U analizi napisanoj za The Wall Street Journal, Ivana Stradner i Mark Montgomery iz "Fondacije za odbranu demokratije" smještene u Washingtonu tvrde da Vladimir Putin priželjkuje rat na Zapadnom Balkanu. Štaviše u analizi se tvrdi da Rusija aktivno podstiče ratni scenarij tako što ohrabruje Srbiju u njenim pretenzijama spram Kosova ali i Bosne i Hercegovine, jedinih država u kojima Srbija ima bilo kakvu realno šansu upotrijebiti vojne kapacitete koje neprestano ojačava već godinama.
Rusija bi takvim razvojem događaja, tvrdi se u članku, dodatno skrenula pažnju Zapada s Ukrajine – pažnju već podijeljenu izraelskom agresijom na Gazu – i izazvala nove podjele u okviru NATO-a, te tako olakšala svoje ratne napore u Ukrajini i osigurala joj dodatnu geopolitičku polugu utjecaja. Na povećane aktivnosti u tom smislu upozoravaju i obavještajni podaci američkih službi koje su najavile povećan rizik od “međuetničkog” nasilja na Zapadnom Balkanu tokom 2024. godine, a generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg upozorio je krajem prošle godine da Rusija planira destabilizirati područje Zapadnog Balkana.
Analiza zagovara povećanu involviranost zapadnih sila, preusmjeravanje vojnih i diplomatskih resursa NATO-a, raspoređivanje timova za kontrahibridno i propagandno ratovanje te javne garancije u vezi s pružanjem vojne pomoći preuzme li Srbija, ili direktno Rusija, agresivne korake na Zapadnom Balkanu. Preporučuje se i nastavak američkih sankcija, kojima bi se trebala pridružiti Evropska unija.
UVIJEK IMA ALI...
Ništa od napisanog nije sporno. Višedecenijska ruska podrška Srbiji zaista jeste već unazad nekoliko godina prerasla u direktno ohrabrivanje srbijanskog hegemonizma u “regiji” te svaku vrstu političke, diplomatske, ekonomske, medijske i obavještajne podrške projektu “srpskog sveta”. Sasvim je tačno i da se Srbija ubrzano naoružava i ojačava svoje kapacitete za konvencionalno ali i hibridno ratovanje, ono što se ranije nazivalo “specijalni rat”.
Srbija već godinama vodi taj specijalni rat na prostoru Kosova, Bosne i Hercegovine i Crne Gore s manjim ili većim uspjehom. Poseban specijalitet jesu provokacije i incidenti, poput prošlogodišnjeg upada srpskih ekstremista na Kosovo, koji su u funkciji dovođenja situacije na granicu usijanja kako bi se onda, na račun “smirivanja stanja”, izvukle razne koncesije i ustupci. Srpska politika već jako dugo i uspješno igra upravo na tu kartu najproblematičnijeg djeteta u obdaništu kojem je bolje dati igračku drugog, poslušnijeg, djeteta nego riskirati da postane nasilno i izazove veći problem.
I tu dolazimo do suštine. Ako je opisana situacija već poznata zapadnim centrima moći, ako Rusija zaista otvoreno potiče konflikt na Balkanu i ako se Srbija gotovo otvoreno sprema da otvori novo svjetsko žarište te tako pomogne Rusiji, zašto im Zapad, a posebno Sjedinjene Američke Države pomažu u tome?!
VELIKA SRBIJA KAO AMERIČKI PROJEKT?
Jer Sjedinjene Američke Države su u proteklih godina uradile sve u svojoj moći da ojačaju Srbiju a oslabe upravo one njene susjede na čije teritorije, stanovništvo i resurse Srbija pretendira. Ne samo da su američki izaslanici i ambasadori inaugurirali Aleksandra Vučića u regionalnog hegemona i satrapa, lidera nekog “Otvorenog Balkana”, a što je ništa drugo već drugo ime za Veliku Srbiju, već je američka politika u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i na Kosovu proteklih godina doslovno osakatila one snage koje stoje na putu srbijanskog hegemonizma. Na Kosovu su konstantno sabotirali Albina Kurtija prisiljavajući ga da popusti srbijanskim ucjenama, u Crnoj Gori su aktivno podržavali prosrpske političke aktere a slabili procrnogorske, dok su u Bosni i Hercegovini politički kastrirali bošnjački politički faktor putem finansiranja medijskih kampanja, montiranjem afera i pravosudnih progona te na kraju nametanjem nelegitimne vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine. Pored takve srbofilne američke politike isti je i paravan “borbe protiv korupcije” pod kojim je provođena.
Konkretno, u slučaju Bosne i Hercegovine, američka politika je na bošnjačku političku scenu iz Crne Gore uvezla fenomen “dritanizma” u cilju rušenja najveće bošnjačke stranke, jedine političke opcije koja bi zaista mogla i htjela organizirati i voditi odbranu cjelovitosti Bosne i Hercegovine. Istovremeno, ne samo da su na vlast dovedene marionete i kapitulanti već je ohrabrivano njihovo formiranje vlasti s Miloradom Dodikom, koji svako malo prosi pred vratima Kremlja i kojeg sami Amerikanci prepoznaju kao najvažnijeg ruskog čovjeka na Balkanu. Dodika se svjesno uguralo u vlast, odakle je on, naravno, blokirao sve što je mogao kako bi bespovratno onemogućio da se Bosna i Hercegovina kao država suprotstavi srpskom secesionizmu kojeg potiče Rusija. Američka politika je odlično bila svjesna da slabljenjem bošnjačkog političkog faktora ugrožava sami opstanak Bosne i Hercegovine, no ipak je povukla navedene poteze.
To pokazuje da se američka politika kreće upravo suprotno od preporuka koje se daju u analizi The Wall Street Journala. Umjesto da jača antiruski i antisrpski front, tačnije sve one koji su potencijalno ugroženi ruskim poticanjem srbijanskih apetita, te stoga imaju interes da mu se suprotstave, američka politika pokušava sama namiriti apetite Beograda te tako pridobiti Srbiju na svoju stranu. Nije teško razumjeti da takva situacija ponajviše odgovara Srbiji jer dok im Rusija realno ne može pružiti ništa osim podrške, prvenstveno jer nema politički utjecaj u ciljanim državama, Zapad a naročito SAD to, svakako, ima i može.
HISTORIJSKE IRONIJE
Iz svega proizlazi zanimljiva situacija, gdje se interesi Rusije i Srbije u suštini razilaze. Beogradu odgovara da se što više piše i paniči u vezi s mogućnošću izazivanja konflikta na Balkanu od strane Rusije, jer to otvara mogućnost za dobijanje novih zapadnih ustupaka na račun susjeda. No stvarni konflikt je nešto posve drugo. Srbija se neće samouništiti kako bi Rusija lakše osvojila novih desetak ukrajinskih sela i zaseoka.
U suštini, Beograd zvecka oružjem ne zato što je istinski spreman za regionalni konflikt i rat već kako bi isprepadao ratom u Ukrajini prepadnute zapadnjake poručujući im da ga nahrane prije nego što ga Rusija pusti s lanca. Bilo kakav stvarni konvencionalni rat bio bi kontraindikativan jer bi bio nepredvidiv, donio bezbrojne komplikacije te ozbiljnije uključivanje mnogih neželjenih aktera. No specijalni rat već je počeo.
Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, srpskoj politici prioritet je “mirni i kontrolisani” raspad a ne ponovni rat. Dio velikosrpskih ciljeva ostvaren je Genocidom tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu a izvučene su i neke pouke te naučene mnoge lekcije.
Sve to ne znači da Beograd neće aktivno poticati nasilje najvišeg intenziteta unutar Bosne i Hercegovine, niti da će odustati od historijske prakse infiltriranja vojnih i paravojnih snaga preko Drine, jedino što će koristiti svoje resurse strateški i ciljano kako bi sa što manje troška izvukao što više koristi. U tom smislu po bošnjačke i bosanskohercegovačke interese mnogo je opasnija trenutna američka politika udovoljavanja Srbiji nego bilo kakvo rusko poticanje “etničkih sukoba”. Nažalost.
