Izraelska odluka da nastavi rat njegova je najveća greška od sedmog oktobra. Rat “težak u danima, težak u krvi”, kako je to kazao Moshe Dayan u vezi sa jednim drugim ratom, postao je rat koji je još teži u danima i krvi, njegovi se ciljevi gube, a zločini gomilaju.

Ponovo se vratiti na grozne scene u Gazi – prva dva dana obnovljene faze izgledala su užasno – jednako je povratku gubitku ljudskosti. U subotu su djeca ponovo umirala na prljavim podovima bolnica u Gazi, dok su njihovi roditelji pognuti nad njima plakali od tjeskobe. Osobe s ozljedama glave, prekrivene prašinom srušenih zgrada, dovezene su u klinike gdje im se nije moglo pomoći.

Gaza više ne može izdržati, a nakon pauze ljudska patnja je još nepodnošljivija. Idi reci porodici koja je već pobjegla spašavajući svoj život, pronašavši sićušno sklonište, komadić šatora, da se ponovo preseli na jug. Idi i reci toj porodici da se presele na jug dok se jug neselektivno bombardira, gotovo kao sjeverni dio Pojasa Gaze. Interaktivna karta rute bijega, slava IDF-ove tehnologije i etike koja je tokom vikenda distribuirana u Gazi, ne može spasiti ni jednu dušu.

Izrael nije zainteresiran za kažnjavanje Gaze, samo za postizanje svojih ciljeva. Obnavljajući rat u Gazi, Izrael je priznao da preferira jedan cilj nad svim ostalima. Nestao je razgovor o oslobađanju talaca pod svaku cijenu, prije svega. Kocka je bačena i nema načina da se to zamagli. Izrael očito više voli "sitniti" Hamas, što god taj izraz značio, umjesto spašavanja talaca. Tu nikakve igre riječima neće pomoći, ovo je gola istina.

Obnavljajući rat, Izrael ne samo da ugrožava živote talaca, već i osujećuje sve pokušaje njihovog oslobađanja. I sve to dok je proces razmjene talaca za zarobljenike išao bolje od očekivanog.

Nakon dugih dana slavlja povratka talaca, s televizijskih ekrana i novina koje istiskuju svaku moguću kap emocija, s vijestima koje postaju reality showovi, u kojima svaki daleki rođak oslobođenog taoca iznova ponavlja priču; kada se stravična stvarnost pretvara u telenovelu, sa sretnim završetkom koji postaje kič – nakon svega toga, pregovori su propali, a s njima i mit o oslobađanju talaca pod svaku cijenu.

Prema nekim izvještajima, Hamas je bio zainteresiran za oslobađanje muških talaca, čija je cijena bila viša, a Izrael je želio prvo dovršiti oslobađanje žena. Prekinuti pregovore oko ovog pitanja i vratiti se punom ratu jasna je izjava izraelskih prioriteta, koji je čak i prije toga pokazivao znakove da više voli rat nego oslobađanje talaca.

Za Izrael je došao trenutak istine i izbor je napravljen. Izrael ne bi trebao imati važniji cilj od oslobađanja talaca. Nema ništa teže od prekida nepisanog pakta između civila (ili vojnika) i njegove države, prepuštanja taoca njegovoj ili njezinoj sudbini. Od sada više ne možemo govoriti o njihovom puštanju ni pod koju cijenu. Izrael je za oslobađanje talaca, naravno, ali ne pod svaku cijenu.

U njegovoj percepciji postoje važnija pitanja. Neće pristati na dogovor o razmjeni svih talaca za sve zarobljenike, uključujući trajni prekid vatre, kako bi se spasilo 136 Izraelaca.

U televizijskim panelima smrti i kiča pokušali su zamagliti ovaj izbor. Samo neki članovi porodica talaca, ne svi, usudili su se usprotiviti obnovi rata, dok su armije komentatora i dopisnika nastavile recitirati šuplje parole u prilog ovakvom izboru. Ne postoji ništa opravdanije od ovog rata, ali postoje vrlo teška pitanja koja niko ne postavlja u vezi s njegovim užasnim metodama.

Izrael je krenuo u pravedan rat koristeći očito nepravedne metode. Ni u pravednim ratovima nije sve dopušteno, a pogotovo ne pobiti 15.000 ljudi i onda nastaviti bez kraja, samo da bi se postigli ciljevi koji možda i nisu dostižni. Čak i ako se ostvare, ništa se neće riješiti.

Ostavimo na trenutak po strani pravdu ovog rata i njegove metode. Imperativ je vratiti taoce, prije svega. Još uvijek je moguće, pod uslovom da prestane rat.