Svi pristojni Izraelci moraju sebi postaviti slijedeća pitanja: Čini li njihova zemlja ratne zločine u Gazi? Ako je tako, kako ih treba zaustaviti? Kako treba kazniti krivce? Ko ih može kazniti? Je li razumno da se zločine ne procesuira, a zločince oslobađa?

Na prvo pitanje može se, naravno, negativno odgovoriti – Izrael ne čini nikakve ratne zločine u Gazi – čime ostala pitanja čine suvišnima.

Ali kako odgovoriti negativno pred činjenicama i situacijom u Gazi: oko 35.000 ljudi je ubijeno i još 10.000 nestalih, od kojih su oko dvije trećine nevini civili, prema podacima Izraelskih odbrambenih snaga; među mrtvima je oko 13.000 djece, gotovo 400 medicinskih radnika i više od 200 novinara; 70 posto domova je uništeno ili oštećeno; 30 posto djece pati od akutne pothranjenosti; dvoje ljudi na 10 000 umire svaki dan od gladi i bolesti. (Sve brojke su iz Ujedinjenih naroda i međunarodnih organizacija.)

Je li moguće da je do ovih stravičnih brojki došlo bez počinjenja ratnih zločina? Postoje ratovi čiji je uzrok pravedan, a sredstva zločinačka; pravda rata ne opravdava njegove zločine. Ubijanje i razaranje, izgladnjivanje i raseljavanje ovih razmjera ne bi se mogli dogoditi bez počinjenja ratnih zločina. Za njih su odgovorni pojedinci i moraju odgovarati.

Izraelska hasbara, odnosno javna diplomatija, ne pokušava negirati stvarnost u Gazi. To samo iznosi tvrdnju o antisemitizmu: Zašto nas petljati? Šta je sa Sudanom i Jemenom? Logika ne stoji: vozač koji je zaustavljen zbog prebrze vožnje neće se izvući tvrdeći da nije jedini. Zločini i zločinci ostaju. Izrael nikada neće nikoga procesuirati za ove prestupe. Nikad nije, ni za svoje ratove ni za svoju okupaciju. Kad bude dobar dan, procesuirat će vojnika koji je nekom Palestincu ukrao kreditnu karticu.

Ali ljudski osjećaj za pravdu želi vidjeti kriminalce izvedene pred lice pravde i spriječiti ih da u budućnosti čine zločine. Tom logikom možemo se samo nadati da će Međunarodni krivični sud u Haagu odraditi svoj posao.

To bi trebao poželjeti svaki izraelski domoljub i svako kome je stalo do dobra države. Samo tako će se promijeniti moralni standard Izraela prema kojem je sve dopušteno. Nije lako nadati se hapšenju čelnika vaše države i vaše vojske, a još teže to javno priznati, ali postoji li drugi način da ih se zaustavi?

Ubijanje i razaranje u Gazi zbunilo je Izrael preko glave. To je najgora katastrofa s kojom se država ikada suočila. Neko ga je doveo tamo – ne, ne antisemitizam, nego njegove vođe i oficiri. Da nije bilo njih, ne bi se nakon sedmog oktobra tako brzo pretvorila iz cijenjene zemlje koja je nadahnjivala suosjećanje u državu izgnanicu.

Neko mora odgovarati za ovo. Kao što mnogi Izraelci žele da Benjamin Netanyahu bude kažnjen za korupciju za koju ga optužuju, tako bi trebali željeti da on i njemu podređeni počinitelji budu kažnjeni za mnogo teže zločine, zločine nad Gazom.

Ne može se dopustiti da prođu nekažnjeno. Niti je moguće kriviti samo Hamas, čak i ako on ima udjela u zločinima. Mi smo ti koji su ubijali, izgladnjivali, raseljavali i uništavali u tako masovnim razmjerima. Neko mora odgovarati za ovo. Netanyahu je glava, naravno. Slika na kojoj je zatvoren u Haagu zajedno s ministrom odbrane i načelnikom štaba IDF-a noćna je mora svakog Izraelca. Pa ipak, vjerojatno je opravdano.

Međutim, to je vrlo malo vjerojatno. Pritisak koji Izrael i Sjedinjene Države vrše na sud je ogroman (i pogrešan). Ali taktika zastrašivanja može biti važna. Ako se zvaničnici doista suzdrže od putovanja u inozemstvo u slijedećih nekoliko godina, ako doista žive u strahu od onoga što bi se moglo dogoditi, možemo biti sigurni da će u slijedećem ratu dobro razmisliti prije nego pošalju vojsku u pohode smrti i razaranja tako suludih razmjera.

U tome možemo pronaći barem malo utjehe.