Punih trideset godina i šest dana u Haagu dijelila se pravda odgovornima za ratne zločine počinjene devedesetih godina prošlog stoljeća na tlu nekadašnje SFRJ. Balkanski ratni zločinci slani su iz pritvorske jedinice u Scheveningenu u Haagu u zatvore širom Evrope. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY/MSKJ), osnovan 25. maja 1993. Rezolucijom 827 Vijeća sigurnosti UN-a radio je do 29. novembra 2017. godine, kada je udar sudskog čekića označio konačnu presudu takozvanoj „hercegovačkoj šestorci“. Tom presudom Jadranko Prlić, predsjednik HVO-a , osuđen je na 25 godina zatvora; Bruno Stojić, načelnik Odjela odbrane, i zapovjednici HVO-a Slobodan Praljak i Milivoje Petković osuđeni su na po 20 godina; Valentin Ćorić, ministar policije samoproglašene Republike Herceg-Bosne, na 16 godina i Berislav Pušić, predsjednik povjerenstva zaduženog za logore, na 10 godina zatvora.

Ta presuda bila je kruna rada ICTY, poznatijeg kao Haškog tribunala. Šestorica osuđenih oglašena su krivima za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu na čijem su čelu stajali Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske, Gojko Šušak, ministar odbrane RH, Janko Bobetko, komandant Hrvatske vojske, i Mate Boban, predsjednik Herceg-Bosne. Taj dan ćemo u svojim sjećanjima prepoznavati slikom u kojoj Praljak ispija otrov, teatralno uzvikujući da on nije ratni zločinac. Pet godina kasnije Praljkov uzvik i njegov čin bit će potpuno obesmišljeni u pismu osuđenog Milivoja Petkovića upućenom iz belgijskog zatvora Karmelu Agiusu tadašnjem predsjedniku Međunarodnog mehanizma za krivične sudove (MMKS), u kojem Petković, moleći privremeno puštanje na slobodu, prihvata odgovornost za sve zločine navedene u presudi i priznaje da je bio član udruženog zločinačkog poduhvata.

Konačna tačka na rad haške tvornice pravde stavljena je 31. maja ove godine, kada je izrečena posljednja presuda Međunarodnog mehanizma za krivične sudove kao nasljednika Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. I MMKS je svoj rad okončao krunskom presudom, osudivši Jovicu Stanišića i Franka Simatovića, čelne ljude Službe državne bezbjednosti Srbije, na po 15 godina zatvora. Žalbeno vijeće potvrdilo je presudu pretresnog vijeća za progon u Bosanskom Šamcu, a onda je krivicu proširilo na još pet općina u Bosni i Hercegovini – Bijeljina, Zvornik, Doboj, Sanski Most i Trnovo, i označilo Simatovića i Stanišića kao pripadnike udruženog zločinačkog poduhvata na čijem je čelu stajao Slobodan Milošević i koji je djelovao od 1992. do 1995. Na kraju, kada se podvuče crta ispod trideset godina rada haških tužitelja i sudija, one se mogu sažeti u nekoliko riječi: Na Bosnu i Hercegovinu je izvršena agresija i iz Srbije i iz Hrvatske.

 

Krojači politike genocida

Haški tribunal je u trideset godina rada osudio 93 ratna zločinca i izrekao sedam doživotnih robija i 1.356 godina zatvora. Pretvore li se doživotne kazne zatvora u vremenske po principu kojeg sudije Haškog tribunala koriste kada odlučuju o privremenom puštanju na slobodu pa uzimaju 47 godina zatvora kao ekvivalent doživotnoj kazni, onda ispada da je Haški tribunal izrekao ukupnu kaznu od 1.685 godina zatvora. Zločine je priznalo 23 optuženih: Biljana Plavšić, Radislav Krstić, Momir Nikolić, Vinko Pandurević, Dragan Obrenović, Dražen Erdemović, Dragan Zelenović, Dragan Nikolić Jenki, Miroslav Deronjić, Ranko Češić, Goran Jelisić, Darko Mrđa, Predrag Banović, Damir Došen, Dragan Kolundžija, Duško Sikirica, Stevan Todorović, Milan Simić, Ivica Rajić, Miroslav Bralo, Miodrag Jokić, Milan Babić i Dragoljub Ojdanić.

Najviše je osuđenih članova civilne vlasti RS-a, pripadnika VRS-a i MUP-a RS-a, odnosno onih institucija kroz koje se provlačio mehanizam udruženog zločinačkog poduhvata na čijem su čelu stajali Slobodan Milošević, Jovica Stanišić i Franko Simatović, a koji su počinili progon i genocid u Bosni i Hercegovini – skupa sa Stanišićem i Simatovićem osuđeno ih je 54, na ukupnu kaznu zatvora od 764 godine. Kako je svih sedam doživotnih kazni izrečeno ovoj grupi, to konačna ukupna kazna iznosi 1.093 godine zatvora. Doživotna kazna izrečena je Radovanu Karadžiću, predsjedniku RS-a; Ratku Mladiću, komandantu Glavnog štaba VRS-a; Ljubiši Beari, načelniku za bezbjednost GŠ VRS-a; Zdravku Tolimiru, pomoćniku komandanta za obavještajne poslove GŠ VRS-a; Vujadinu Popoviću, načelniku za sigurnost Drinskog korpusa; Milanu Lukiću, komandiru paravojne formacije SDS-a „Osvetnici“; Stanislavu Galiću, komandantu Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a.

Biljana Plavšić, potpredsjednica RS-a, osuđena je na 11 godina za progon u 37 općina; Momčilo Krajišnik, predsjednik Narodne skupštine RS-a, osuđen je na 20 godina za progon i istrebljenje u 34 općine; Mićo Stanišić, ministar unutrašnjih poslova RS-a, osuđen je na 22 godine za progon u 20 općina; Stojan Župljanin na 22 godine za zločine u osam općina i Radoslav Brđanin na 30 godina za zločine u 13 općina.

Za zločine u Srebrenici, uključujući i genocid nad Bošnjacima, osuđen je gotovo cijeli Mladićev generalštab. Pored Ljubiše Beare, Zdravka Tolimira i Vujadina Popovića, osuđen je i Mladićev zamjenik Milan Gvero na 5 godina; Drago Nikolić, načelnik sigurnosti GŠ VRS-a, na 35 godina; Radivoje Miletić, načelnik Odjeljenja za operativno-nastavne poslove pri GŠ VRS, na 18 godina; Radislav Krstić, komandant Drinskog korpusa, na 35 godina; te Vidoje Blagojević, komandant Bratunačke brigade, na 15 godina; Vinko Pandurević, komandant Zvorničke brigade, na 13 godina; Momir Nikolić, načelnik za bezbjednost i obavještajne poslove Bratunačke brigade, na 20 godina; Dragan Obrenović, načelnik štaba Zvorničke brigade, na 17 godina; Dragan Jokić, načelnik inžinjerije Zvorničke brigade, na 9 godina; i Ljubomir Borovčanin, komandanta Specijalne brigade MUP-a RS, na 17 godina. Pored njih, za zločine u Srebrenici osuđen je i Dražen Erdemović, pripadnik Desetog diverzantskog odreda GŠ VRS-a, na 5 godina.

 

Zločinci iz Višegrada, Foče, Prijedora

Pored Milana Lukića za zločine nad Bošnjacima Višegrada u Haagu su osuđeni  Sredoje Lukić na 27 i Mitar Vasiljević na 15 godina zatvora. Za zločine nad Bošnjacima u Foči u Haškom tribunalu osuđeni su: Milorad Krnojelac i Dragan Zelenović na po 15, Dragoljub Kunarac na 28, Radomir Kovač na 20 i Zoran Vuković na 20. Dragan Nikolić, komandant logora „Sušica“ u općini Vlasenica osuđen je na 20 godina. Miroslav Deronjić, predsjednik SDS-ovog Kriznog štaba u Bratuncu, osuđen je na 10 godina. Za zločine u logoru „Luka“ u Brčkom osuđeni su Goran Jelisić na 40 i Ranko Češić na 18 godina zatvora. Za opsadu Sarajeva osuđen je i drugi komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a – Dragomir Milošević osuđen na 29 godina zatvora.

Za zločine u prijedorskim koncentracionim logorima Haški tribunal je osudio 12 pripadnika VRS-a i MUP-a RS-a na kaznu od 176 godina zatvora: Milomira Stakića na 40, Duška Tadića na 25, Predraga Banovića na 8, Damira Došena na 5, Dragana Kolundžiju na 3, Duška Sikiricu na 15, Miroslava Kvočku na 7, Dragoljuba Prcaća na 5, Milojicu Kosa na 6, Mlađu Radića na 20, Zorana Žigića na 25 i Darka Mrđu na 17 godina zatvora. I na kraju Haški tribunal je osudio petoricu pripadnika SDS-ovog Kriznog štaba Bosanskog Šamca na 46 godina zatvora: Stevana Todorovića na 10, Milana Simića na 5, Blagoja Simića na 17, Simu Zarića na 6 i Miroslava Tadića na 8.

Haški tribunal je osudio 18 pripadnika HVO-a na ukupnu kaznu od 276 godina zatvora. Pored Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića, osuđeni su i Dario Kordić, predsjednik HDZ-a BiH, na 25 godina; Mario Čerkez, zapovjednik Viteške brigade HVO-a, na 6 godina; Ivica Rajić, zapovjednik II operativne grupe HVO Kiseljak, na 12 godina; komandanti „Kažnjeničke bojne“ Mladen Naletilić na 20 i Vinko Martinović na 18 godina; Tihomir Blaškić, zapovjednik Operativne zone Središnja Bosna, na 9 godina; Zlatko Aleksovski, upravnik zatvora u Kaoniku pored Busovače, na 7 godina; Anto Furundžija, zapovjednik specijalne jedinice Vojne policije „Džokeri“ HVO-a, na 10 godina, i pripadnici te jedinice za pokolj u Ahmićima pored Viteza: Miroslav Bralo na 20 godina, Drago Josipović na 12 i Vladimir Šantić na 18; te Zdravko Mucić, upravnik logora u Čelebićima pored Konjica, na 9 godina zatvora.

Pored Zdravka Mucića, za zločine u logoru u Člebićima, osuđen je i njegov zamjenik Hazim Delić na 18 godina te stražar u logoru Esad Landžo na 15 godina zatvora. Njih dvojica bili su pripadnici oružanih snaga Republike BiH, odnosno ARBiH. Od pripadnika ARBiH provostepeno je osuđen  i Rasim Delić, načelnik Generalštaba ARBiH, na 3 godine, zbog toga što nije kaznio pripadnike Odreda „El Mudžahid“ za zločine počinjene nad civilima i ratnim zarobljenicima u Vozući i u selu Mehurići pored Travnika. Delić je u toku postupka preminuo, pa je prvostepena presuda postala pravosnažna. Enver Hadžihasanović, komandant Trećeg korpusa ARBiH, osuđen je na 3 godine i 6 mjeseci, jer nije kaznio pripadnike Trećeg korpusa koji su premlaćivali ratne zarobljenike zatočene u Muzičkoj školi u Zenici. Amir Kubura, komandant Sedme muslimanske brigade ARBiH, osuđen je na 2 godine zbog nepoduzimanja preventivnih mjera da spriječi ili kazni pljačkanje javne i privatne imovine u selima Šušanj, Ovnak, Brajkovići i Grahovčići u junu 1993. i u Varešu u novembru iste godine.

 

Konačni bilans

Za ratne zločine počinjene na području Hrvatske osuđena su četiri visoka oficira Jugoslavenske narodne armije. Za granatiranje Dubrovnika osuđeni su admiral Miodrag Jokić, komandant 9. pomorskog sektora JNA, na 7 godina, i njegov nadređeni general Pavle Strugar na 7,5 godina zatvora. Za strijeljanje 200 zarobljenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga na Ovčari i razaranje Vukovara osuđeni su pukovnici Mile Mrkšić na 20 godina i Veselin Šljivančanin na 10 godina zatvora. Za zločine u Hrvatskoj osuđeni su i Milan Martić, predsjednik samoproglašene Republike Srpske Krajine, na 35 godina i Milan Babić, premijer RSK-a, na 13 godina zatvora.

Za ratne zločine na području Srbije osuđen je Vojislav Šešelj, predsjednik Radikalne stranke Srbije. On je osuđen na 10 godina i oglašen je odgovornim za progon i deportaciju vojvođanskih Hrvata držanjem huškačkog govora u Hrtkovcima 6. maja 1992.

Za ratne zločine na Kosovu osuđen je Nikola Šainović, premijer Srbije i predsjednik krnje Jugoslavije, na 19 godina; Dragoljub Ojdanić, načelnik Generalštaba VJ, na 15 godina; te visoki vojni i policijski oficiri Vlastimir Đorđević na 18 godina, Sreten Lukić na 22 godine, Vladimir Lazarević na 15 godina i Nebojša Pavković na 22 godine.

Haški tribunal je osudio i dvojicu pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova. Lahi Brahimu je osuđen na 6 godina za zločine u štabovima OVK-a i logoru Jablanica, a Haradin Bala na 13 godina za zločine nad civilima srpske i albanske nacionalnosti u logoru Lapušnik od maja do jula 1998.

Za ratne zločine u Makedoniji osuđen je Johan Tarčulovski. Jedini je to građanin Makedonije osuđen pred Haškim tribunalom. On je osuđen na 12 godina jer je komandovao makedonskom policijom u selu Ljuboten, gdje su ubijeni civili albanske narodnosti za vrijeme oružanih sukoba 2001. S njim na optužnici bio je i Ljube Bošoski, tadašnji ministar unutrašnjih poslova Makedonije, ali je on oslobođen.

Pored Ljubeta Bošoskog, Haški tribunal je oslobodio još 17 optuženih: Momčila Perišića, Milana Milutinovića, Dragana Papića, Miroslava Radića, Ivana Čermaka, Antu Gotovinu, Mladena Markača, Zorana Kupreškića, Mirjana Kupreškića, Vlatka Kupreškića, Ramuša Haradinaja, Idriza Balaja, Fatmira Limaja, Isaka Musliu, Sefera Halilovića, Nasera Orića i Zejnila Delalića.

Optuženi i umrli

Pred Haškim tribunalom optužena je 161 osoba. Povučeno je 20 optužnica, protiv: Mirka Babića, Nenada Banovića, Zdravka Govedarice, Grubana (ime ili prezime nepoznato), Marinka Katave, Dragana Kondića, Predraga Kostića, Gorana Lajića, Zorana Marića, Agima Murtezija, Nedeljka Paspalja, Milana Pavlića, Milutina Popovića, Draženka Predojevića, Ivana Šantića, Dragomira Šaponje, Željka Savića, Pere Skopljaka, Nedjeljka Timarca i Milana Zeca.

Deset optuženih umrlo je ili je ubijeno prije prebacivanja u Tribunal: Stipo Alilović, Janko Bobetko, Goran Borovnica, Simo Drljača, Dragan Gagović, Janko Janjić, Nikica Janjić, Slobodan Miljković, Željko Ražnjatović Arkan i Vlajko Stojiljković (funkcioner Socijalističke partije Srbije, ministar unutrašnjih poslova Srbije od 1997. do 2000. godine, optužen za zločine na Kosovu 1999. godine; kada je Skupština tadašnje SR Jugoslavije, 11. aprila 2002. godine usvojila Zakon o saradnji s Haškim tribunalom, izvršio samoubistvo, pucajući sebi u glavu na ulazu u savezni parlament, dva dana kasnije preminuo.)

Sedam optuženih je preminulo nakon prebacivanja u Tribunal: Mehmed Alagić (komandant Sedmog korpusa ARBiH), Đorđe Đukić (zbog narušenog zdravlja, pušten je na slobodu i umro je 1996), Slavko Dokmanović (po zanimanju poljoprivredni tehničar, gradonačelnik za vrijeme okupacije Vukovara, optužen za učešće u masakru na Ovčari, uhapšen 1997. godine, objesio se u ćeliji u Scheveningenu 29. juna 1998, mjesec dana prije izricanja presude), Goran Hadžić (umro tokom suđenja 2015, optužnica ga teretila da je, kao predsjednik SRK, bio učesnik udruženog zločinačkog poduhvata na čelu sa Slobodanom Miloševićem), Milan Kovačević (umro 1998), Slobodan Milošević (umro tokom suđenja 11. marta 2006) i Momir Talić (komandant Prvog krajiškog korpusa VRS-a, preminuo nakon početka suđenja, pušten je zbog narušenog zdravlja i umro je u Beogradu 2003).

Predmeti protiv 13 optuženih iz Haškog tribunala prebačeni su nacionalnim sudovima protiv: Rahima Ademija, Dušana Fuštara, Momčila Grubana, Gojka Jankovića, Vladimira Kovačevića, Dušana Kneževića, Paška Ljubičića, Željka Mejakića, Mirka Norca, Mitra Raševića, Radovana Stankovića, Save Todovića i Milorada Tribića.

Na kraju može se reći da je Haški tribunal opravdao svoju svrhu i da je započeo izricanje pravde za ratne zločine iz devedesetih, ali tu pravdu nema ko provesti. Rezultati udruženih zločinačkih poduhvata u Bosni i Hercegovini ostali su da vise oko vrata njenim narodima, kao teška vodenična koleta.