Prvi susret sa šejh hafizom s Paleža!

Četrdeset šeste godine, kad je doš'o iz Rogatice. Bio je u Sarajevu k'o muhadžir i kad se rat završio, zakon je doš'o da svak' mora ići na svoj toprak, na svoj temelj. On je na nagovor mog rođaka doš'o na Palež, jednu godinu, drugu, treću i onda sam ja sjeo pred njega. Prvo sam bio ciglarski radnik, ali mi nije nafaka u tome bila. On je mene begenis'o još dok sam u mektebu bio i on se dogovorio s mojim babom, tako sam ja krenuo učiti hifz. Trajalo je to tri godine. U ono doba je samo po jedan član iz porodice mog'o ostati kući, a da drugi rade. Trebalo je i moju kuću poraditi i u amidžinoj kući, a i u šejh hafizovoj jer nije bilo muške djece, pa posijati...

I tako je hifz iš'o do pedesete. Tri godine i dva mjeseca. Drugog augusta 1951. je bila hafiska dova na Paležu, imao sam dvadeset godina.

Poslije dove za dva mjeseca sam otiš'o u vojsku. Vojsku sam služio dvadeset i jedan mjesec i kad sam se vratio, onda me je opet Šejh hafiz ef. prihvatio. Medrese nisu radile u to vrijeme, a kod njega sam učio predmet po predmet. Kad sam završio onda sam polag'o imamski ispit i tada sam mogao imamiti. Zaposlio sam se i prvom džematu, Duhre kod Kiseljaka, ostao sam dvije godine. Odatle u Prokosu, Visoko, ostao sam 14 godina. Onda u Gračanicu, Uvoriće i bio sve do 1971., a 1984. se penzionis'o.

Pristupanje šejhu i prvi vird!

Ja sam prvo dobio izun od šejh hafiza Lemeša, kad sam doš'o iz vojske. Im'o sam prvo jedan uvod, kraći vird a poslije kada je šejh Lemeš preselio, šejh hafiz mi je dao dodatno učenje. Tada se više išlo redom ruhi (ruhanijetom). Prilikom jednog našeg susreta, šejh hafiz je stavio sebi zeleni tadž, a meni je dao svoju ahmediju... Njemu je bilo junaštvo prići jer mor'o si ostaviti sve za sobom. Velika je stvar imati šejha, čovjeka koji će, maltene, odgovarati za te. Ja sam jedno vrijeme jako žalio što sam morao otići od njega, toliko da su mi suze išle na oči, primiti se džemata je bila velika odgovornost.

Ja ga onda jednog dana pitam šta misli da napustim službu i sve ostalo i da budem s njim, a on mi je rekao da je poslije oslobođenja toliko kadija i hafiza napustilo službe i otišlo u preduzeća, razišlo se po tudim jaslama, po kancelarijama, pa ko će sada džemate paziti. I kaže mi, bio ti na istoku, a ja na zapadu ili obrnuto, ako se slušamo zajedno smo. Bio ti uza me, rame uz rame, a da me ne slušaš nismo zajedno. To mi je sve rekao da me odgovori od mog nauma da budemo zajedno.

O tesavvufu!

Hifz i tesavvuf je išlo jedno s drugim. Kad je šejh hafiz Mustafa ef. Mujić došao, on je znao za tesavuf i o zikru, samo što nije bio uključen. Tadašnja Rogatica to nije imala. Pošto je hafiz Lemeš, rahmetulahi alejhi, bio oženjen s Paleža, on bi dolazio povremeno na Palež pa bi ostani nekad po heftu. A onda mevludi zaredaju nekad po pet, šest, sedam u hefti. Jedan po danu, jedan po noći. I znam za hadži Muharema Trebu da je znao sedam noći uzastopno dolaziti u Palež iz Visokog, a to je dva i po sahata hoda i poslije mevluda vraćati se kući i sutradan na posao. Tada su se upoznali šejh hafiz Muharem ef. Lemeš i šejh hafiz. Jednostavno mu je rekao: „Ono što sam ja, sada si ti!" Onda je rekao nešto interesantno, misle Paležani da je on došao što su oni fini i bogati, a oni ne znaju da je on došao ljudskom dovom i Allahovom voljom. I malo po malo tako mu je hilafet prešao sa šejh Lemeša i to još za života šejh Lemeša.

Poznanstvo sa šejh hafiz Kjazimom Hadžimejlić!

Ko ga nije vidio i upozn'o, nije vidio jednog od velikih ljudi. Ja znam kad je jednom naš derviš Salih govorio da je uvijek volio učene ljude a posebno ljude od tesavvufa, pa je onda nabroj'o šejh hafiz Lemeša, svog šejha, pa šejh hafiz Kjazima, šejh hadži Behaji ef. i druge velike ljude koje sam i ja morao znati i susretati. Šejh hafiz Kjazim mi je prvo bio na hafiskoj dovi na Paležu 1951. godine, drugog avgustovskog dana, kada mi je bilo jedanaest hafiza. Osim njega bio mi je i hadži Mujaga Merhemić, muderis Tajib ef. Saračević, koji je drž'o Merhemića medresu. Tada mi je nudio štembilj i svjedodžbu koja bi mi poslužila na ime hifza, k'o da sam završio i medresu. Ja pitam svog lijepog šejha, moj muhafize tako i tako, a on kaže jok, da to nije bilo tako i ne može tako. Što je hak i ljudi treba da se drže istine. Tada sam šejh hafiz Kjazima i upozn'o sjedio je s hadži Merhemićem i razgovarali su na turskom.

Aman Ja Rabbi šta li ono govore, a mene to interesuje, obojica sijedi. Hadži Mujaga je postio Davudov post. Ja mislim da je to bila vodeća ulema. Kasnije, kada sam otiš'o u Prokos za imama, onda mi je i ruta prema Živčići-Vukeljići bila uhodana. Ima jedna i zgodna priča koju mi je prič'o Sabitaga Softić o tome kako su oni gradili džamiju. Nejse, šejh hafiz Kjazim se tu trefio i on ih navrati; napravite džamiju a ja ću vam biti imam. Oni se obradovaše što imaju takvog čovjeka, hafiza, muderisa, vaiza, kadiju, biće nam imam, napravit ćemo džamiju. Naprave džamiju i ode Softić u Vukeljiće i kaže, mi smo džamiju napravili, a ti si rek'o da ćeš nam biti imam. Otvorenje je sutra, evo konja pa da nam dođeš. E, tamam, tamam, kaza mu hafiz Kjazim. On se spakuje i krene. Imamio im je na otvorenju i ost'o je par noći. Kad jednom zavika, Abidaga konje, oni ga upitaše kuda će zar ima nije rek'o da će im biti imam. On im odgovori, pa bio sam. Onda ga zamole i ost'o je godinu dana, imamio i djeci kaziv'o. Napravio je veliki pokret i svaki odrasli čovjek je znao po nekoliko ilahija i šaljivih anegdota. Ja se sjećam jednom u Ramazanu, bio sam kod jednog čovjeka na iftaru. Tad mi rekoše, efendija, kod nas je običaj da musafir ujutro ide od kuće do kuće i budi na ručak, učeći salavate ili tekbire ili zove ljude po imenice.

Šta rek'o bolan! Kod nas je taki običaj i hafiz Kjazim, tolika ulema, pa je i on to radio. Ja rekoh, bolan ja ne smijem u po dana hodat' od vaše šćenadi, a kamoli u noći. Ako budete ručali po mom zvanju, ostat ćete bez ručka. Poslije prve teravije sam im rek'o, ako mislite da vam ja ovdje ostanem k'o imam, ja vam neću hodati i zvati vas na ručak. Nigdje ne stoji, ni u kakvom pravilniku da ja to moram. Prije je to bio običaj, vidio sam i u Strumici, u Makedoniji, kada obilaze i lupaju u doboš i bude ljude na ručak. Tako sam ja prekin'o taj običaj gore.

Ih, šta smo puta pili kahvu u planini i po mevludima! Kakva je hafiz Kjazim ulema bio, od njega si mog'o svašta naučiť'. Jazuk je da se te starine ne sjetimo. Ja i dan danas zagovaram gdje god mogu da se ta starina mora poštovati. Treba ih se sjetiti, ko je bila. Od te starine kad se krene, onda se možemo granat'. Neka tekija, neka šejhova, neka zikrova, ali uvijek se prisjetiti onoga ko je sagradio to gnijezdo i mjesto odakle je sve počelo, ne smijemo nikako zaboraviti. Treba omladinu stalno o tome učiti. Sjećam se kako se ulazilo u turbeta. Šejh hafiz nikad nije uniš'o u turbeta a da se nije sageo i prag poljubio! Gledam danas ulazi kako god ko hoće, da ne kažem ko stoka, ali slično! Eh, moj sinko!!! Naš šejh dok je mog'o, iš'o je. Sva ulema je išla gore, svi smo išli. Gledam sad, sve bude i prođe.

On se umio našaliti i na mevludima, šta je kome odgovaralo on je njemu dav'o. Vodio je zikrove, jest. Znao je u po zikra stane, pa osluškuje jednu stranu pa drugu onda vikne, Hakk, hoću ko jedan, i opet krene. Nama nije u usulu kijam zikr, a jesu našeg šejha pitali o tome. Pit'o ga Mehaga Čolaković, kaže šejh hafize kad se ono u kijam zirku, šta ti kontaš o tome. Šejh hafiz, r.š., poneku progovori, pa zašuti. Kad bi iš'o kud god, iš'o bi 20-30 metara sa šćapom ispred svojih derviša.

Toliko su odstojanje držali i bojazan imali, strepili su. Zebnja te obuzme kad ga susretneš od strahopoštovanja. Kaže, Mehaga rade diraj u zjenicu oka svog nego u taj kijam zikr. Ko je moj, nemora se pačat' tamo i tako bi prekini. Ako nećeš raditi isto i misliti isto, nisi moj. Mi nemamo kijam zikra, ne d'o Bog, nema tu nikakvih negacija, to se poštuje!

Neuporedivo danas i juče u tarikatu!

Samo žal za prošlošću, jedna žal koja se ne može preboliti. Neponovljivo. Da ti kažem jednu stvar, nije džaba rečeno da će doći vrijeme pa će oni što su na zemlji zaviditi onima što su pod zemljom. To ima hadis. Sjećam se naših lijepih mešaiha, što su se više primicali smrti, sve su više plakali. Toliko sam puta primjetio kod svog šejha da kod Hadži Mejlibabe pušta suze... Biće nam onako kako se budemo postavili ali ono biti što su bili oni ljudi u svoje vrijeme, to se ne može ponoviti. Možda je to doba i tražilo takve ljude, možda su ti ljudi odgovarali onom dobu. Malo je derviša od šejh hafiza otišlo na onaj svijet, a da nije po njega šejh Lemeš doš'o i kaz'o, hajde. K'o što sam vam prič'o za Saliha. Njegov brat Mehmed je usnio šejha u vozu. Derviš Mehmed iš'o u Sarajevo na pijacu, kaže pomoli se šejh Lemeš i kaže, eh jesi li tu, hajmo sad u drugi kupe. Dan, dva prošlo i derviš Mehmed ode. Hadžija Iso kopo i rukama i nogama da ga šejh pozove. Istom usnio ga i kaže mu, neka tebe još ti nije vrijeme.

Apsolutni teslimijet!

Ako slušaš, sve ćeš čuti. Ako se imalo odvojiš ili u mislima ili u djelima, ispašće drug'čije i neće biti dobro, da ne kažem naopako, jer apsolutni teslimijet mora postojat da stvari idu kako treba. Kad god sam u životu pokuš'o da preinačim, misleći da će biti bolje, pa bilo šta, nije išlo. Primjera radi, uči ezan u Čaršijskoj džamiji za ikindiju, a ja trebam u Prokos. Nema vozila osim teretnih kamiona, a pješice ići deset kilometara-ne da mi se. Ako nisam otiš'o u džamiju i nisam se odazv'o ezanu, mog'o sam se načekati i dvije i tri ikindije a da nema prevoza. Ako sam otiš'o u džamiju i klanj'o sa džematom, pa iziš'o, evo odmah auto se nađe. Neko bi kaz'o da je slučajnost, a nije slučajnost! Ja znam da treba biti teslim Allahu, džellušanuhu i Njegovom propisu, a ti ljudi su živjeli propisno, u vjeri i dinu, i oni su nam pokazatelji. Ko tebi onaj putokaz na cesti, onaj smjer i pravac kuda trebaš voziti. Kad izgubiš takvog jednog čovjeka, onda si ti fukara. Tješi se sa onim što znaš, što ti je ostalo u sjećanju i u glavi, a toga bi bilo za pisat' knjige...

O derviš Rami, nerazdvojnom ahbabu na tarikatskom putu!

Derviš Ramo je jedinstvena ličnost! Mogu ti slobodno kazati da ni sebe ni drugog ne mogu porediti s njim. Niko nije mog'o šejha opslužiti k'o što je on mog'o. On je bio - jedan od primjera derviša sa teslimijetom za svog šejha i nije ga im'o niko, k'o što ga je im'o derviš Ramo. Kad je šejh hafiz izvuk'o derviš Ramu iz preduzeća, uveo ga je prvo u Kur'an a onda i podučavao drugim predmetima. Dao mu je da polaže ispite za muallima, hatiba i imama. Naš šejh je posebno podvlačio učenje Kur'ana, a vidio je da derviš Rami baš to šepa.

Šejh hafiz mu je zato dao obavezu: svaki dan deset godina po jedan džuz da uči. Deset godina! Ja za to čuo i pitam dervišane Ramu, kad ti je to zad'o, a on kaže ima od toga više od deset godina, ko zna koliko je puta prošlo po deset godina; da ne govorimo da je sebe ništio postom. Otiđi kod mog direktora, pa ćeš vidjeti da je uplatio i za vakifa 3000 maraka. Evo ga na svim poljima. Evo ga u zikru, evo ga u postu, evo ga u odijelu...

Iz sjećanja...

Kažu ko poželi opet da ode na hadž, onda mu je kabul hadž. Prič'o mi je šejh jednom, čovjek na Arefatu malo zadrijem'o, uvijek konto hoće li mi Allah kabul učiniti i u tim mislima i u toj brigi zasp'o. Kad usnije, doš'o mu čo'jek i kaže mu, šestorici će biti kabul hadž. On se jadnik probudio se i okahario se, pa se zapit'o, o Bože dragi, zar ću ja biti jedan od te šestorice, a vidi koliko je ljudi. Šta će biti sa njima? Kad, poslije jacije opet usnije istog čovjeka koji mu kaže, nemoj se sekirat', jer svaki od te šestorice će nositi po stotinu hiljada ljudi. Kad bi neko dodi sa kamerama da snimaju i slikaju šejh hafiza, jer se za njega pročulo i van granica, hikmetillahi, mene bi prije zaduži da ja to obavim, a kaže meni da ima nekih drugih obaveza. Kad smo otišli na hafisku dovu kod hafiz Kemala u Gradačac, to je bila nedelja, kaže hajte vi kući, ja ću ostati na konaku. Mi smo klanjali jaciju i bila je puna džamija, kad meni prilazi hadžija Edib i pita me došli neki sa kamerama, naša braća iz Sudana, pa bi htjeli snimat', a meni padne na um šejh hafiz kad je rek'o da će ostati na konaku. Tako je izbjegav'o snimanje.

Kad je bila njegova mubarek dženaza, bilo je naređeno da se ništa preko medija ne prenosi. Ja sam bio u vasijjetu da dženazu obavim, pa sam htio da se to preko zvučnika prenosi. Da bi se rasporedio svijet i izbjegla gužva u jednom mjestu, klanjale su mu se dvije dženaze, njegov zet je klanj'o kod Pertačke džamije u Visokom, a drugu sam ja klanjo u Gračanici gdje smo sve naštimali i mikrofon i pojačalo i taman kad je trebalo da kažem: Allahu Ekber, tamo u džamiji se sve srušilo. Mora se vasijjet do kraja ispuniti!!! Onda mi je na um palo, moj hafize, što to nisi im'o u glavi prije. Nejse, tekbiri su se prenosili sve od džamije skroz gore do ceste dokle je bilo svijeta. Ja sam vama prič'o, jednom na Prokoškom jezeru sjede franjevci, izašli na odmor.

Znam i ko ih je izveo gore, jedan katolik iz Prokosa. Oni su čuli za šejh hafiz Kjazima a da je u kolibi od Ibrahima Softića, pa ga zovu, o muftija, a ja se trefio tu. Reče im nek' idu gore malo, a meni naredi da naložim vatru i ispečem kahvu. Ja naložim i oni sjedoše.

Hafiz, r.š., je im'o krupne oči i nosio - naočale. Šutili su tako, dok hafiz Kjazim reče, skoro sam pročit'o u koncilu da se paра razbolio i leg'o na smrtnu postelju, pa moli sveto trojstvo da mu uzmu dušu, ja pročito i ne znam je li to tako. Kaže mu on, jesi dobro si pročit'o. Pa kaže, nije umro, nije. I, šta ti je muftija interesantno u tome. Interesantno mi što je on pametan i pismen čovjek, pa đe će sve troje moliti da mu dušu uzmu. Upita ga pop, i to ti je nejasno? Kaže mu hafiz, eto, volio bi da mi to neko pojasni. Reče mu ovaj, muftija, znaš li ti šta je trokut. Ma znam, to i dijete školsko zna. Je l' se trokut sastoji iz tri dijela, hafiz mu odgovori, jest; i kad se sastavi jedno je, jest. To trojstvo je jedno. Hafiz mu onda reče, dobro đe ti meni rastavi taj trokut i pojasni mi šta je šta. On uzme tri šibice i počne mu pojašnjavati; jedna je šibica sveta Marija, na što mu hafiz reče - to je materija. Druga šibica predstavlja Isusa na što mu je hafiz opet rek'o - to je materija. Upita ga hafiz a šta je ovo treće, bi mu rečeno, sveti duh on će ti onda njima, a đe ga ufatiste, da ga kao duha pretvorite u materiju. Kolika je to mudrost, moj sine! Nigdje to nije pročit'o, nego kroz razgovor i vidiš te mašte. On gleda u njih, a svi su stali, niko ni habera, jer se boje da ih još šta ne upita.

Onda mu pripovidi onu od 45 pitanja, šta je jedno, nije dvoje, šta je dvoje nije troje, pa kažu da se Nasrudin hodža javio da dadne odgovor, jer su vladari tada ispitivali ko je pametan u naroda. Zakazali Nasrudinu vrijeme kad će doći da odgovara na pitanja i kad su započeli, Nasrudin im odgovori da ne zna. Vladar ga upita pa što si se onda javio kad ne znaš, a Nasrudin će, pa odgovorio sam da ne znam!