Shai Wenkert je otac 22-godišnjeg Omera Wenkerta, koji ima kolitis i Hamas ga drži kao taoca. Kolitis je prokleta hronična bolest koja se može pogoršati u stresnim uslovima te u nedostatku lijekova i odgovarajuće prehrane. Uzrokuje mnogo patnje ljudima koji ga imaju.
Omerov otac upozorava sa svih mogućih platformi: njegov sin je u životnoj opasnosti. Pokušava ne razmišljati o stanju svog sina, rekao je u jednom intervjuu, ali ne uspijeva to uvijek učiniti. Doista, razmišljanje o osobi s kolitisom i bez lijekova, u zarobljeništvu Hamasa, slično je razmišljanju o paklu. Omera treba pustiti ili barem brzo nabaviti potrebne lijekove.
Čovjek ne može ostati pribran pred očevim pozivima. Ne postoji osoba koja se ne bi užasnula pri pomisli na stradanje mladog Omera. Pritom se ne može a da se ne zapita koliko je ljudi koji boluju od kolitisa sada u Gazi, pod istim uslovima kakvi su Omerovi, bez lijekova, bez hrane i pod stresom.
Omer je zatvoren; ljudi u Pojasu Gaze s kolitisom i drugim hroničnim bolestima očajnički bježe spašavajući svoje živote. Nemaju krevet na koji bi položili svoje bolesno, bolno tijelo, nemaju dom, higijenski uslovi su im grozni. Već tri mjeseca žive u stalnom strahu od smrti, pod bombardiranjem i granatiranjem kakvo je bez presedana.
Omer je otet i talac je. Stanovnici Pojasa Gaze također su taoci, a uslovi u kojima žive, uključujući i bolesne među njima, nisu bolji od Omerovog pakla. I njima je potrebno olakšanje. I oni moraju barem brzo primiti lijekove koji su im potrebni. Šteta što Omerov otac vjeruje da je uskraćivanje humanitarne pomoći Gazi, uključujući i ljude s kolitisom, sredstvo koje će dovesti do spašavanja njegova sina. Ipak, ne treba žuriti s osudom osobe u krizi.
Nema razlike između Omera i Mohammeda, koji oboje imaju kolitis. Dijele sličnu sudbinu, nepodnošljivo okrutnu. Pokušavam zamisliti mladog Mohammeda koji boluje od kolitisa. U 16 godina koliko je Gaza opkoljena, malo je vjerojatno da je dobio najbolje dostupne lijekove za liječenje svoje bolesti. Izvući ga iz geta u Gazi na liječenje kad mu se bolest pogoršala bilo je teško, često nemoguće.
Sada je Omer zatočen u mračnom, zastrašujućem tunelu, a Mohammed tumara ulicama gladan, u opasnosti da dobije neku epidemiju, crijevnu infekciju ili bilo koju drugu bolest. U svakom trenutku mogla bi ga stići slijedeća granata. Muhamed i Omer trpe muke kakve ne možemo ni zamisliti.
Na 136 izraelskih talaca treba dodati 2,3 miliona stanovnika Gaze, ili koliko god ih je još uvijek živih, također kao taoce.
Izraelci su taoci Hamasa, dok su stanovnici Gaze taoci i Izraela i Hamasa. Njihove sudbine su spojene. Kada su taoci koje je Hamas oslobodio ranije govorili o oskudnoj hrani koju su dobivali dok su bili u zatočeništvu, jedna pita dnevno s povremeno malo riže, također su ispričali da su upravo to dobivali njihovi otmičari. O tome je trebalo razmišljati, a niko se u Izraelu nije potrudio učiniti.
Boli samo Omerova patnja, ne Muhamedova. Izraelci su nasilno oteti u pakao. U isti pakao nasilno su oteti i stanovnici Pojasa Gaze. Prvo je to bila Hamasova okrutnost, koji se u zločin upistio bez pripreme fronta; Hamas je dobro znao koliko će intenzivno Izrael odgovoriti, ali nisu se potrudili pripremiti nikakvu zaštitu za stanovnike Gaze – ni bolnice, ni opskrbu lijekovima ili hranom, ni skloništa. Bila je to prva otmica stanovnika Gaze. Tome se pridružila i ponovna izraelska okupacija Gaze, okrutnija od svih prethodnih.
Omerov otac, kao što je spomenuto, pokušava ne razmišljati o tome kroz što mu sin prolazi. S njim se može suosjećati. Izvan je očeve sposobnosti zamisliti patnju svog djeteta i osjećati se tako bespomoćnim u pokušaju da ga spasi. Čovjeku se okrene želudac kad čuje očev plač. No, ne može se i dalje zatvarati oči i otvrdnjavati srce pred patnjom ostalih talaca – cjelokupnog stanovništva Pojasa Gaze, uključujući i one s kolitisom.
