I ove godine 9. januar je dan koji nam potvrđuje da je srpska kultura sto tisuća milja daleko od katarze, za koju je potrebna introspekcija, a onda i hrabrost da se priđe tom teškom i kompleksnom procesu. Srpske katarze nema ni na vidiku. Naprotiv, srpski zvaničnici, politički, vjerski, akademski mahom nastavljaju prenošenje “moštiju kneza Lazara” po granicama zamišljene velike Srbije, ovaj put na simboličkoj ravni.

Teško je zamisliti mir u budućnosti ako zvaničnici naroda, u čije je ime na kraju 20. stoljeća počinjen genocid, transparentno, podignute glave, glasno negiraju zločine i/ili slave vlastite presuđene ratne zločince. Verbalne osude “kršenja zakona”, verbalna podrška zapadnih ambasada “teritorijalnom integritetu” Bosne i Hercegovine... Nećemo reći da je nevažna, ali nije ni posebno bitna. Kao što su nebitni i letovi američkih aviona F 16 iznad Bosne i Hercegovine uoči 9. januara, dana kada se obilježava politički događaj koji je za posljedicu imao genocid nad Bošnjacima. Iz odbrambeno-oslobodilačkog rata naučili smo da nam niko neće pomoći ako se sami ne prihvatimo puške i ne organiziramo. Hoće nam NATO pomoći, ne treba sumnjati da je opstanak muslimana na Balkanu strateški važan Zapadu, ali ako, i samo ako mi sami “pokažemo zube” i pošaljemo jasan signal da se Bosna može podijeliti samo ako se Bošnjaci vojno poraze.

Milorad Dodik, kao običan operativac velikoplanova iz Beograda, nimalo se na šali, ne skreće pažnju s važnih pitanja, još manje ima dogovor s “nacionalistima iz ostalih naroda”, što je bila omiljena mantra naših analitičara, sa Senadom Pećaninom i Vildanom Selimbegović na čelu. Dodik, otkako je došao na vlast, nakon što se ukopao u nju i nogama i rukama, samo radi svoj zadatak – podsjeća Bošnjake i ostale patriotske opredijeljene građane da Srbi ne žele mirnu i stabilnu Bosnu i Hercegovinu, da im ne pada napamet da se kaju zbog genocida počinjenog u njihovo ime, naprotiv, te da u njima ne mogu imati partnera za civiliziran i smislen dijalog i kompromis.

Dušu ne treba griješiti, pa treba reći da opozicija Dodiku u srpskom korpusu jeste racionalnija, ali je činjenica da se i oni specijalno ne trude da se odreknu politike čije su personifikacije Slobodan Milošević i Radovan Karadžić. Ne bi nam bilo bitno drugačije, ali bi bilo možda nešto lakše, da umjesto Dodikovog SNSD-a Srbe predstavlja neko drugi. Borenovićev PDP, recimo, ili SDS; političari poput Mirka Šarovića ili Dragana Mektića, ljudi koji možda nemaju hrabrosti i sami se suočiti sa stanjem duha naroda kojem pripadaju, ali bar imaju mrvu obraza, pa su voljni racionalno se odnositi prema stvarnosti i praviti kompromise. Ne bi “svanulo”, ali bi bilo makar nekakvih šansi da jednoga dana, u bližoj ili daljoj budućnosti, Bosni stvarno svane.

Bošnjacima je teško. Protiv njihovog političkog i kulturnog subjektiviteta danas rade zapadne diplomate, susjedne države (danas uključujući i Crnu Goru, samo ne onoliko koliko bi srpska vlast u toj državi željela, nego koliko može), njihovi operativci u Bosni i Hercegovini... No sve bi bilo lakše podnijeti da nije neznavenika među samim Bošnjacima, političara (političara?) “trojke”, te univerzitetskih profesora i novinara koji ne prestaju stvarnost gledati širom zatvorenih očiju i čine sve da SDA ne bude na vlasti, pa makar nam bilo i gore. SDA nije na vlasti, gore nam je, ali oni nastoje očuvati to gore stanje. Frustrirajuće je da duge tri decenije naše javne ličnosti ne vide opasnost simboličkog poretka koji Srbi neumorno grade i usavršavaju, iz godine u godinu.

Manji bosanskohercegovački entitet ima zvučno ime (republika), ima svoj senat, ima svoju akademiju, zastavu, grb... Svoje narodno pozorište, svoje pjesme, i za djecu i za odrasle. Imaju svoj javni medijski servis, vladu, parlament, sud... Ima svoju policiju, uniforme i naoružanja koje izgledaju (i ne samo izgledaju) kao vojničke. Paradiraju, postrojeni, bez imalo pardona, bez obzira na to što je to mimo zakona. Dolaze i Putinovi “Noćni vukovi”, bez ikakvih problema prelaze granicu Bosne i Hercegovine da podrže slavensku braću na dan kada je donesena odluka da se Srbi “etnički razgraniče” s ostalim narodima.

Manji bh. entitet ima i svoja odlikovanja i priznanja, čak njih jedanaest, znakovitih naziva, poput “Karađorđeva zvijezda Republike Srpske I, II i III reda”, “Krst Milosrđa”, “Plaketa Sveti Stefan”, “Orden Njegoša I, II i III reda”... Po manjem entitetu niču crkve gdje ih nikada nije bilo, spomenici srpskim vojskovođama, vladarima, pjesnicima, nezavisno od toga je li im povijest moralna ili zločinačka. Obrazovne ustanove imaju svoje slave, a školski planovi i programi samo su nastavak sadržaja kojima se laž nastoji predstaviti istinom, i obratno. A sve to košta... Potrebni su zavidni finansijski iznosi da se etablira i održava suštinski važna simbolika bilo kojeg entiteta, pa makar i onog čija je priroda samo administrativna, što Republika srpska i jeste – isključivo i samo administrativna jedinica države Bosne i Hercegovine. No, u pitanju je strateška investicija.

Jer, ako neko misli da je to što je Rs samo administrativna jedinica dovoljno da se bosanski Srbi zaustave u svojoj namjeri da dio naše države pripoje Srbiji, ili je politički nepismen ili odbija gledati širom otvorenih očiju, pa ih radije zatvara. Simboli nemaju realnu moć da prekroje granice jedne države, ali imaju funkciju da generacije Srba rođene poslije devedesetih emocionalno navikavaju da je entitet država, a prava država, Bosna i Hercegovina, tek prolazna, Srbima nametnuta. A kada se određeni simboli pohrane u emocije, tada ih je nemoguće obeznačiti.

Srbi ne kriju da čekaju povoljnije geopolitičke okolnosti da manji bosanskohercegovački entitet izdvoje iz Bosne i Hercegovine. Izjave Američke ambasade da “neće dozvoliti narušavanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine” postale su dosadne. Kako, u konačnici, vjerovati Amerikancima, kad su aminovali rušenje Ustava, riječ nisu rekli na eklatantno kršenje vladavine prava, jedne od tri bazične zapadne vrijednosti? U konačnici, hoćemo li, zaista, dopustiti da nam Amerikanci, ili bilo koji stranci, čuvaju državu, a mi posmatramo sa strane šta se dešava?

Kakav je “naš” odgovor na srpsko orgijanje 9. januara, na pucanje na bošnjačke kuće, i do perfekcije organiziran simbolički poredak u režiji Beograda, koji je opasniji čak i od divljaka iz Potočara i Vlasenice? Zamjenicu naš stavili smo pod navodnike, jer mi nismo jedinstveni. Na jednoj strani su patriote, kapacitirane da institucionalno brane državu i spremne još jednom životima braniti svoju domovinu, na drugoj strani je – “trojka” sa svojim medijima, koji dominiraju javnim prostorom ondje gdje Bošnjaci (još uvijek!) nisu građani drugog reda.

Odgovor ovog drugog dijela Bošnjaka ogleda se u izjavi koju je, u vezi s pucnjavom u Potočarima, dao Salko Tursunović, predsjednik Skupštine opštine Srebrenica. “Mi iz SDP-a i NiP-a smo bili tu, nikakve probleme nismo vidjeli... Jučer sam dobio poziv sa srpske strane da Bošnjaci, da mi nešto organizujemo da se napravi incident. Neko širi dezinformacije. Bio sam u Srebrenici nakon toga. Ovdje nema velikih tenzija”, izjavio je Tursunović.

Najveća opasnost za Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu jeste politički projekt “trojka”. Često ih se atribuira kao izdajnike, što bez sumnje jesu (zbog svih predanih pozicija srpskohrvatskom političkom bloku u institucijama sistema), ali ta izdaja nema svoje izvorište u nepostojanju osjećaja pripadnosti bošnjačkoj naciji i bosanskoj državi. Ne sumnjam da Konaković, uistinu, jeste Bošnjak, kao i Nikšić. I Forto je Bošnjak, samo on to ne može razumjeti. Nema kapacitet. Kao ni njegove kolege iz koalicije. Oni nemaju dovoljno inteligencije da shvate da je predaja institucija SNSD-HDZ koalicija ništa drugo do – izdaja države i nacionalnog interesa. Neznanje je izvorište njihove izdaje, neznavenost, nizak IQ, a posebno EQ. Zato oni i ne vide.

Kao što Salko Tursunović ne vidi, neće da vidi, da ako u Srebrenici nema velikih tenzija, to ne znači da Bošnjaci nisu građani drugog reda, u cijelom manjem entitetu. On ne vidi da je “poziv sa srpske strane da Bošnjaci nešto organizuju” isto kao što i njegov predsjednik Nikšić nije vidio da će Srbi zloupotrijebiti Zakon o prebivalištu, koji im je SDP donio na tacni. U Tursunovićevoj izjavi ključna riječ je – dezinformacija. “Dezinformacija” – bila je mantra svih Bošnjaka koji su širom zatvorenih očiju gledali ukopavanja artiljerija JNA oko bosanskih gradova, a na upozorenja da se Srbi spremaju za rat odgovarali da su to dezinformacije, jer “neće komšija na komšiju”.

Ipak, Bošnjaci žabe nisu, pa ih je nemoguće skuhati, bez obzira na to što jedan dio njih (otjelovljen u bizarnoj koaliciji “trojka”) žabe toliko voli, pa ih stalno guta. Nismo sigurni koliko bi masovne demonstracije i radikalizirani bošnjački narativ bio dobar odgovor Srbima, posebno zbog naših medija koji bi u tom slučaju zasigurno počeli afirmativno govoriti o Dodiku i SNSD-u, kao partneru s kojim je “moguć kompromis”. Zato su za pohvalu najave SDA da će Tužilaštvu Bosne i Hercegovine podnijeti krivične prijave protiv organizatora i osoba koje su iz budžeta osigurale sredstva za obilježavanje neustavnog “dana RS-a” zbog kršenja Krivičnog zakona BiH koji se odnosi na neizvršavanje i nepoštivanje odluka Ustavnog suda BiH. Za pohvalu je i prijedlog NES-a za usvajanje Deklaracije o proglašenju 9. januara Danom pamćenja žrtava genocida, zločina protiv čovječnosti i drugih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini u periodu Agresije od 1992. do 1995. godine, prijedlog koji zbog svoje simboličke snage jeste krucijalan.

Institucionalna borba put je na kojem treba ustrajavati, mada ne bi bilo loše da počnemo i vaninstitucionalno djelovati razvijanjem vlastitog simboličkog poretka ne (samo) da bismo Srbima adekvatno odgovorili nego radi nas samih.