Kosio sam u snu i najednom mi se slomila kosa. Udarila je u skriveni kremen, zapištala, i iz trave izvirila zmija, a zatim joj je presječena glava odskočila kao i gornji dio kose. Kozbaša me ozbiljno pogledao (odmah su bili svi oko mene) i rekao mi gotovo zabrinuto:

– Vidim da je greška bila u kosi, ali svejedno, ovaj posao nije za tebe.

Pokušao sam razumjeti njegove riječi, ali onda sam samo pokupio dva dijela kose i nijemo se zaputio ka kovačnici u Varcaru, gdje je i iskovana. Pokušao sam majstoru objasniti šta se dogodilo, ali on je samo odmahnuo rukom:

– Kosio si gore na livadama?

– Jesam.

– Vidim šta je bilo. Nije okaljena kako valja i zato je pukla. Ne vrijedi je ponovo kaliti. Šta ćeš s njom?

– Ne znam ni sam... nešto se valjda može načiniti?

– Može. Kratki mač i čakija.

– Dogovoreno.

Lik kojeg sam sanjao osjećao se kao da mu je mač prirastao uz ruku. I refleksno je mislio s njim. Tako sam se probudio u snu i zaputio u svijet. Kao skitač. Svijet pikareske me čekao. I u njemu slični o kojima sam čitao u knjigama: Till Eulenspiegel i Petrica Kerempuh, njegov dvojnik s naših prostora. Najzanimljiviji mi je bio Lazarillo s Tormesa, nepoznatog pisca, što mi je uvijek izgledalo kao da je Lazarillo rukopis sam ispisao. Tu je naravno i Francisco Quevedo sa svojim Životopisom lupeža (neki bi to preveli kao Život nitkova). Čitao sam Životopis kao dječak na obali Vrbanje dok sam se spremao da skočim u Crni vir, ne plašeći se šta će me tamo dočekati.

Zanimljiv mi je posebno bio petoknjižni Pustolovni Simplicissimus iz pera Hansa Jakoba Christoffela von Grimmelshausena, koji je za života bio majstor anagramskog skrivanja svog identiteta. Bez obzira na to, njegov se Simplicissimus smatra prvim avanturističkim romanom i romanesknim remek-djelom njemačkog jezika. Nije li o tom razmišljao i Miroslav Krleža pišući svoj ingeniozni dijalektalni spjev Balade Petrice Kerempuha?

Ne znam jesam li ja već tad razmišljao o nekome s naših prostora koji bi odgovarao spomenutima, ali sigurno je da sam znao za Arifa Tamburiju i pitanje je samo jesam li ga prepoznao kao njihovog rođaka. Vrlo brzo očigledno jesam, što se vidi po tekstovima koje sam kao mladić objavljivao u Studentskom listu, gdje sam pisao i drugdje.

Zanimljivi su bili razgovori s ljudima koji su ga se sjećali. Staroj gospođi Gordani koja je tad bila djevojčica nije se sviđao njegov glas. U Gornjem Šeheru ostala je priča (što sam čuo od nekoliko ljudi) kako je obanđijao horoza te je vukao balvan s jedne na drugu stranu. Nevjerovatno. Kažu da mu je Šaro (legendarni fijakerdžija kojem rakija nije bila strana), dok je pehlivan pehlivanio po konopcu s janjcem kojeg je namjeravao pripremiti za ražanj, presjekao s užitkom konopac tako da se Arif strmoglavio, a janjac, naravno, utekao.

Bilo kako bilo, kao što se to uvijek događa, Arif je bio daleko više od onog što su ljudi pričali i svjedočili ne vjerujući ni sami u to što govore.

Vrhunac je bio kad sam kod Skendera Kulenovića u romanu Ponornica pronašao opis pehlivana, skrivena pod drugim imenom, koji pokušava balansirati između dvije carevine. Također, u priči Branka Ćopića o međedaru pojavljuje se pehlivan pod svojim glasovitim imenom jer je stari međedarov prijatelj, što i prijatelju naravno daje golemu vrijednost. Pisac-čitač u meni osjetio je zadovoljstvo zbog sličnosti istraživanja.

U ovom trenutku, u starosti, uvjeren sam da je moj Arif zaista bio poseban kao što su to i moji tekstovi o njemu. A pisao sam pjesme (jedna je razumijevajuća pohvala Petrici Kerempuhu, druga neka vrsta apoteoze pehlivanluku I na žici pehlivanim nad ovim jezerom kala., treća minijatura Prohtjelo mi se da padnem, a draga mi na rukama, četvrta...), drame (Pehlivan Arif Tamburija izveden je u banjalučkom Studentskom pozorištu, s velikom ekipom mladih glumaca, u inscenaciji sjajnog glumca i teatralca Živomira Ličanina, te gostovao na brojnim pozornicama) i male proze iz kojih se uobličio nedavno objavljeni roman Snježni tigar skače kroz vatreni obruč (u romanu je njegovo ime Arif Mandrak). Osim burleske Pehlivan Arif Tamburija, napisao sam još dva teksta. Jedan bi se mogao nazvati groteskom, a drugi mračnom antidramom. Zatvoreni su u mojim starim tekama koje su složene u putnom koferu iz mladosti (nekad se zaista naputovao).

 

Također sam oduvijek koristio dvoznačnost naziva pehlivan. Jedno značenje posebna je vrsta hrvanja koja ima dugu tradiciju u Maloj Aziji i bila je omiljena i u nekim južnim krajevima naše bivše zemlje (Gora, naprimjer). Ti pehlivani izuzetno su uvažavani zbog svoje vještine. Poštovani kao junaci. Drugo značenje tiče se ekvilibriranja i akrobatike na konopcu ili žici i blisko je cirkuskim senzacijama. Vladanje ravnotežom omogućavalo je neke postupke atraktivne u našim starim čaršijama. U Sarajevu postoji ulica Pehlivanuša, čiji naziv čuva sjećanje na jednog od starih pehlivana koji je tu živio. Arif Tamburija bio je majstor i jednog i drugog pehlivanluka. Hrvanja i nadmetanja u mladosti, vještina na konopcu i žici, te atrakcije koječega drugog u poznijim godinama.

Poslije praizvedbe mog teksta u Studentskom pozorištu, zahvaljujući plakatima i oglašavanju, saznao sam još mnogo detalja o životu starog pehlivana. I o njegovoj porodici. Jer u publici su sjedili njegova unuka i praunuk. Naš razgovor i potom sastanak nakon te predstave bio je nešto što nikad neću zaboraviti, imaginacija nasuprot zbilji. Saznao sam tad da je mlada beogradska glumica, vrlo poznata u to vrijeme, njegova praunuka.

Kao uspomenu na to vrijeme, imam još uvijek honorar. To su sabrana djela dragog Alberta Camusa, s potpisima svih članova ansambla na početku uvodne knjige. Vjerujem da bi Mit o Sizifu Arifu bio posve razumljiv. Uz spomenute, Colas Breugnon Romaina Rollanda s radošću uvrštavam u svoje antologijske knjige, koje sam čitao s posebnim zanimanjem sve do nedovršenog romana Ispovijesti varalice Felixa Krula, kojeg je napisao Thomas Mann.

Dodajem i Hrabalov roman Služio sam engleskog kralja, koji na neobičan način, kroz kulinarske vratolomije, proširuje prostor pikarskog romana.