je poslije toga. Na svoj način u njemu su i komentari događaja svih razgovora i događaja u bezbrižnoj palači. Nisu pohvalni ni za događaje, niti za njegovog ljubaznog domaćina. Ipak, niz skulptura i malih građevina u velikom parku govori i o nizu svijetlih trenutaka.
I neispričanih priča.
Sad sam, u koračanju, kroz palaču i vrt, vidio samo male prizore koji su oživljavali kako smo im se približavali.
Ponekad se sjetim toga i nastavljam svoju šetnju s novim prizorima.
Nekad sam poznavao čovjeka koji se prezivao Briga. O Brigićima da i ne govorim.
Kao sad, pamtim lice tog mladog Brige, bez obzira na to šta mi je govorio. Uvijek sam pokušavao da mu vjerujem i uvijek podozrijevao kako zapravo misli nešto drugo.
Jedini lijek od prizora-misli jeste Česma na trgu na kojoj se umivam:
Tamnozelena lađa s tornjevima
nasuprot uspomeni sivih zidova
brodi kroz jarosnu huku
Gledam iza zavjese
Buka plače bijelu česmu
iz koje kapa ništa
ništa
tek misao iza sleđenog lavljeg čela
od bijele kocke
Kroz noćni grad luta vjetar
Srhovi se dotiču
napuklim usnama
Začarani violinist svira u pamćenju-ruletu
zatočen
u veliko jaje svijeta
što tjeskobno
plovi među zvijezdama.
A brige su samo raskomadana perla od slova koje prikuplja i ponovo spaja moja učiteljica Bosiljka.
