Nevjerovatna je količina talenta, znanja, iskustva i uspjeha koji posjeduje hrvatska nogometna reprezentacija. O veličini uspjeha koji postiže već je sve rečeno, i nemam što dodati ni oduzeti. Rođen sam u Hrvatskoj i cijeli život živim u njoj. Odrastao sam uz hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Kao dječaku, i meni su uzori bili Šuker, Boban, Prosinečki, nešto kasnije divio sam se Prši, Rapaiću, braći Kovač i radovao se njihovim uspjesima te tugovao s njihovim porazima.

Sve suprotno, smatrao bih neprirodnim i nelogičnim. Ljudi koji ne vole zemlju u kojoj su rođeni i gdje žive na sebi nose “prokletstvo” i frustraciju koju nikada ne bih želio.

Unatoč tome, količina gluposti, apsurda i debilizma koja stanuje u kutcima hrvatskog društva svaki put me iznova šokira. Često je količina takvog negativnog segmenta proporcionalna talentu hrvatske nogometne reprezentacije a uvijek se iznova manifestira prilikom ovakvih velikih uspjeha.

Pjevanje pjesme sa stihovima “Herceg Bosno, srce ponosno” za većinu bi trebala izazvati sram jer je politički i vojni vrh te Herceg-Bosne pravomoćno osuđen na više od 110 godina zatvora za ratne zločine koje su mnogi od njih i sami priznali. Unatoč tome, hrvatska država i društvo žele žmiriti pred time.

Pored toga, sinoć na Trgu bana Josipa Jelačića mnogo hrvatskih zastava sa imenima bosanskohercegovačkih gradova. Smiješno a u istome i tragično je vidjeti hrvatski zastavu sa natpisom Novi Travnik. Zamislite bosanskohercegovačku zastavu ili zastavu s ljiljanima (koja je službena zastava bošnjačke nacionalne manjine u RH) sa natpisima Rijeka, Gunja, Sisak, itd.

“Šlag na tortu” su reprezentativci koji uzvikuju 'Za dom spremni' ne znajući da su bezbroj puta igrali pred praznim tribinama upravo zbog toga povika.

Ništa neće promijeniti moju emociju prema državi u kojoj sam rođen i u kojoj živim ali isto tako koliko god to bilo nezahvalno u trenucima euforije neću šutjeti pred ovakvim retrogradnim pojavama. Nadati se da će buduće generacije nešto promijeniti i shvatiti kontekst gore navedenih stvari.

Piše: Armin Hodžić