Farma “Milo Selo”, koja se nalazi u Milinom Selu na obroncima planine Ozren kod Lukavca i koja je početkom maja pretrpjela štete uslijed požara, kada je izgorio centralni objekt za smještaj životinja, uz pomoć poslovnih partnera, vlasti i kupaca nastavlja s radom.

Farma, koju je 2016. godine osnovala kompanija “Imel”, a koja sada posluje kao zasebno preduzeće, u srcu je prirode, izolovana od gradske buke i udaljena je od industrije i domaćinstava.

Nemili događaj teško je pao svim uposlenim i vlasnicima, ali i konzumentima, koji, i pored mogućnosti dostave namirnica, nerijetko sami dolaze na farmu po mliječne proizvode, voće, povrće, ali i na izlete.

Jasmina Džambić, marketing-menadžer, ističe da je požar prouzrokovao veliku materijalnu štetu i probleme u proizvodnji, ali da im je najvažnije da niko nije ozlijeđen.

“Uspjeli smo spasiti skoro sve životinje, a sve materijalno ćemo nadoknaditi. Ovdje smo sve i započeli od nule. Koliko je vremena samo trebalo da se adaptira zemljište koje do našeg dolaska nije obrađivano više od dvadeset godina i, kada smo to uspjeli, uspjet ćemo prevazići i ove poteškoće”, navodi Džambić.

Na ideju o osnivanju farme došao je Izudin Čeliković, vlasnik porodične firme “Imel”. Prepoznavši potencijale organske proizvodnje u ovim krajevima, on je odlučio vlastitim primjerom pokazati i drugima da danas Bosna i Hercegovina može biti konkurentna s organskom i ekološkom proizvodnjom.

“Organska proizvodnja je veoma zahtjevna i, kada smo analizirali područje, ovo je najbliže mjesto Lukavcu koje može biti u sistemu organske proizvodnje. Ovdje nema naseljenih mjesta, industrije, niti klasične poljoprivredne proizvodnje, jer ne može organska proizvodnja biti u blizini velikih nasada klasične proizvodnje. S druge strane, organska proizvodnja je specifična jer podrazumijeva potpuno zatvoren ciklus – osim posebne pažnje koja se posvećuje zemljištu i đubrivu, morate sve proizvesti ili kupiti iz organske proizvodnje, i to je veoma skupo. Organska proizvodnja je u odnosu na tradicionalnu proizvodnju između dva i četiri puta skuplja. Paradajz u organskoj proizvodnji mora biti duplo skuplji od onog iz tradicionalne proizvodnje. Ovi proizvodi nisu tako trajni jer nisu tretirani, a samim tim su zdravstveno korisni i smanjuju mogućnost nastanka nekih bolesti. Jedine dvije životinje kod kojih nije zabilježen karcinom jesu koza i morski pas, a dalje koza to prenosi na svoje proizvode. Osim toga, kozije mlijeko je najsličnije majčinom i ono se za dvadeset minuta apsorbuje u krvi, dok je za kravlje mlijeko potrebno više od sat vremena. Na ljudima je izbor hoće li više trošiti na ove proizvode ili lijekove, mada na kraju dođemo na isto. Mi smo ponudili alternativu”, pojašnjava Čeliković.

Na farmi su trenutno dvadeset i dva stalno zaposlena radnika, uključujući i veterinara, agronoma i tehnologe, dok broj povremeno angažiranih varira u odnosu od potreba.

Doktor veterinarske medicine Mirsad Mahmutbegović pojašnjava da je na području sjeveroistočne Bosne uvijek bilo izraženije govedarstvo, no sada se povećava broj koza.

“Ranije je to sve rađeno na malo i uglavnom su se od kozijeg mlijeka pravili sirevi u kući i tako prodavali u selu ili na tržnici. Međutim, sada je to podignuto na viši nivo. Prije se muzlo ručno ili uz pomoć jednostavnih muzilica, dok ovdje imamo automatska izmuzišta i u jednom momentu se muzu i do dvadeset i četiri koze. Prethodno izmuzište je izgorjelo i oformili smo novo, koje također u jednom trenutku muze isti broj koza, ali ima savremeniju hidrauliku. Period do izgradnje novog muzilišta bio je nezgodan i težak jer je oduzimao više vremena. Koze se naviknu na jedan sistem i s njima nema problema. Kada im se otvori kapija, one same idu ka izmuzištu i znaju gdje staju. Onda, odjednom, dođe neki novi način muže i sve im je drugačije. Najveći nam je problem bio da ponovo dobijemo vodu i struju, ali to smo vrlo brzo riješili i onda smo radili ostalo. Bilo je mučno, ali prevazišli smo to i optimisti smo da će polako sve biti bolje”, ističe Mahmutbegović.

Na ovoj farmi imaju oko stotinu i pedeset muznih grla i koze su odvojene u posebnim odjelcima, tzv. boksovima. U nekim su boksovima smještene npr. samo koze koje trebaju da se koze, ili su s jarićima, muškim ili ženskim, pa onda veća kategorija muških i ženskih... Prije požara su imali i porodilišta za koze, ali i sada je sve sortirano i životinje nisu pomiješane.

Alen Međedović radi kao voditelj prodaje na farmi “Milo Selo” i ističe da je najzastupljeniji mliječni program, odnosno sirevi koji se kategorišu kao polutvrdi, tvrdi i mekani, a od mliječnih napitaka u ponudi imaju mlijeka, sirutku i jogurt. Najveća je potražnja za polutvrdim tzv. kriška sirom, koji se može naći i u domaćim prodajnim lancima u Tuzlanskom kantonu i djelimično u Kantonu Sarajevo.

Sir iz kore hrastovog drveta osvojio je drugo mjesto na nedavno održanom “Balkan Cheese Festival” (Balkanski festival sira) u Beogradu.

“Tog jutra kada smo krenuli na put ka Beogradu desio se požar. Bili smo tužni, ali odlučni da damo sve od sebe da što bolje predstavimo naše proizvode. Ono što je dobro za 'Balkan Cheese Festival' jeste da nagrade ne dodjeljuje žiri, nego publika. Prvi put smo se pojavili i nakon prvog dana smo ubjedljivo vodili, a sutra nas je s brojem glasova premašio 'Kupres Milch' također iz Bosne i Hercegovine. Inače, kada kažete koziji sir, neki ljudi ga ne žele ni probati, jer misle da ima čudan okus ili miris. Mi smo ljudima davali sir i govorili smo im da ga samo probaju i da ocijene, jer ima razlike u mlijeku koje potječe iz ravničarskih i brdskih područja. Ovdje je trava osunčana i koza bira hranu. Došlo je mnogo ljudi koji nisu ljubitelji kozijeg programa, ali bi kasnije kupovali i po dva sira. Naš najskuplji sir u mljevenoj hrastovoj kori, čiji je proces zrenja do šest mjeseci, bio je najprodavaniji, iako smo izložili i sireve koji sazrijevaju i po četrnaest mjeseci. I predsjednik Asocijacije hedonista iz Beograda kojem smo ponudili sir iz hrastove kore rekao nam je da to nije ništa novo i da već ima takvih sireva na sajmu, ali kada je probao naš, rekao je da takav sir nije jeo”, ponosan je Međedović, dok nam Džambić pokazuje trofej.

Međedović objašnjava da proizvodi s ove farme nisu tretirani, a i ako se tretiraju, onda je to u organskom dijelu i kompletan ciklus proizvodnje je takav da se koriste stajska đubriva od njihovih koza, koje se hrane travom uzgojenom na farmi i tretiranom istim stajskim đubrivom. “Ovaj nam ciklus daje zdrave proizvode. Cijena jeste viša, ali ljudi pristaju na to jer je kvalitetno i bez nekih primjesa koje omogućavaju da proizvod danima otvoren bude u frižideru a da se ne pokvari”, kaže on.

Osim mliječnih proizvoda, mlijeka, sireva, sirutke i jogurta, široka je lepeza proizvodnje voća i povrća, a bave se i proizvodnjom zimnice, đuveča, prave sokove od autohtone vrste divljih jabuka, bundeve, mrkve, cvekle. Također, proizvode pekmeze, ajvar, džemove i med...

“Kada nekom van našeg kantona kažete da imate 'kiseli ili slatki pekmez od jabuka', oni se malo zbune i začuđeno vas gledaju. Saznao sam da je to proizvod karakterističan za ovo naše podneblje, dok ga npr. u Derventi ili Banjaluci ne poznaju kao takvog”, priča Međedović.

Uz ispisane slogane o očuvanju i poštivanju prirode i okoliša, ova se farma polahko okreće i ka ruralnom turizmu. Sve su češće organizirane posjete.

“Za 'Milo Selo' ranije su znali samo građani Lukavca i susjednih gradova, dok je danas ovo jedan od brendova prepoznatljivijih i na širem području, a za koji se čulo i u regionu. Priču ruralnog turizma započeli smo tako što smo napravili i uredili izletište, izgradili šadrvane i roštilj, a sada već imamo i sadržaje za djecu, igrališta, prostor za bicikla i ponudu namjeravamo širiti, jer vidimo da su ljudi prepoznali kvalitet i mogućnost da dolaskom na farmu konzumiraju zdrave proizvode i uživaju u prirodi i odmoru. Nedavno smo imali dva piknik-dana, a organiziramo i ´team-building-e´ za kompanije i razne edukacije. Osim grupa porodica i prijatelja, također, nas svakih desetak-petnaestak dana posjećuju djeca iz vrtića i iz osnovnih škola, kao i udruženja penzionera. Dječija sreća je nevjerovatna kada sami uberu paradajz ili papriku ili kada im veterinar iznese jare da ga pomiluju. To je uživanje za vidjeti i njima i nama”, zaključuje Džambić.