Tridesetog januara 1933. Adolf Hitler imenovan je njemačkim kancelarom. Za njegove sljedbenike to je bio dan “nacionalne revolucije” i preporoda. Njemačka je, po njegovom mišljenju, trebala obnoviteljsku snagu autoritarnog moćnika nakon 14 godina liberalno-demokratskog weimarskog "sistema". Te su noći Hitlerovi smeđekošuljaši, naoružani bakljama, marširali središtem Berlina kako bi obilježili početak nove ere.
Bio je to i trijumfalni trenutak u historiji narodne prijevare. Od ranih dana Weimarske republike, njezina je politika bila definirana kampanjama dezinformiranja, uključujući laž da je weimarska demokratija djelo zavjere Jevreja i socijalista koji su "zabili nož u leđa Njemačkoj" kako bi garantirali poraz u Prvom svjetskom ratu.
Danas se gotovo svi slažu da je Hitlerov dolazak bio prekretnica u svjetskoj historiji, početak političkog procesa koji će završiti Drugim svjetskim ratom i holokaustom. Ali Hitler nije "uzeo vlast", kako su nacisti kasnije tvrdili. Naprotiv, kako je objasnio njegov biograf, Ian Kershaw, "na vlast" ga je uzdigla mala skupina utjecajnih ljudi.
Jedan takav čovjek bio je Franz von Papen, koji je služio kao kancelar 1932. Papen je (neslavno) mislio da se Hitler i Nacistička stranka - daleko najveća stranka nakon izbora za Reichstag 1932. - mogu iskoristiti - za promociju konzervativnog programa. Isto tako, predsjednik Njemačke, bivši feldmaršal Paul von Hindenburg, htio je iskoristiti Hitlera za ponovno uspostavljanje monarhije.
Ali planovi ovih konzervativaca ubrzo su uništeni Hitlerovim nemilosrdnim vodstvom, nacističkim nasiljem i žurbom njemačkog stanovništva da se pridruži režimu i postane dio obećane nacionalne renesanse. Liberali i socijaldemokrati koji su se protivili Hitleru bili su ili žrtve nasilja ili zarobljeni u vlastitom optimističnom eskapizmu. Bez obzira koliko stvari bile loše, uvjeravali su sami sebe, Hitlerov režim će se na kraju srušiti. Interni nacistički sporovi nedvojbeno bi doveli do kraja nove vlade.
Osim liberala i socijalista, širi dio njemačkog društva pretpostavljao je da će Hindenburg, koji je obećao biti predsjednik svih Nijemaca, držati Hitlera u stroju, dok su drugi očekivali da će se vojska pobrinuti za to. Svi su bili zavedeni Hitlerovom sposobnošću da izgleda ugledno u posljednjim godinama Weimarske Republike.
U 100 dana nakon Hitlerovog uspona na mjesto kancelara, kao što je pokazao historičar Peter Fritzsche, nemilosrdna težnja nacista za moći postala je izrazito očita. Do kraja ljeta 1933. njemačko društvo već je bilo usklađeno. Više nije bilo političkih stranaka, sindikata ili nezavisnih kulturnih organizacija. Samo su kršćanske crkve zadržale određeni stepen samostalnosti.
Godinu dana kasnije, u ljeto 1934. godine, Hitler je naredio ubistvo svojih unutarstranačkih suparnika i, nakon Hindenburgove smrti 2. augusta, proglasio se Führerom Njemačke. Njegova diktatura bila je apsolutna. Tada su već djelovali prvi koncentracijski logori i ekonomija je krenula prema ratu. Ovo razdoblje historije i danas je vrlo aktuelno. Stotine miliona ljudi glasat će na ključnim izborima ove godine, a dok su nam znakovi upozorenja pred očima, malo je analitičara spremno to reći naglas: 2024. bi mogla biti nova 1933.
Zamislite samo svijet za godinu dana, kada će dezinformacije srušiti demokratske većine diljem svijeta. Predsjednik Donald Trump ukinuo je američku pomoć Ukrajini. NATO više nije granica snovima Vladimira Putina o izgradnji novog ruskog carstva diljem istočne Evrope. Kritična masa stranaka krajnje desnice u Evropskom parlamentu blokira jedinstveni evropski odgovor. Poljska, Estonija, Litva i Latvija prepuštene su same sebi. Sada kada je rat u Gazi postao regionalni sukob, Putin koristi priliku da pokrene još jedno bombardiranje, popraćeno projektilima dugog dometa. I, usred haosa, Kina odlučuje preuzeti Tajvan.
Izgledi za 2024. toliko su turobni da mnogi odbijaju razmišljati o njima. Baš kao što su liberali 1933. predviđali da će Hitler brzo propasti, danas iluzije zamagljuju našu prosudbu. Mjesečarimo – da posudimo prikladnu metaforu Christophera Clarka za početak Prvog svjetskog rata – prema novom međunarodnom poretku.
U svojoj majstorskoj dvotomnoj historiji međuratnog razdoblja, „The Lights that Failed: European International History 1919-1933“, Zara Steiner govori o godinama 1929.-1933. kao o "godinama šarke", kada je idealizam u međunarodnim odnosima zamijenjen "Trijumfom tame". Do kraja 1926. činilo se da liberali pobjeđuju: francuski premijer Aristide Briand i njemački državnik Gustav Stresemann, podijelili su Nobelovu nagradu za mir za svoj rad na francusko-njemačkom pomirenju, a Njemačka se pridružila Ligi naroda. Činilo se da je ekstremni nacionalizam izoliran u Mussolinijevoj Italiji.
U svjetlu današnje globalne krize nema mjesta optimizmu. Potencijalno smo u još jednoj ključnoj godini. Ako naprednjaci odmah sada počnu djelovati, jop imaju šasne za pobjedu.
Kao ohrabrujući znak, stotine hiljada Nijemaca nedavno je izišlo na ulice kako bi podržali demokratiju i različitost te osudili krajnju desnicu. Ali demonstracije u jednoj zemlji nisu dovoljne. Drugi se moraju pridružiti njemačkim naprednjacima diljem Evrope. Kontinentalne demonstracije poslale bi snažnu poruku. Osjećaj hitnosti mora eskalirati, osobito kod poslovnjaka poput izvršnog direktora JPMorgan Chasea, Jamieja Dimona, koji su već počeli kontaktirati Trumpa.
Nedavno su se evropski čelnici okupili i učinili ono što se mora učiniti kako bi spasili euro, jer su shvatili da bi neuspjeh jedinstvene valute značio kraj same Evropske unije. Evropljani sada moraju zahtijevati istu hitnost da se suoče s ovogodišnjim prijetnjama. EU treba plan za svijet bez NATO-a. Potrebni su mu novi alati za obračun s čelnicima država članica poput mađarskog premijera Viktora Orbana i slovačkog premijera Roberta Fica, koji bi radije poljubili Putinov prsten nego branili demokratiju. Jednostavno je neprihvatljivo da Orbán i dalje koristi pravo veta u donošenju odluka u EU.
U Sjedinjenim Državama politička mobilizacija je velika varijabla. Trumpovi protivnici moraju ostaviti po strani svoje razlike i ujediniti se iza predsjednika Joea Bidena. Svi dobro znamo kamo nas nejedinstvo i naivni optimizam mogu dovesti.
Mark Jones, vanredni profesor historije na Univerzitetu u Dublinu, autor je knjige „1923: The Forgotten Crisis in the Year of Hitler's Coup“; ovaj je komentar napisao za El Pais
