Knjiga Mirsada Kriještoraca „Prvo nacionalizam onda identitet: O bosanskim muslimanima i njihovom bošnjačkom identitetu“ istražuje kako nacionalizam postaje element identiteta u zajednicama bosanskih muslimana u SAD-u. Autor artikuliše dijasporu bosanskih muslimana kao vezanost za svoju domovinu i zajednicu iz perspektive koja mjeri snagu nacionalizma i tip nacionalizma u okviru studije slučaja.
O ovoj knjizi u naučnom časopisu “The Journal of Nationalism and Ethnicity” Cambridge Univerziteta pisao je Başak Akar sa Ankara Yıldırım Beyazıt Univerziteta iz Turske.
Kriještorac sugerira da je za bosanske muslimane vjera najvažniji element svijesti o nacionalnoj grupi. Čini se da je “Bošnjak” preferirani naziv za nacionalni identitet među muslimanima koji govore slavenski jezik porijeklom bivše Jugoslavije u SAD-u, iako su se neki članovi grupe identificirali raznim imenima kao što su Musliman, Turčin, Bosanac ili Bošnjak. Općenito, knjiga istražuje odnos između nacionalnog identiteta i teritorije (željene države), jezika i vjere (u ovom slučaju islama), te kako je taj odnos formuliran u nastajanju bošnjačkog nacionalizma. Kada se ovdje govori o nacionalizmu ne misli se na one ružne konotacije nacionalizma nego na nacionalni osjećaj koji je dio identiteta svake osobe. Kada se teritorija shvati kao željeno stanje, smatra Kriještorac, konstrukcija identiteta se shvaća kao politička kategorija koja nije vođena državom već kao subdržavni oblik nacionalizma. Jezik djeluje kao područje prepoznavanja po svom pismu i upotrebi. Konačno, islam se u kontekstu nacionalizma prepoznaje kao karakteristični element bošnjačkog identiteta. Bošnjački nacionalizam ne zamjenjuje vjeru, a vjera se ne odriče nacionalnog identiteta.
Dok se većina studija bavi procesima izgradnje nacionalnog identiteta odozgo prema dolje, ova studija zadovoljava potrebu za pristupom odozdo prema gore u proučavanju nacionalizma, imajući na umu poteškoće definiranja i razdvajanja identiteta. Pritom, ovo stajalište daje zadovoljavajuće informacije o nastanku nezavisne elite bosanskih muslimana što na kraju vodi do porasta grupne svijesti.
“Identitet” se, navodi Kriještorac, rješava na dva načina: prvo, identitetu se pristupa kao pitanju samovezanosti za grupu bez države; drugo, identitet je shvaćen kao konstrukt koji treba analizirati kroz podatke prikupljene iz dijaspore, a ne samo iz domovine. Ovaj pristup prikazuje okvir nacionalnog identiteta u situaciji dijaspore kako bi se precizno odredilo formiranje nacionalnog identiteta bez uključivanja države, u slučaju određene grupe koja je distancirana od svoje domovine i države.
Studija potkrepljuje svoje hipoteze tvrdnjom da uzorak stanovništva prikupljen iz američke dijaspore nije samo prihvatio bošnjačko ime, već je dodatno razvio svoj identitet kako bi ojačao svoj nacionalizam.
